hamburger-icon

Kliker.info

Jasmila Žbanić: Poslije ‘Aide’, svijet nikada neće zaboraviti Srebrenicu

Jasmila Žbanić: Poslije ‘Aide’, svijet nikada neće zaboraviti Srebrenicu

15 Marta
00:12 2021

Ono što je za Holokaust Schindlerova lista (eng. Schindler's List) Stevena Spielberga to je za bosanski genocid film Quo vadis, Aida? naše slavne rediteljice Jasmile Žbanić.

Primijećeno je to već u svijetu filma. O tome ovih dana piše i poznata reporterka Janine di Giovanni.

U godinama koje dolaze bit će sve jasnije zašto novo ostvarenje vlasnice “Zlatnog medvjeda” i brojnih svjetskih filmskih nagrada predstavlja istinsko remek-djelo, koje je, evo, jučer nagrađeno i na 11 Luxembourg Film Festivu.

Djelo nastalo u nemogućim uvjetima, bez dovoljno očekivane i zaslužene podrške i svega što ide u orbiti svjetske sedme umjetnosti.

Iako je za nas Jasmila već oskarovka i mnogo više od toga, s obzirom na značaj njezinog rada, njezine, slobodno možemo reći, borbe za kulturu sjećanja, film i umjetnost uopće, sutrašnja odluka o tome da li će se Aida naći među pet nominiranih filmova za najprestižniju nagradu svjetsku filmsku nagradu trebala bi samo potvrditi najviša postignuća ove autorice i istinske umjetnice.

Mi, građani Bosne i Hercegovine, s ponosom iščekujemo pozitivne vijesti, iako su, budimo iskreni, za Jasmiline uspjehe zaslužni prije svega ona i njezin tim.

O filmu Quo vadis, Aida?Srebrenici, majkama Srebrenice kao inspiraciji, kulturi sjećanja, mladima, nagradama, Oscaru, umjetnosti u Bosni, ali i nama samima, Jasmila Žbanić ekskluzivno govori za Radiosarajevo.ba.

Scena iz filma - undefined

Oficijelni vizual: Scena iz filma

Radiosarajevo.ba: Vaše veliko ostvarenje, film Quo vadis, Aida? našao se među 15 filmova koji su ušli u uži izbor za nagradu Oscar. Sutra će biti poznato koji filmovi su i zvanično nominirani za najbolja ostvarenja van engleskog govornog područja. Kakva su Vaša očekivanja? Šta bi ulazak u uži izbor i, duboko vjerujemo, pobjeda 25. aprila u Sjedinjenim Američkim Državama, značilo za Vas osobno, ali prije svega za priču koju ste odlučili pokazati svijetu?

ŽBANIĆ: Ja ne razmišljam o tome jer bi me možda uhvatio strah i možda bih bila blokirana.

Jedino o čemu razmišljam je šta možemo uraditi da što više ljudi vidi film.

Kada je počela kampanja ni 0,5 posto američkih glasača i kritičara nije gledalo film, jer nismo imali američkog distributera. Inače, ovakve kampanje su duge i skupe i finansiraju se od strane distributera i država čiji filmovi su kandidati. Kako nismo imali podršku države i drugih nivoa vlasti da platimo reklame, oglašavanja, press prikazivanja itd., morali smo organizovati “gerila” kampanju. Puno ljudi nam je pomoglo i mi smo zaista izuzetno zahvalni.

Sada kada smo na užoj listi dobili smo dobrog američkog distributera i malo lakše dišemo. Ipak, niko ne zna šta će se desiti sutra. Znamo da puno ljudi voli film. Šta god bilo, mi smo prezadovoljni.

Mnogo Aida živi čekajući da ukopa svoju djecu

Radiosarajevo.ba: Aida je, također, ovih dana nominirana za BAFTA nagradu koju dodjeljuje Britanska filmska akademija, kakvi su utisci nekoliko sedmica pred dodjelu nagrada 11. aprila? Kazali ste ovim povodom kako se nadate da će se ljudi više sjećati Srebrenice…

ŽBANIĆ: Nominacije su za nas već velika nagrada. Cijela ekipa i ja smo počastvovani i sretni. Ovo prije svega znači da će puno ljudi pogledati film: osim publike koja film može vidjeti na online platformi distributera CURZON iz Velike Britanije, film će gledati još više članova Britanske filmske akademije, profesionalci čiji rad izuzetno poštujem.

