Kliker.info

Stadioni u Torontu, Los Angelesu, Seattleu i San Franciscu bili su pozornice na kojima je nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine ovoga ljeta odigrala četiri velike predstave i po prvi put prošla u knock-out fazu nekog velikog natjecanja. Baš kao što smo to uradili i nakon herojskog plasmana na Svjetsko prventvo u nogometu 2026., osvrnimo se na ovaj historijski uspjeh kroz šest zapažanja…

1. Izgledali smo prelijepo i napunili srca

„Ja predstavljam svoju državu i moram izgledati lijepo. Više razmišljam o tome nego što mislite, za mene je vrlo važno to kako predstavljam svoju državu”, rekao je Sergej Barbarez odgovarajući na pitanja o svom odijevanju. Podsjetimo, britanski Guardian je našeg selektora izdvojio kao najelegantnijeg i napisao kako Barbarez „izgleda sjajno”.

Ako pitate Talijane zašto se uvijek sređuju i kad izlaze na običnu kafu, reći će vam da je to stvar poštovanja prema sebi samima, prema drugima i prema zajednici u cjelini. Njihova filozofija bella figura vrti se oko shvatanja da ono kako se vi predstavljate ima utjecaj na sve oko vas, odnosno da sve oko vas ovisi o tome kakva je vaša – reprezentacija!

Riječ „reprezentacija” doslovno znači „predstavljanje”, a nogometna reprezentacija je sve samo ne obični skup dobro utreniranih momaka koji pokušavaju kožnu loptu ubaciti između tri štange. Nogometna reprezentacija i njeni navijači su uvijek instrument meke moći i kulturne diplomatije, nešto na osnovu ljudi stvaraju predodžbe o drugim ljudima, mjestima i državama.

Važno je izgledati lijepo, a mi smo izgledali prelijepo! Ostavili smo sliku simpatičnog underdoga koji je strovalio jednog nogometnog diva i došao da skupo proda kožu, ne predajući se unaprijed ni Kanađanima, ni Švicarcima ni Kataru. Realno, u jednom kratkom momentu u historiji, u onih 90 minuta na stadionu kraj San Francisca, gotovo cijeli je svijet držao palčeve minijaturnoj Bosni protiv ogromne Amerike i pridružio se navijačima koji navijaju za „najvoljeniju ekipu na svijetu”.

Za razliku od drugih ekipa sa Balkana čiji nastupi na velikim takmičenjima redovno završavaju sa kaznama zbog navijačkih incidenata ili spornih koreografija, naši navijači će ostati upamćeni po tome što su u globalnu kulturu ugradili cijeli niz mimova – od najjačeg mundijalskog muzičkog hita, preko pjevanja ljubavnih pjesama na stadionu, pa do bukvalnih internetskih mimova kao što su lik koji od 26. marta nije imao loš dan, legendarne fotke Barbareza dok se buni na sudačku odluku ili snimka plave rijeke navijača koja nehajno maršira kroz teritoriju crvenih Bloods bandi Los Angelesa.

Možda ima ekipa koje su iz svog potencijala izvukle više i na turniru otišle dalje, ali teško da je ijedna od njih u srazmjeru sa veličinom i značajem svoje države ostvarila veći utjecaj u sportskom i kulturnom smislu. A – sjetimo se – reprezentacija znači upravo to.

2. Politika bez politike

Koliko se god željeli bazirati na sportsku i kulturnu dimenziju, nemoguće je o nastupu Bosne i Hercegovine na SP govoriti a zanemariti onu političku. U doba čudnovatih geopolitičkih preslagivanja ne nastupiti na velikoj sceni kakva je Mundijal ne znači da te kao zemlje nema, ali nastupiti znači da te itekako ima.

Vjerovatno ni igrači ni navijači nisu svjesni toga koliko je ovaj nastup značio za oblikovanje i afirmaciju bosanskohercegovačkog identiteta, kao i za percepciju naše zemlje i naroda u očima svijeta. I ne samo to, nego i u očima nas samih i našeg okruženja – kako samo jadno i bijedno u poređenju sa onom pjesmom i pozitivom izgledaju pokušaji njihove negacije…

Rahmetli Zaim Muzaferija je krasno rekao: „Najbolja gluma je kad ne glumiš.” Čovjek je najuvjerljiviji kad ne pokušava biti nešto što nije i kad jednostavno pokaže ono što jeste. Isto tako, najbolja politika je kad samo budeš ono što jesi, pokažeš svojim primjerom kako se stvari rade na pravi način i pri tome ne prodaješ nikakvu politiku.

Bosna i Hercegovina je na Svjetskom prvenstvu pokazala najbolju verziju sebe, onu verziju naše zemlje koja se ukaže kad se sa njene površine ukloni žabokrečina dnevne politike. Možda su u javnosti bile prisutne interpretacije i komentari koji se tiču nacionalnog sastava ekipe, ali u samoj ekipi to nije bilo vidljivo – ekipa, za razliku od spomenute žabokrečine, nije kreirana ni po nacionalnom ključu ni preko lažiranih kvalifikacija.

Svaki igrač koji je kvalificiran da bude tu bio je tu, svaki igrač koji je trebao igrati igrao je zbog toga što je to bilo u skladu onog što želi stručni štab. Ekipu nije krojila želja da se ispune očekivanja ni politike ni medija – niko, naprimjer, ne može reći da je Jovo Lukić pozvan zato što je Srbin. Jovo Lukić je pozvan zbog odličnih igara i hrpe golova koje je dao u rumunskom prvenstvu.

Isto tako, niko ne može reći da je u prvoj utakmici Lukić forsiran zato što je Srbin ili da je iz istog razloga kasnije sabotiran – igrao je prema redoslijedu na Barbarezovoj listi. Koga briga što je protiv Katara utakmicu počelo pet Hrvata? Moglo ih je početi i jedanaest ili nijedan, jer nacionalna pripadnost u ovoj ekipi nije kriterij. Ovo nije bivša Jugoslavija Miljana Miljanića koja se raspada zbog ovih ili onih kvota zastupljenosti, ovo nije neka od balkanskih selekcija u kojoj igrač ostaje bez poziva zbog političkog komentara, ovdje se ne moli ni vladaru ni Gospi, nego se jednostavno igra nogomet u skladu sa onim što se ima i može.

3. Limitirani, ali perspektivni

E, kad govorimo o onome što se ima i što se može, tu dolazimo do problema sa raskorakom između onoga što veliki dio ljudi misli da jesmo, što dosta ljudi želi da smo i što tu i tamo poneko shvata da objektivno jesmo. Sjednimo malo u vremeplov pa se vratimo na kvalifikacije u kojima smo se mučili sa San Marinom i Ciprom, nije to tako daleka budućnost i maglovita davna slika. To je bila Bosna i Hercegovina prije svega godinu dana – tim bez rješenja na nekoliko pozicija, ubijen u pojam i bez neke prevelike nade da će se to uskoro promijeniti.

Nakon utakmica u Kanadi i SAD, mi smo kompletna ali i dalje dosta limitirana ekipa. Igrači koje imamo nisu dovoljni za nivo kvaliteta i balansa sa kojim bismo mogli zaokružiti vlastiti stil igre i nametnuti ga bilo kojem protivniku. Svaki od nas selektora iz fotelje zna koga bi trebalo staviti a koga izvaditi, ali malo ko razumije šta znači balans u ekipi i kako je teško uskladiti znanje sa htijenjem, htijenje sa mogućnostima, snagu sa umijećem, umijeće sa trkom, i sve to strpati u samo jedanaest ljudi uz pretpostavku da svaki od njih baš tog dana ima svoj dan.

Uz sva ova pojačanja i otkrovenja koja smo vidjeli u zadnjih godinu dana, ovoj ekipi treba još nekoliko dodataka – ne samo novih igrača nego i većini sadašnjih reprezentativaca treba više kilometraže, više iskustva, ali i znanja i svijesti. Izvjesno je da su neki u pogrešnim klubovima, da bi neki možda bolje funkcionirali na drugim pozicijama, da neki trebaju pokazati da znaju više od jednog te istog trika… Ali, činjenica je da je BiH imala treću najmlađu ekipu na ovom prvenstvu, sa polovinom igrača mlađih od 25 godina.

Uz još uvijek tinejdžera Alajbegovića, niko od igrača kao što su Muharemović, Dedić, Malić, Tahirović, Bajraktarević, Mahmić i Baždar nema više od 23 godine i sigurno je da ova ekipa ima sjajnu perspektivu. Sve što je potrebno jeste da nastave individalni rast i da taj rast uklope u rast kolektiva.

4. Barbarez – dilema koja to nije

Ključna stvar za taj rast kolektiva jeste to ko će biti taj koji će ga pratiti i kontrolisati. Sergej Barbarez je pokazao da zna sklopiti ekipu, a postoji samo jedan način da saznamo da li je sposoban ove momke brusiti i od njih napraviti tim koji će u budućnosti biti jedan od boljih na kontinentu.

Istina je da Barba nije iskusan i potkovan onoliko koliko bi to jedan selektor trebao biti, ali je istina i da ono što je on napravio ne može biti slučajnost. Podsjetimo, on je sa šarolikim polufabrikatom od ekipe najprije spasio već upropaštene kvalifikacije, u baražu izbacio daleko kvalitetniji Vels, pa bez Mundijala ostavio Italiju čiji bi svaki čestit prvoligaš iz Serie A trebao pobijediti našu reprezentaciju u četiri od pet utakmica, i na kraju prošao grupnu fazu na svjetskom prvenstvu.

Ako je sve ovo bilo plod čiste sreće, onda smo najsretnija reprezentacija na svijetu i otjerati selektora kojeg prati tolika sreća bilo bi kao proći ispod merdevina pa crnom mačkom razbiti ogledalo, i to na petak trinaesti. Onog ko bi to uradio čekalo bi sedam kvalifikacionih ciklusa nesreće, pu, pu, pu!

Dakle, jasno je da Barbarez treba ostati jer je upitno koliko bismo nečijim boljim taktičkim rješenjima dobili u odnosu na gubitak ove harizme i kohezije koju imamo s njim. Barba trenerski može rasti zajedno sa ovom ekipom i umjesto eventualne zamjene bi vjerovatno bilo bolje nešto od ovih miliona koje smo zaradili preko bare uložiti u poboljšanje njegovog ugovora i pojačavanje stručnog štaba sa par stručnjaka koji bi mu pomogli analizama i preporukama.

5. Kako sačuvati igrače i ekipu

O jednoj se stvari ne govori dovoljno a ona je jedna od ključnih i za rezultat kojeg smo ostvarili i za budućnost ove ekipe, a to je player management odnosno način na koji se upravlja igračima. To je nešto što se ne primjećuje ako se radi dobro, ali se itekako vidi kad se radi loše. Dobro upravljanje igračima, odabir onih koji će biti pozvani, odabir onih koji će igrati, raspoređivanje minutaže, planiranje njihovog slobodnog vremena, doziranje njihovih medijskih nastupa, usklađivanje njihovih karaktera… To je ono zbog čega ni milijardu eura nekad ne može napraviti ekipu.

Mi smo imali puno kvalitetnije ekipe od ove ali se čini da nijedna do sad nije imala ovakav duh, koheziju i sinergiju. U jednom momentu smo u svlačionici imali igrače Reala, Bayerna, Atletica i Dortmunda između kojih je znalo doći do tuče, u Brazilu smo imali daleko kvalitetniji i nešto skuplji tim od ovog čiji igrači nisu željeli komunicirati sa medijima, na prvenstvu 2026. smo imali ekipu iz koje nismo mogli čuti nikakve disonantne tonove.

