Jelko Kacin : O genocidu u Srebrenici se više zna u EU nego na Balkanu
Ono što najviše boli, jeste spoznaja da se u EU znatno više zna o Srebrenici nego na zapadnom Balkanu, rekao je, između ostalog, u intervjuu za Oslobođenje Jelko Kacin, zastupnik u Evropskom parlamentu.
Više je razloga Vašeg dolaska u BiH ovaj put. Jedan je prisustvovanje 16. godišnjici obilježavanja genocida u Srebrenici, gdje ćete govoriti u ime Evropskog parlamenta. Upravo je Evropski parlament prije dvije godine donio rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici. Kako tumačite činjenicu da Parlament BiH još nije smogao snage da učini isto?
Genocid se desio u Bosni. Zato je to za BiH veoma kontroverzna tema. Jer, poslije svakog rata, svi ga žele vidjeti crno-bijelo. Nema sredine, sve je naša i ona strana. To je ono što je BiH do sada propustila. Ako smijem reći nešto o iskustvima koje je imala Evropa sa svojim velikim ratovima – 1945. bila je donesena historijska, strategijska i vizionarska odluka da treba spriječiti daljnja ratovanja, pa su zato uvezali i Francusku i Njemačku, tada samo zapadnu. I na neki način reintegrirali Njemačku u Evropu kako bi mogli krenuti u novom pravcu. Ovdje se 16 godina poslije prekida ratovanja, poslije usiljenog mira od međunarodne zajednice, još ratuje, ali drugim sredstvima – ideološkim.
Ono što mene najviše boli, jeste spoznaja da se u EU znatno više zna o Srebrenici nego na zapadnom Balkanu i da se u unutar BiH još poriče genocid koji je ipak ustanovljen Međunarodnim tribunalom koji jasno govori o tome šta se zapravo desilo. Zato cilj ne smije biti samo osuda generala Ratka Mladića i njegovih podređenih koji su odlučili izvršiti taj genocid.
Ne. Cilj mora biti da se priča o Srebrenici ugradi u sve programe školovanja na svim nivoima ne samo unutar EU već i zapadnog Balkana, i prije svega unutar BiH. U tome je bit. Ja na neki način očekujem i da će sahrana danas doprinijeti da sa rastom broja identificiranih raste i spoznaja da treba napraviti neki prelom u glavama.
Veoma sam iskren. Unutar Evrope imam najmanje poteškoća sa Nijemcima, jer oni su kod sebe raščistili. Oni su napravili denacifikaciju. Kada u Evropskom parlamentu dijelim te cvjetove za Srebrenicu, Nijemci to odmah okače. Oni razumiju da je to njihova obaveza, da treba afirmirati i promovisati spoznaje koje dolaze iz toga. Na drugoj strani, Italija nije napravila proces defašizacije, nije napravila ni Austrija gdje imate Haidera i njegove sljedbenike i opasan jeftini populizam koji vuče u prošlost i koji uvijek upire prstom da je neko drugi kriv zato da se ne bavi vlastitom odgovornošću.
Upravo to hoću da Vas pitam. Rekli ste da se rat vodi drugim sredstvima. Cijenite li da dok ne dođe do suočavanja sa istinom o genocidu, do procesuiranja odgovornih za zločine na svim stranama, da neće doći ni do pomirenja u BiH, pa i regiji?
Ja bih rekao da smo sve bliže priznavanju genocida i na drugoj strani. To je samo sada još neka inercija. Kada se poriče, onda se govori da se ne radi o tom broju i slično. Ali, sve je manje i manje manevarskog prostora, sve više se sužava i te velike promjene koje se sada dešavaju na zapadnom Balkanu mijenjaju i BiH.
Završetak pregovora Hrvatske za ulazak u EU na neki način zaokružuje Hrvatsku oko BiH.
Kada Crna Gora, koja sada ima status kandidata, ove godine dobije i datum za početak pregovora i kada Srbija dobije barem status zemlje kandidata, onda će i političarima u BiH svanuti da je došlo vrijeme da treba nešto promijeniti.
Ja ne želim reći da je nedavna posjeta Borisa Tadića BiH bila historijska, ali nekim dijelom i jeste. Dugo je nije bilo.
Odlazio je u Banju Luku, ali nije ga bilo ovdje, u Sarajevu. Mislim da i Srbija sada razumije da nestabilnost u susjedstvu usporava i smanjuje njene šanse na putu ka EU i da zato sazrijevaju spoznaje da smo toliko zavisni jedan od drugoga da svako može pokvariti atmosferu. Ali, samo ako svi zajedno uporno radimo u pravcu poboljšanja političke atmosfere, možemo ostvariti ambiciozno društvo ili društva koja zapravo žele nadoknaditi ono što je odavno izgubljeno i promašeno.