Dobijamo puno reakcija, da ljudi koji nisu znali za Srebrenicu nikada više neće moći da zaborave šta se desilo, i to je izuzetno važno.

Kroz intervjue pokušavam skrenuti pažnju i na činjenicu da se još uvijek traga za tijelima više od hiljadu Srebreničana.

Mnogo Aida danas živi čekajući dan da mogu prepoznati kosti i sahraniti svoju djecu.

Radiosarajevo.ba: Pojavili ste se na značajnim festivalima, osvojene su prve nagrade, no prvu projekciju ste imali u Memorijalnom centru…koje reakcije na film su ostavile na Vas najveći utisak?

ŽBANIĆ: Prije svega kada smo film pokazali udruženjima iz Srebrenice, ženama, majkama, ljudima iz Memorijalnog centra – ljudima koji su bili svjedoci.

Bilo nam je izuzetno emotivno i naravno najvažnije nam je bilo šta će oni reći za film. Ja nisam mogla biti u sali koliko sam bila nervozna. Odahnuli smo kad smo vidjeli da je film prihvaćen, da ga smatraju autentičnim i dogovorili smo se da ga prikažemo u Memorijalnom centru.

Projekcija u Veneciji je bila posebno iskustvo jer je festival fizički održan i dobili smo prelijepe reakcije pubike i kritike, dakle ljudi koji ni ne znaju gdje je Srebrenica, potpune strance dirnula je naša priča i s te strane nam je ta premijera bila izuzetno važna i lijepa.

A zatim premijera u Potočarima s mladim ljudima. Oni su nam dali novu energiju, da ovo što radimo ima smisla. Na drugoj projekciji bili su preživjeli i bilo je jako teško gledati kako ljudi na tom mjestu gdje se tragedija desila, gledaju scene iz 11. jula i misle kako se sve to moglo spriječiti i da se drugačije odvijao taj dan, mogli su danas biti sa svojom djecom i svojim unucima. Strašno, uvijek i ponovo sve je to toliko strašno!

Na šta bi ova zemlja ličila bez majki Srebrenice?

Radiosarajevo.ba: U povodu 8. marta, Međunarodnog dana žena, razgovarali ste s velikom filmskom divom, Angelinom Jolie u intervjuu objavljenom u slavnom Timeu. Kakve utiske nosite? Posebno me je dojmio Vaš prijedlog iznesen u intervjuu da majke Srebrenice zaslužuju Nobelovu nagradu za mir, a koji ste i ranije iznosili. Taj prijedlog je sada izazvao pažnju diljem svijeta. Majke Srebrenice sa kojima sam razgovarao bile su iskreno dirnute.

ŽBANIĆ: Zaista mislim da mi nismo svjesni koja je snaga i uticaj žena Srebrenice. Malo ljudi zna da je Memorijalni Centar nastao zahvaljujući njihovoj upornosti i mudrosti. Žene su bile te koje su rekle – centar mora biti u Potočarima, i tu ideju su realizovale uz nevjerovatnu hrabrost i odlučnost.

Kada su odlučili posjetiti svoje kuće u Srebrenici, niko nije htio ići s njima. One su rekle. “Dobro, idemo same”. Kako ih internacionalci nisu mogli pustiti da izginu, američki ambasador (Thomas Miler, op.a.) je rekao da će ići s njima i dati im zaštitu, a tek onda su se javili domaći političari, da kažu: “I mi ćemo s vama”. One su nevjerovatna snaga.

Radiosarajevo.ba: Govorili ste i tokom projekcije u Memorijalnom centru o srebreničkim Majkama, ali i tokom razgovora s Jolie. Koliko su Vam one bile ključna inspiracija i snaga ga iznesete ovakvo djelo? Kako poslije skoro 26 godina gledate na njihovu gotovo epsku borbu za istinu i pravdu?

ŽBANIĆ: Žene i majke Srebrenice su velika inspiracija. Prije svega zamislite kako bi izgledalo naše društvo da su ove žene umjesto na pomirenje pozvale – na osvetu. Da su za svako svoje dijete tražile žrtvu od onih koji su počinili zločin. Na šta bi ova zemlja ličila? Ja mislim da puno ljudi ne može pojmiti koliko su one oblikovale naše društvo – na bolje.

