Kliker.info

Što više nastoji bosansko društvo ili njegovi veoma utjecajni dijelovi, da “otjeraju” Ivu Andrića iz kulture BiH, to je njegovo djelo i njegova kulturna figura sve prisutnija, kaže uz ostalo u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) mladi bosanskohercegovački novinar i pisac Jasmin Agić, član Društva pisaca Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkog P.E.N centra.

U šestoj po redu svojoj knjizi “Historija odbačenih”, Agić se bavi portretima dvadeset značajnih bosankohercegovačkih književnika, filmaša i povjesničara koji su zbog svog političko-ideoloških svjetonazora bile žrtve osporavanja, zanemarivanja i odbacivanja.​

RSE: Zbog čega si baš izabrao ovu temu?

Agić: Odgovor na pitanje je, na izgled veoma jednostavan. Sama tema se nametnula u posljednjih nekoliko godina, kao nekakav lični otpor onome što sam primijetio. Primijetio sam društvenu anomaliju u kulturi. Odnosno, u našem društvu, u onome što kolokvijalno zovemo javni prostor, u većini slučajeva, kada spominjemo pisce, za koje smatram da su zaista velikani naše historijske tradicije, spominjemo ih uglavnom u negativnom kontekstu. Mene je onda interesovalo zašto se to zbiva, zašto se to dešava i zašto mi kontinuirano, u posljednjih nekoliko decenija, gradimo veoma isključiv i negativan stav.

Uvidio sam da je dvadeset ljudi, u širem broju autora, doživjelo veoma nesretnu sudbinu, posthumno nesretnu sudbinu, zato što njihovo djelo nije na pravilan način valorizirano u današnjem vremenu. To je bio prvi poticaj da počnem nešto pisati o njima, u smislu da prvo detektujem tu pojavu, a zatim i da ukažem na neke osnovne nesuglasice koje oni imaju sa današnjim vremenom i sa današnjom epohom.

RSE: Među ovih dvadesetak portreta koje si obradio su imena poput Ive Andrića, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića, i da ne nabrajam dalje. Koga bi ti posebno izdvojio, među ovim imenima, čiji je stvaralački opus zaista bio posebno zanemaren?

Agić: Ako me pitate baš za zanemarenost opusa, onda ta tri čovjeka, koja ste naveli, ne bi mogli da se svrstaju u to jer njihov opus nije zanemaren. Problem sa opusom te trojice navedenih autora je to što su oni, na stanovit način, odbačeni zbog izbora koja su činili u svom privatnom životu.

Najveći grijeh Meše Selimovića i Skendera Kulenovića je to što su bili deklarirani komunisti i ateisti, a prije toga pripadnici i učesnici NOB-a. Sa Ivom Andrićem je jedna potpuno drugačija situacija. Paradoksalno, što više nastoji bosansko društvo ili njegovi veoma utjecajni dijelovi, da “otjeraju” Ivu Andrića iz kulture BiH, to je njegovo djelo i njegova kulturna figura sve prisutnija. To sam i napisao u tom tekstu. Zapravo, od svih dvadeset ljudi, čini se, kada čitate, kada pratite sve to, vi bi ste pomislili da je Ivo Andrić naš savremenik, da je živ čovjek, koji neprekidno učestvuje u polemikama sa drugim ljudima ili kvazi-intelektualcima na našoj javnoj sceni. Neprekidno se pokušava isprovocirati sukob sa onim što je on predstavljao u svom životu.

Veoma tešku sudbinu zanemarenosti ima Bato Čengić, čiji se filmovi danas gotov uopšte i ne prikazuju. Još težu sudbinu, po mom mišljenju, ima Mirza Idrizović, o kojem se veoma malo zna. Njegovi filmovi su potpuno zaboravljeni, ne prikazuju se na televizijama. Kinoteka, pošto loše funkcioniše, nema gotovo nikakav odnos prema njemu.