Nije da i ranije nije bilo euforije ali ona nije bila dovoljna da pokrije pukotine u ekipi. I ranije smo imali medijski hype ali on je više odmagao nego pomagao. Danas imamo reprezentaciju koja šuti i radi, a kad progovori ono što čujemo jesu poruke skromnosti i međusobne podrške. „Volio bih da ja nisam dao go a da smo pobijedili”, ista je rečenica koju su rekli i Lukić nakon Kanade i Mahmić nakon Švicarske. Ko god misli da je to slučajnost, vara se – to je proizvod kulture tima koja je osnovni preduslov za njegov uspjeh (vidjeti u rječniku pod „Arsenal” i „Arteta”).

Kao potvrda toga stoji činjenica kako smo tokom prvenstva jedine toksične tonove o selektoru i ekipi čuli iz kuće otpisanog reprezentativca Anela Ahmedhodžića što je samo potvrdilo ispravnost odluke stručnog štaba da ovog igrača eliminišu iz tima. Može se reći da je beku Feyenoorda njegov otac svojim zajedljivim komentarima ionako zatvorena vrata reprezentacije samo dodatno zamandalio i kvaku sa unutrašnje strane podbočio direkom.

Ova reprezentacija zna stati iza svog igrača i podržati ga i kad mu ne ide. Tvrdoglavo insistiranje na Demiroviću i Tahiroviću je možda kratkoročno iritantno i neproduktivno, ali dugoročno nemamo luksuz da igrače njihovih potencijala sasiječemo i da ih selektor zbog pritiska javnosti trajno poljulja u glavi. Ova ekipa ne sagorijeva standardne igrače kažnjavajući ih klupom, a ne dopušta ni mladim igračima da se samospale gurajući ih u nešto za što nisu spremni.

To je segment nogometa kojeg je malo teže shvatiti, ali zbog toga će Demirović i Tahirović odskočiti, zbog toga će Mahmić i Bajraktarević procvjetati, zbog toga će se Džeko ponosno oprostiti i zbog toga će novi talenti poput Šiljevića jedva čekati poziv.

6. Bez lošeg dana od marta

Od marta naovamo smo se nadizali kredita, ukopali željezaru, raspisali izbore, dobili ve-de visokog predstavnika, izgubili stotine miliona evropskih sredstava… i ništa od toga nam nije uspjelo pokvariti radost zbog onog historijskog baraža i ovog sna ljetnih noći. Šta god ko rekao, istina je da su Bosnu i Hercegovinu na Mundijalu gledali SVI i da je ovaj tim iz svakoga od nas na površinu izvukao najdublje emocije.

To što su te duboke emocije u nekome lijepe a u nekome ružne nije ni do naše reprezentacije ni do bilo koga drugog – svako bira svoj put i svoj odnos prema samom sebi, svome okruženju i cijelome svijetu. Istinski je tužno to što veliki broj ljudi u Bosni i Hercegovini samima sebi zabranjuju da budu sretni i da dijele sreću sa ljudima sa kojima žive, ali šta da se radi… Život je prekratak i nema se više vremena da se bilo ko sa tim opterećuje, Liga nacija počinje već u septembru i eto nam nove prilike za radost pa ko hoće hoće, ko neće ne mora.

Kako u kamere reče Amir Pašić iz New Yorka, mi od marta ne znamo za loš dan i samo je do nas hoćemo li dopustiti da nam to išta pokvari ili ćemo dati sve od sebe da taj osjećaj traje. Barem u nogometu o sebi odlučujemo sami i zato nek se ori poruka koja se mogla čuti i u televizijskom prijenosu iz San Francisca: „Igraj Bosno, boli te k***c!”

Adis Nadarević (Tačno)