Radiosarajevo.ba: Ugledna reporterka Janine di Giovanni piše za Foreignpolicy.com, a taj tekst smo prenijeli na Radiosarajevo.ba, da bi Vaša Aida mogla učiniti za genocid u Srebrenici ono što je Schindlerova lista postigla za Holokaust? Koliko Vas, da tako kažemo, ohrabruju ovi komentari u svjetskoj štampi? Koliki je, po Vama, značaj umjetnosti uopće u kulturi sjećanja? Na koncu, Vi ste prva rediteljica koja je imala hrabrost da se uhvati u koštac s ovom velikom pričom na filmu.

ŽBANIĆ: Ekipa “Deblokade”, producent Damir Ibrahimović, cijela ekipa filma – svi smo željeli napraviti film koji će imati i tu vrijednost i, naravno, drago mi je da čujem da ljudi smatraju da smo uspjeli.

Radiosarajevo.ba: Također, Janine piše i da će Aida “izliječiti ljude”. Na projekciji u Srebrenici u oktobru prošle godine su bili mladi ljudi iz regiona, koje ste i Vi na početku spomenuli. Koliko ovo istina prikazana u Aidi, ili, recimo, u Dnevniku Diane Budisavljević mogu “ohladiti” tolike usijane glave i pomoći novim generacijama da izrastu u zdrave ljude?

ŽBANIĆ: Film može otvoriti dušu i srce, ali mora postojati svakodnevna želja i rad da se stvari promjene. Ovdje većina ljudi ne želi stvari mijenjati.

Ne samo političari, nego većini ljudi odgovara ovakvo stanje, jer ne moraju biti odgovorni, ne moraju puno raditi i mijenjati sebe. Da nije tako, ovo bi se stanje odavno promijenilo.

Prošli smo pakao da snimimo Aidu

Radiosarajevo.ba: Da, uz objavu o uspjehu Vašeg filma Izudin Bajrović je napisao da je “film iz Bosne, koja ne voli umjetnost, došao na korak do vrha”. Je li vrijeme, a često to pitamo, da ova zemlja počne ozbiljnije ulagati u kulturu i značajne projekte poput ovog?

ŽBANIĆ: Kada kažete zemlja to zvuči previše apstraktno, naša zemlja smo mi ljudi. Evo, da na jednom primjeru analiziram odnos prema kulturi.

Mi smo sve pare koje smo zaradili od filma – uložili u kampanju za Oskara.

Ljudi znaju da smo prošli pakao dok smo ga snimili. I puno ljudi to cijeni. Oko 11.000 ljudi je kupilo kartu i otišlo u kino pogledati film. Također, 5.000 ljudi ga je pogledalo preko VOD-ija.

Time su nam odali priznanje i pomogli naš rad. Međutim, više od 100.000 ljudi je film pogledalo na YouTubeu, ilegalnim lošim kopijama filma čime je sav onaj legalni lanac – produkcija, distribucija, prikazivači, i na kraju država koja iz ovog ubire porez – oštećen za više od pola milona maraka koji se osim u kampanju za ovaj film, mogao uložiti i u novi film. To su štete koje nas obeshrabruju.

Toj, takvoj većini, koja krade tuđi rad, ne smeta vlast koja krade zato što krade – nego samo zato što njima nije omogućila da krade. Kada ta većina odluči da cijeni kulturu, da podrži kulturu, glasaće za ljude koji cijene kulturu.

Ovim načinom razmišljanja ne amnestiram političare koje preskupo plaćamo za amaterizam koji će nas u uslovima u kojima živimo koštati života.

To što u Bosna i Hercegovini nema vakcina, što je ovoliki broj mrtvih ima svoje krivce na vlasti i oni imaju ime i prezime, i odgovornost za smrt naših sugrađana, za stanje u zemlji.

I to je dio kulture jer kultura je ono što čovjek jeste. Nije neki broš na tijelu – nego tijelo samo.

A kako ćemo ga oblikovati, cijeniti i održavati zavisi od nas i naših odluka: koga biramo da četiri godine predstavlja nas i naše potrebe, ali najvažnije šta sami radimo da stvari poboljšamo.