Ako je nama u Sloveniji već sada uspjelo da smo sedam godina u EU i NATO-u, ako Hrvatskoj uspije da formalno stupi u EU devet godina iza nas, treba postaviti pitanje koliko treba BiH i šta ćemo napraviti da se taj period skrati.
Jer, ne radi se samo o ulasku BiH u EU. Zato mislim da je približavanje kraju poricanja genocida i puta koji vodi do spoznaje da su potrebne ustavne promjene, da ovoj državi treba vlada, a ne Vijeće ministara i da u njoj moraju biti ministarstva kao što je ministarstvo poljoprivrede, jer je to glavna tema svih država ko je ulaze u EU. Na kraju, moraju i Bosanci svih entiteta, narodnosti i vjerskih opredjeljenja shvatiti da su samo dva punkta gdje se mogu izvoziti poljoprivredni proizvodi iz BiH – jedan je u Gradiški, a drugi kod Neuma. Jednostavno moramo razmišljati praktično: kako ćemo poduprijeti izvoz iz BiH? Kako ćemo nešto napraviti i prodati?
Ako tako razmišljamo, onda više nema nikakvog manevarskog prostora za poricanje genocida. Nikakvog, jer su to sasvim neke druge sfere razmišljanja.
Kako onda tumačite činjenicu da je u RS-u prisutna otvorena podrška Ratku Mladiću, osumnjičenom za najteže ratne zločine i genocid? Čak je iskazana i spremnost Vlade RS-a da sufinansira njegovu odbranu?
Ja to ne komentarišem. Ja o tome jednostavno ne želim raspravljati.
Što više o tome raspravljamo, mi zapravo promoviramo takav pristup. Zato ja ne želim gubiti vrijeme na tim stvarima. Taj šou koji taj čovjek izvodi pred Sudom, kapicu gore, pa dolje,i sve ostalo ne koristi ni njemu ni onima koji ga podupiru.
To je komedija koja zapravo u svom ekstremitetu pokazuje koliko su to promašeni pristupi ka gledanju na prošlost a kamoli na budućnost. Mislim da je njegov pronalazak, ekstradicija i početak suđenja jedan veliki doprinos individualizaciji odgovornosti sa kojom se sa srpskog naroda skida jedna velika sjenka. Jer, ipak treba reći da po liniji komandovanja postoji neko lice koje odlučuje – on je taj. I ako je on taj, tamo gore sada toliko bijedan kako ga mi vidimo, onda takva politika nema nikakve perspektive i nikakve dugoročne podrške u srpskom narodu.
Neki kažu – Srbi srbuju. Nije istina. Srbuju samo neki populisti unutar srpskog naroda na štetu cjeline tog naroda.
EU je u više navrata izrazila spremnost da države zapadnog Balkana postanu njen sastavni dio. Čini li Vam se da Bruxelles, Evropska komisija i EU nekada čine više nego bi trebali političari u BiH? Cijenite li da političari u BiH samo deklarativno izražavaju svoje opredjeljenje ka EU, jer ništa konkretno ne čine da to i pokažu djelima?
EU je svjesna koliko je komplicirana situacija u BiH baš zbog načina kako je usiljen mir i zbog svega onoga što stoji iza toga uključenog kroz Dejtonski mirovni sporazum i Ustav. To je epicentar onoga što se dešavalo dok su na drugim mjestima odlučivanja bili Beograd i Zagreb.
Ali, baš iz tih razloga EU osjeća veliku odgovornost zajedno sa SAD-om da se više bavi sa BiH. Baš zbog tog – više bavljenja BiH, ona ne nazaduje kao neke druge zemlje u regionu.
Sa svim tim naporima koje evropske i američke institucije izvode u BiH, uključujući sa valutom koja je najveća podrška ekonomiji – KM koja je na neki način euro, sa fiksnim tečajem koji omogućava preživljavanje poljoprivrede, BiH u oba entiteta, zapravo stvara preduslove da se politika odluči i osposobi da odgovori na pitanje koje će se pojaviti na ,kraju ove godine. Jer, kada Hrvati i Hrvatice, svi oni koji žive u Hrvatskoj na referendumu potvrde odlazak u EU, kada Crna Gora dobije datum i Srbija barem status kandidata, tada će biti trenutak istine jer će ljudi u BiH jasno i glasno postaviti pitanja – a šta mi?
Odgovor na to pitanje može dati samo politika unutar BiH.
Vi zapravo želite reći da nije sve tako crno kako izgleda? Ali, možete li mi reći da li političari po Vašem mišljenju čine dovoljno na tom evropskom putu?
Da li čine dovoljno ili ne,to moraju odgovoriti birači unutar BiH. Ono što ja smijem reći je moje duboko ubjeđenje da sa minimalnim trudom nikad ne možeš biti dobar đak – za slabe đake, oni koji tek prolaze nema stipendija na univerzitetu.
Takvi ne mogu nigdje i nikada preuzimati najodgovornije funkcije u privredi. Na način kako se vo di država BiH – ni jedna firma ne može preživjeti.
Kako mislite da će doći do promjene Ustava BiH, do formiranja Vlade BiH i uspostave ministarstva poljoprivrede za koje ste rekli da su nužni za funkcioniranje države, ako jedan dio zemlje – RS ne želi nikakve promjene? Kategorične su tvrdnje da je Dejtonski mirovni sporazum ono što je vrh do čega se došlo?
Sve se mijenja,pa se mijenja i RS. I u Beogradu su se u svašta zaklinjali pa je ipak došlo do dijaloga sa Prištinom, pa su ipak postigli proboj u tri područja u ovom četvrtom krugu. Ubijeđen sam da će napraviti u slijedećem, petom krugu.
Vidite šta je sve Hrvatska napravila na svom tom putu ka EU uključujući generale koji su izručeni u Haag, uključujući i dogovor sa Slovenijom oko odlučivanja o granici na moru između dvije države, vezano za borbu protiv korupcije, sa realnim odnosom sa brodogradnji koji je nekada bio ne samo ponos Hrvatske već i Jugoslavije.
Eto, sve se mijenja. I ako se to mijenja u Hrvatskoj, ako u Srbiji razumiju da u nekoliko sedmica pronađu posljednjeg generala i da ga izruče, valjda će i Banjoj Luci svanuti i da će napraviti nešto za sebe, a ne protiv sebe. Došlo je vrijeme kada na neki način treba arhivirati politiku, kako bi se reklo, u korist svoje štete, jer to nije budućnost ni za jedan entitet, nijedan narod i zato to ne može biti budućnost ni za BiH.
Iskreno vjerujem da tu ima potencijala, energije koju treba osloboditi, ali je jasan odgovor – ako nema mlijeka, onda se uvijek glasa za neke nove političare.
U Parlamentu BiH, s jedne strane iz FBiH naglašavaju kako je problem entitetsko glasanje, a iz RS-a kako je ono mehanizam za zaštitu od preglasavanja. Sa pozicije zastupnika u Evropskom parlamentu možete li reći da li je dobro, bar kada se tiče donošenja evropskih zakona i harmonizacije propisa sa evropskom legislativom, da se primjenjuje taj princip entitetskog glasanja?
Kao evropski parlamentarac, mogu reći da je Evropski parlament jedina institucija čije članice i članovi su izabrani na direktnim– neposrednim izborima. Mi smo na svoj status veoma ponosni i zato poslije svakih izbora Evropski parlament sebi uzima sve više i više prava i odgovornosti. Zato mislim da je veoma dobro da je BorisTadić posjetio i Parlament BiH i imao sastanak sa Kolegijem oba doma.
Ono što je bitno u svim državama koje idu ka EU, reći ću na primjeru Srbije, gdje vladajuća koalicija u Narodnoj skupštini samo uz pomoć opozicije može stvoriti bolju klimu i ostvariti neke promjene koje zahtijevaju veliku većinu. Sa entitetskim glasanjem ne možeš napredovati.
Za to treba stvoriti klimu koja povećava odgovornost i saznanje da treba prevazići te svoje korijene u svom entitetu kako bi mogao odlučivati budućnosti, jer o prošlosti se ne odlučuje. To je sve ad acta. Treba odlučivati samo o budućnosti i za nju treba imati političke hrabrosti i odgovornosti.
U više navrata ukazali ste na važnost socijalne dimenzije, ulozi države u ekonomiji i razvoju. No, BiH ni nakon devet mjeseci od izbora nije dobila Vijeće ministara koje i trebalo biti partner EU za evropski put: Kakvu poruku političari BiH šalju na taj način?
Prvo ću izraziti zadovoljstvo da RS nije bankrotirao. Jer, da je bankrotirao jer je u teškoj finansijskoj situaciji, onda nebi bilo nikakvih šansi da se stvori Vijeće ministara BiH. S druge strane, pohvalit ću neke mjere štednje koje se dešavaju u FBiH kako bi ona ekonomski preživjela. To su sve spoznaje koje omogućuju da se na kraju dođe do kompromisa i oko Vijeća ministara.
Vijeće ministara je potrebno da bi to bio dokaz da je moguće napraviti više, da je moguće promijeniti Ustav i iz Vijeća ministara napraviti vladu. Vijeće ministara je samo privid vlade, jer nema ovlaštenja. Ako želimo da EU sa radošću pozdravi napredak BiH, onda ona ima pravo da zahtijeva Vladu države BiH. BiH je apsolutno funkcionalna država kada raspravlja u Vijeću sigurnosti UN-a, ali se ovdje pretvara kako se ne može dogovoriti o elementarnim stvarima unutar BiH.
