Kliker.info

Kada se spomene Bjelašnica, pa još doda pojam ”skijanje”, mnogi naravno pomisle na onaj komad ove divne planine natrpan betonskim zgradama i nekoliko prosječnih ski staza kroz šumu, dva-tri restorana – i to je to. No, gledano izdaleka ili, pak, na Google Earthu ovo je tek djelić, jedna tačkica ovog gorostasa golemog nekoliko desetina kilometara.

U jednom dokumentarnom filmu snimanom u vrijeme sarajevske Olimpijade na početku druge minute filma, (op.a.) vidi se kako neki seljak poput krtice roveći izbacuje snijeg u podnožju pogoleme hrpe za koju  će se poslije ispostaviti da je katun, pa se iz rupe prvo pomalja čovjek, a za njim, jedna po jedna, cijelo stado ovaca željnih ono malo škrtog sijena sa obližnjeg plasta.

Gledajući to, posmatrač ne može a da se ne zapita: “Koja li to ljepota privlači ovog seljaka da se ovako pati, šta ga to drži da ne siđe u grad?”.

Tragajući za tom ljepotom, ovaj vikend smo se otisnuli na skijama mnogo dalje od skijališta, tamo iznad sela Umoljani, na Obalj.

Bjelašnica je nekad opasna i divlja planina, znala je uzeti i živote onima koji nisu poštovali zakonitosti prirode,
često je zasuta mećavama i šibana orkanskim vjetrovima, ali isto tako zna da nam podari savršen sunčani dan, kao na dlanu prostre svoje paperjaste brežuljke, ali i veoma ozbiljne vrhove prekrivene snijegom sve do kasnog proljeća pa i ljeta, ili nas oduševi mirisom trave, poljskog cvijeća i svježinom kad u gradovima “zemlja gori”.

Mjerkajući upravo Google Earth odlučili smo da jedan ovakav dan prohodamo na skijama iz sela Umoljani na vrh Obalj, visok 1890 metara. Nije nam smetalo ni to što smo noć prije gledali kako se naši, milionski plaćeni fudbaleri muče protiv amatera iz Andore, a pametnije bi bilo leći ranije, jer sutradan valja poraniti. Uz to, i vrijeme se okreće na ono ljetno, pa smo i tu izgubili jedan sat sna. Ali koga briga za spavanje kad ustaneš u zoru i za nepun sat se nađeš na suncem okupanoj planini.

Dok pakujemo skije i opremu, nakon standardne kafice u “Hanu”, posljednjoj tački “civilizacije”, tog jutra malo iza sedam sati, kraj nas prolazi automobil. Nedugo zatim telefonski poziv. Zove Nermina, djevojka koja je biciklom prešla sve živo po Bosni i Hercegovini, dogurala do Irana, a danas je s partnerom naumila iz Umoljana, preko vrha Obalj, pa Lukomira sve do Konjica. Nerminu i partnera srećemo u Umoljanima, širok osmijeh i naše zaprepaštenje na planiranu turu, oni grabe ispred nas a mi ćemo laganim korakom.

Dan je predivan, sunčan, snijeg u smetovima zatrpao kuće i puteve. Jedna nana nam priča kako je sinoć bila takva mećava da se nije vidjela džamija udaljena tek pedesetak metara. Ko bi rekao da ćemo to jutro, samo dan nakon te grozote, prve korake praviti u majicama kratkih rukava, diveći se skulpturama od snijega koju samo priroda silinom vjetra umije kreirati.

Nogu za nogom napredujemo put Crvenog klanca a onda uz Obalj. Svakim metrom nadmorske visine vidici su ljepši, planina otvara svoje srce i naprosto zove. Ne možemo, a da se ne otmemo utisku koliko je ovo neiskorišten potencijal. Kad bi nas četiri miliona budalastih Bosanaca i Hercegovaca sklonih političkom natezanju i kojekakvim imaginarnim interesima jednoglasno odlučilo da se bavimo samo turizmom, a pozatvarali sve fabrike propale u privatizaciji koje trenutno tavore, kada bismo izgradili potrebnu infrastrukturu a zadržali ovo bogatstvo nedirnute prirode, čini se da bismo mogli živjeti bolje od Austrije.

Koliko bi samo platio neki biznismen iz Berlina ili Milana, pun stresa i hrane nadojene hemijom, da osjeti mir onih katuna, ljepotu snježno bijelih uzvišenja, ili veličanstveni pogled na Rakitnicu. A tek da na to nadoveže rafting. Pa još koješta…

Ali, da ne bi priča otišla u domen politike (što je na ovim turama izričito zabranjeno) za čas je obrćemo na šalu, i tako malo po malo stižemo i na naše odredište. Sa vrha Obalj puca nevjerovatan pogled, prije svega na Visočicu, ali lijepo se vidi i vrh Bjelašnice sa opservatorijom. Pauza je kratka jer i ovdje, kao na svakom vrhu, puše vjetar. Tek da pojedemo sendvič, utegnemo opremu i pripremimo se za spust na skijama.

A to je ono što se ne da opisati riječima. Snijeg je u proljeće dovoljno nabijen da gotovo podsjeća na onaj sa ski-staze. Ali, podsjeća samo u tome. Sve ostalo je poseban doživljaj. Osjećaj kad je cijela planina tvoja i kad pustiš vjetar kroz kosu, a skije same biraju put – to je nešto neponovljivo.

Ne smeta ni to što smo malo skrenuli s unaprijed zacrtane trase pa izbili na jedan vrlo strm i poprilično opasan kuloar. Ni provlačenje između grana, ni ništa. Samo osjećaj slobode i ljepote krajolika u uglu oka.

Ta “staza”, ako je smijem tako nazvati, dovela nas je do Studenog potoka. Stoput sam ovdje bio i svaki put me ta vijugava voda oduševi i oraspoloži. Nebrojeno puta sam djeci pričao kako je to aždaha izašla iz kanjona Rakitnice i ostavila taj zmijoliki trag, a seljani je umolili da ih ne pojede, pa selo dobilo ime Umoljani. Ovaj put sam, međutim, imao neki gorak osjećaj jer su još uvijek vidljivi tragovi divljanja po potoku “onog što je snimao film”, kako rekoše seljani iz Umoljana.

Eh, nije to nikakav film, većje Red Bull (nije ovo plaćena reklama, već ih spominjem kao antireklamu) platio troškove nekakvom avanturisti da se na dasci voza po potoku. Ne bi to ni bilo toliko zlo da nisu svuda okolo po livadi ostali zabijeni drveni stubovi i razrovana zemlja, hrpa smeća, da nije srušen most koji planinarima omogućava da pređu s jedne na drugu stranu potoka.

Nešto nisam siguran da se u nacionalnim parkovima tih velikih i lijepih zemalja gdje Red Bull toče litrima može ovako divljati i snimati kojekakve spotove, ali šta se može. Mi smo se napili potoka, čistog kao suza.

Za kraj, da ne bi sve bilo tako divno, neka mi oproste ostali članovi ekipe što sam ih na to nagovorio, desio se jedan ne baš tako popularan spust kraj vodenica pa s donje strane Umoljana. Sunce je ovdje već dobrano otopilo snijeg pa vire stijene, a potok se izlio trasom planinarske staze pa je bilo i skijanja kroz šiblje, i gaženja potoka, i nošenja skija…

Ipak, niko se nije požalio, štaviše sretni su što su doživjeli i to iskustvo. A sretan sam i ja nakon još jednog savršeno provedenog dana. Istina, lice mi je dobilo neku čudnu crveno-tamnu boju, na mjestu gdje su bile naočale ostalo je bijelo, više ne smijem raskopčati košulju jer sam sav išaran. I ne samo ja, već svaki član ove družine. Ma, neka smo, Bjelašnica vrijedi te “žrtve”.

Emir Vučjak (N1)