Konkretan povod za pisanje teksta o Mirzi Idrizoviću bila je njegova ratna biografija i ratni dnevnici, koje je on vodio i koje je objavio 1996. godine, odmah po okončanju rata. Knjiga se zove Spomenar, kojom je opisana sudbina ratnog Sarajeva, do veoma minucioznih detalja. To mi se činilo veoma čudnim, obzirom da se danas mnogi “bave” komemoriranjem te ratne prošlosti i prošlosti opkoljenog Sarajeva. Zašto je onda čovjek, koji ima najautentičniji govor o tome, potpuno zaboravljen, kako vi kažete?

RSE: Čini mi se da si u ranijim intervjuima dosta izdvajao ime Nedžada Ibrišimovića. Čini mi se da njega posebno cijeniš?

Agić: Zaista ga posebno cijenim. Po mom mišljenju, to je zaista velikan pisane riječi, čovjek koji je stvarao mnoge kontraverze u svom životu. Ali i povrh svega toga, mislim da je doživio, u jednom literarnom, književnom smislu, zaista tešku sudbinu. Malo svojim ponašanjem, malo kontinuiranim ne sporazumijevanjem sa okolinom, doveden u situaciju da se malo čita, da se o njemu malo piše, da se malo spominje u javnosti. Zapravo, svaki put kada se spomene, to je nekakva vrsta ideološkog obračuna. U tom smislu njegova sudbina počinje sve više nalikovati sudbini Ive Andrića.

U tradiciji BiH, u tradiciji književnosti BiH, za mene su, pošto sam i sam pisac kratkih književnih formi, Ivo Andrić i Nedžad Ibrišimović najzanimljivije ličnosti. Obojica su majstori kratke forme. Rekao sam u jednom intervjuu, i to se ljudima sviđa, jednu šahovsku metaforu za Ivu Andrića. Po širini svog zahvata, po temeljitosti, po struktuiranju priče, on je veliki strateg. Nedžad Ibrišimović je, sa druge strane, kao Mihail Talj, veoma eksplozivan, brz, kipti od novih ideja, novih jezičkih sintaktičkih rješenja, od motiva koji su neočekivani, od tema za koje niste ni pretpostavljali da mogu biti dio književnosti. Vidim dvije dimenzije našeg bosanskog jezika, kako može da se realizira. Obojicu smatram velikanima naše tradicije.

RSE: Koliko je fenomen odbačenosti danas prisutan u društvu BiH, prije svega mislim na Sarajevo, u kojem živimo?

Agić: Za mene lično, Sarajevo nije nikakva mjera, Sarajevo za mene u potpunosti nije mjera ni za šta. Možda je nekada, u socijalističkoj Jugoslaviji, kada se država gradila na nekim, meni veoma bliskim i jasno definisanim vrijednostima, Sarajevo trebalo da bude centar, administrativni, ekonomski, privredni, na kraju, i kulturni centar. Sarajevo je bio grad koji je sve te ljude privlačio. Istovremeno je, to socijalističko društvo, na stanovit način odbacivalo ljude, koji se nisu slagali sa idejama samoupravnog socijalizma. Stvari su bile veoma jasne, ako niste bili za, znači da ste bili protiv. Imali ste soluciju da budete pisac disident, mada je u EX YU to bilo veoma rijetko jer je ipak klima bila puno demokratskija, nego klima i atmosfera iza željezna zavjese.

Što se tiče današnjeg Sarajeva, čini mi se da nema nekih vrijednosti u smislu kakvom mi možda podsvjesno želimo da bude. To je jednostavno jedan fluidni grad, u kome se svašta nešto dešava. U zadnje vrijeme sam primijetio da mnogi, meni bliski ljudi, govore o provincijalizaciji Sarajeva, što prihvatam da se kao fenomen desilo. Ipak sam uspio da izgradim neki svijet, koji je daleko od toga.

RSE: U dosadašnjem književnom opusu, uglavnom si se bavio pisanjem umjetničke proze. Za sve one, koji te možda dovoljno ne poznaju, možeš li predstaviti ono što si radio do sada?

Agić: Napisao sam četiri knjige priča i pripovjedaka i jednu dramu za čitanje i za izvođenje. Statorija je forma drame, koja je bila popularna u antičkom Rimu i koja je pisana na način da se istovremeno može izvoditi, i kao književna forma, da je prilagodljiva ukusu čitalačke publike, nije samo predložak za scensko izvođenje. U ove četiri knjige, ima svakakvih priča.

Mnoge knjige su doživjele uspjeh, uglavnom u Srbiji, što je veoma zanimljivo. Čak i onda kada se bavim poprilično bosanskim temama, tamo je uvijek vladalo najveće interesovanje. Tri knjige, koje sam izdao za izdavačku kuću, Šahinpašić, su prodavane u BiH i Hrvatskoj. Knjige su prisutne na njihovom tržištu i kupuju se po bibliotekama.

Što se tiče književne kritike, uglavnom imam pozitivne ocjene. Nisam se nešto baš ni time pretjerano bavio. Svaku mi je knjigu pojela jedna priča. Recimo knjigu Povučen život je pojela ta priča jer je ljudima bilo zanimljivo da prepoznaju mog “glavnog” junaka. Glavni junak, Hasan H. bi trebalo da odgovara nekome u ovom našem kulturnom svijetu, u kome živimo.

RSE: Dosta smo govorili o ideološkom kaosu u kulturi BiH. Koliko je to prisutno i kod susjeda?

Agić: Isto tako je veoma prisutna. Ova knjiga je prve, najpozitivnije i najafirmativnije reakcije, doživjela u Srbiji i u Crnoj Gori. Oni su bili iznenađeni, ne samo sadržajem. Knjiga ima dosta informativnog karaktera, pa tako možete iz nje saznati neke elementarne stvari o književnosti, koja je zapravo gotovo potpuno nevidljiva. Sa druge strane, njima je sam koncept bio veoma zanimljiv, naročito u Srbiji i u Crnoj Gori, što je mene iznenadilo jer sam očekivao da će više reakcije biti u Hrvatskoj, i pozitivnih i negativnih.

Čini mi se da je historija odbačenosti, odbacivanje autora, izraženije u Hrvatskoj. Onda su mi prijatelji i kolege iz Srbije i Crne Gore rekli da je to veoma prisutno u njihovim zemljama i da bi trebalo, sada odmah, da neko počne pisati takve knjige u obje te zemlje.

Uvijek sam više bio okrenut hrvatskoj književnosti. Uvijek sam imao osjećaj da je od svih ljudi, koji su imali tešku sudbinu odbacivanja, najtežu situaciju imao Miroslav Krleža, ili pisci partizani hrvatske književne tradicije, kao Jure Kaštelan, Vladimir Nazor i da ne nabrajam dalje. U Hrvatskoj, koliko sada vidim, nema nikakvog interesovanja za knjigu. Nešto sporadično su kao izražavali neku polu-želju da se nešto priča, govori i predstavlja, ali to je bilo tako minorno, tako površno, da shvatam da to njih u Hrvatskoj uopšte ne interesuje.

RSE: Da li možda radiš na nekom novom književnom djelu?

Agić: Radim na književnom djelu, zapravo, već imam dosta napisanih priča, koje treba da spojim u jednu knjigu. Vidjeti ćemo šta će i kako će to biti, na koji način će se to realizirati, kakvu će konačnu formu ta knjiga da poprimi.

Imam dosta materijala i pišem roman. Sve što mogu o njemu reći je to da će to biti roman o konjima, o životima konjima. To će opet biti nešto neočekivano. Volim i imam dosta priča koje su, sadržajem i tom unutrašnjom literarnom atmosferom, na granici realnosti i nadrealnosti. Ta knjiga o konjima će biti nešto što nije samo obična knjiga o konjima, gdje se opisuju konji, ali bit će zapravo knjiga u kojoj se samo opisuju konji. To je nešto najkraće i najsmislenije što mogu reći, kao odgovor na to pitanje.

Ivan Katavić (RSE)