Zato je potrebna politička zrelost i mislim da se približavamo trenutku istine jer BiH ima samo još pola godine da odgovori na bitna pitanja.
Belgija nema vladu pa ipak sve funkcioniše. A ovdje se pretvarate da ako nemate Vijeće ministara, ništa ne može funkcionisati – to nije istina. Mnoge stvari funkcionišu. To samo dokazuje da političari obmanjuju sami sebe kad ubjeđuju narod da bez njih nije moguće stvoriti Vijeće ministara, a kamoli vladu. Svima njima će se desiti da će im narod dati dvojku.
Rekli ste da Vam je drago što je RS spašen bankrota. Šta ga je spasilo?
Valentin Inzko sa svojom odlukom.
Kojom?
Koja je spriječila bankrot. Govorim o tome da institucije koje jedan entitet poriče i uvijek optužuje omogućavaju nekim svojim odlukama da se spriječi propast.
Inzko je svojim odlukama tu obavio na neki način zadatak koji na svjetskom nivou vrši MMF, Centralna banka EU, te države članice unutar eurozone. Tu se ne radi o političkim, mi govorimo o ekonomskim kategorijama.
Krajem prošle sedmice održana je sjednica Vijeća za implementaciju mira na kojoj je ponovno iz RS-a odaslana jasna poruka da je nužno da što prije dođe do gašenja OHR-a. Cijenite li kako je BiH u ovom trenutku sposobna sama funkcionirati, bez međunarodne zajednice u ovom kapacitetu?
To je dvostruka igra. Oni koji su najglasniji kako treba Inzko, odnosno njegova institucija da ode, mislim da se svake večeri mole da ostane tu. Jer da nema njega, onda bi oni morali preuzeti odgovornost za ono što rade. Ovako imaju nekoga koga okrivljavaju za sve ono što po njihovoj percepciji narod može da kupi kao krivicu nekoga. Kada im uzmeš tu igračku, onda je to trenutak istine i svakako da će se to desiti kada jednog trenutka tog visokog predstavnika ne bude bilo. To će biti trenutak istine za političare u BiH.
Je li nam onda prijeti bankrot? Propast? Hoće li političari u BiH biti sposobni da upravljaju sami?
Ne. Njih je strah od bankrota. Jedno je zezati se narodom, ali svojoj vlastitoj majci objasniti zašto se to desilo, to je jako teško.
Ustav BiH definira kao državu tri konstitutivna naroda. Postoji presuda Evropskog suda za ljudska prava u kojoj se jasno navodi da i ostali građani, te nacionalne manjine moraju imati jednaka prava kojih sada nema. Umjesto toga, predstavnici jednog od konstitutivnih naroda, hrvatskog, tvrde kako su i oni ugroženi u odnosu na druga dva. Je li to tačno, šta Vi mislite?
Ja dolazim iz EU. To je priča o manjinama. Nema velikih naroda unutar EU i velikih država. Čak je i Njemačka sa 82 miliona stanovnika najveća manjina unutar 460 miliona koliko nas ima. Ja se kao Slovenac nigdje ne osjećam hendikepiran unutar EU jer za ono što odgovaram to jasno i branim i tumačim. Ne radi se o tome kakav neko ima status, već o tome kakav imaš odnos sam prema sebi. Radi se o tome da li je tu potrebna odgovornost i samo svijest da unutar FBiH stvaraš pozitivnu atmosferu da se nešto što nije dobro promijeni.
Biti Hrvat i građanin treba biti na drugoj strani građanin koji se bori zato da bi katolička imu slimanska djeca bila u istom razredu. Jer, ako toga nema, onda je to segregacija. To nema nikakve veze sa EU. Onda to nije ni hrišćanski. Zato mislim da bi se hrvatski narod u BiH daleko više emancipirao kada bi neke prakse koje su sa evropskih gledišta potpuno neprihvatljive bile ukinute i prevaziđene. Govorim o tome kako se školuju i rastu mlade generacije konkretno u Mostaru.
Mislite na postojanje dvije škole pod jednim krovom?
Kod nas u Sloveniji svi učimo strane jezike, jer poslije sat i pol vremena nakon vožnje iz Ljubljane niko ne govori naš jezik. Kad god krenem vani, ja govorim strane jezike. Da bi ih naučio, moraš ih slušati i mora se naučiti da se što više izvuče iz onoga što se čuje.
Djeca koja nemaju te mogućnosti da bi čula i osjetila šta govore drugi, ne mogu razumjeti ni poštovati druge. Onda odlazimo do onoga što je već bilo. (Oslobođenje)
Komentari