Faruk Vele (Radio Sarejevo)

Podijeli

3 0 komentara

  1. mehud
    mehud 15 Marta, 18:13

    dzaba lazete , pa vama je i ranije narkomanka andjelina dzoli u suradnji sa holivudskim masovnim silovateljom vajnstajnom snimala filmove u kojima je sirila zapadne lazi o srpskom narodu da bi prikrila zapadni kriminal i islamske zlocine . Svima je danas u svetu potpuno jasno da je pedofil klinton sa carsijskim narkodilerima stvorio kriminalnu islamsku teroristicku drzavu Isis Bosnu da bi tako Amerika mogla destabilizovati evropsku ekonomiju i izvrsiti agresiju na Evropu . Islamski teroristi odavno terorisu evropski narod . O tome je snimanje filma u toku . Muslimani su pagansko barbarski kriminogeni narod programiran da bude rob svojim gospodarima kriminalcima , carsijski menmtaliteti i muslimanski narod se dive kriminalcima pa zato islamisti kriminalci danas i prljaju islam i vode Bosnu i pljackaju muslimanski narod. E o tome se film snima a bice uskoro i nagrade .

    Odgovori
  2. ISTRAZIVAC
    ISTRAZIVAC 16 Marta, 03:37

    NJEMAČKI POLITIČAR STEFAN SCHWARZ : “REPUBLIKA SRPSKA JE ENTITET GENOCIDA I NEMA PRAVO POSTOJATI!”

    Stefan Schwarz je osoba koja je, tokom rata u BiH, kao mladi političar CDU-a i zastupnik Bundestaga bio jako angažovan i zainteresovan za naše zemlju. On se oglasio na svom Facebook povodom neustavnog “Dana RS-a”, rekavši kako je Bosni i Hercegovini neophodan moderni europski ustav umjesto Dejtona.

    On se oglasio na svom Facebook povodom neustavnog “Dana RS-a”, rekavši kako je Bosni i Hercegovini neophodan moderni europski ustav umjesto Dejtona.

    – Pomirenje započinje tako što ćemo govoriti istinu: Republika Srpska je entitet genocida i nema pravo postojati. Dejton i RS moraju biti zamijenjeni modernim evropskim ustavom, rekao je Schwarz.

    Dodao je da ovaj neustavni dan slave Dodik, Vučić i Putin, a napomenuo je i kako je ovaj praznik neustavan po presudi Ustavnog suda BiH.

    – Taj je entitet natopljen krvlju desetinama hiljada nevinih žrtava genocida koje su ubijene u Prijedoru, Foči, Srebrenici i Žepi i stotinama drugih gradova i sela iz samo jednog: jer nisu bili Srbi, napisao je on.

    Nastanak manjeg bh. entiteta ocijenio je kao najveću nevolju još od Hitlera i Staljina koji su počinili genocid u Europi.

    – Prije nego što je ubijeno 8.400 civila u Srebrenici već je bilo više od 90 hiljada nevinih žrtava planiranog genocida, u sklopu kojeg su sistemski protjerivani i ubijani svi koji nisu bili Srbi, kazao je Schwarz.

    Naveo je da je u istočnoj Bosni isplaniran genocid, koji je izvršen u ime narodne politike.

    – Ono što danas, kao Republika Srpska, čini 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine i znatno manje stanovništva, izgrađeno je na ubstvima, mučenjima, pljačkama, raseljavanjima i silovanjima – a međunarodna zajednica to toleriše, napisao je on.

    Odgovori
  3. ISTRAZIVAC
    ISTRAZIVAC 16 Marta, 03:46

    KO SMO MI BOŠNJACI?
    Autor: Daniel Toljaga

    Objavljeno: 12. October 2015.

    Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
    Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

    Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

    Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

    “Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

    U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

    Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

    Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

    Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

    Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
    Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
    Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

    Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

    Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

    Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
    “Znas Bošnjače, nije davno bilo,
    Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
    Kad u našoj Bosni ponositoj,
    I junačkoj zemlji Hercegovoj,
    Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
    Nije bilo Srba ni Hrvata.
    A danas se kroz svoje hire,
    Oba stranca ko u svome šire. […]
    Oba su nas gosta saletila,
    Da nam otmu najsvetije blago,
    Naše ime ponosno i drago.”

    Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
    “Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

    Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
    “Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

    Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

    U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

    Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe””, (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
    “….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

    “….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

    U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
    “Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
    Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

    Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

    Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

    Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
    “Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
    To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

    U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
    Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

    Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

    U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
    Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

    Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

    Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
    ‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

    Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

    Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

    Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

    To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

    Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

    To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku