hamburger-icon

Kliker.info

Izbjeglice svih vremena : Rat je brižljivo i pedantno isplaniran (VIDEO)

Izbjeglice svih vremena : Rat je brižljivo i pedantno isplaniran (VIDEO)

29 Aprila
08:09 2014

FarukS1321. aprila 1992. napadnut je grad Bosanska Krupa. Imao sam nesreću da sam u njemu živio pa me rat tu zatekao. Ali lažem jer sam tada studirao veterinu u Zagrebu i odlučio se na dan svog rođendana vratiti u svoj grad kako bih ga oružjem branio. Jer su se već desili surovi zločini u Bijeljini i Zvorniku i svako je znao šta ga čeka ako se ne naoruža. Slušali smo Radio Sarajevo, to nam je bio najbrži izvor informacija. Htjeli znati šta se dešava u našoj zemlji, pošto se Jugoslavija raspala i jedina zemlja koju smo tada imali je bila Bosna i Hercegovina.

Piše : Faruk Šehić (BH Dani)

Bili smo mladi studenti i politička bića koja je sve zanimalo. Pratili političke tribine po Zagrebu, bili oduševljeni entuzijazmom ljudi koji su se u Zagrebu predstavljali kao pripadnici Patriotske lige. Sviđao nam se grb Kotromanića koji je bio zvanični znak PL-a BiH, i koji se vijorio na novoj zastavi nove države.

 

Tako smo jednom prilikom išli do zagrebačke džamije da se lično uvjerimo u postojanje zvorničkih izbjeglica koje su pristizale u centar u sklopu džamije. I tu smo vidjeli stare ljude, djecu, žene, nane u dimijama i šamijama, koji su nasilu postali izbjeglice sa zavežljajima i najlonskim kesama u rukama. Ono što smo čuli preko radija bilo je nestvarno, zato smo morali vidjeti izbjeglice uživo i ne znajući da će uskoro mnogi od nas i sami postati izbjeglica. Naš gerilski plan je bio da, ako se ne probijemo do Krajine, onda ćemo ići u Posavinu pridružiti se HVO-u i braniti svoju zemlju. Išli smo i da se unaprijed prijavimo kao dobrovoljci, ali tamo gdje smo došli u Tomašićevoj 10 primili su nas mlako, i tu smo malo bili razočarani, ali entuzijazam ljudi u dvadesetim godinama je neuništiv.

 

 

Od nas nekolicine jedino sam ja ispunio zajednički zavjet i vratio se svojoj kući 15. aprila 1992. Nakon šest dana moj grad je bio napadnut, i ja sam se kao civil sa pištoljem, koji mi je dao stric, trebao boriti, mada je to bila utopija u tim danima. Pošto smo bili napadnuti od organizovanih snaga SDS-a i iskusnih vojnika, kojima je tzv. JNA dala lako i teško naoružanje, opremu i svu potrebnu logistiku. Znači rat nije vremenska nepogoda koja nas tu i tamo zadesi, nego je to ogromni napor volje, ogromni logistički poduhvat, ogromni plan dotjeran do krajnjih granica preciznosti. Ništa u njemu nije slučajno, i zna se šta ko radi u svakom trenutku, tako da sve priče o tome kako se eto desio taj nesretni rat naprosto vrijeđaju zdrav razum. Rat se nije desio, on je brižljivo i pedantno isplaniran. Cjelokupno srpsko stanovništvo moga grada je već prije tog 21. aprila imalo nekoliko generalnih proba kako da nestanu iz grada da bi ga falangisti SDS-a mogli nesmetano napasti, uništavati i paliti. Te probe su se odnosile na odlaske srpskog stanovništva kod rođaka na selo.

 

I tako se i desilo da je grad bio poluprazan onda kada je napadnut. Medijska priprema – baražna vatra je već bila odrađena u beogradskim medijima, posebno u Politici, nekad najboljoj jugoslavenskoj dnevnoj novini. Tako da su naši sugrađani bili spremni za rat, znali su šta će se desiti sjedeći do posljednjeg trenutka sa svojim prijateljima, kumovima, poznanicima Bošnjacima i igrajući igru do kraja. Ne mogu se sjetiti trenutno za sličan primjer istorijskog licemjerstva, ali njihovo je bilo skoro savršeno.Danas je to sve prah i pepeo istorije. Mi smo se vratili u svoj grad vojnim putem, isto onako kako smo bili iz njega i istjerani. Oni su 17. septembra 1995. postali izbjeglice. Tako bi nekako glasila naša lokalna priča. S tim da je Bosanska Krupa jedan među tri-četiri najrazorenija grada u BiH, i da je broj poginulih vojnika na obje strane jako velik. I da je velik broj ljudi nakon rata napustio naš grad i rasuo se po svim kontinentima. Naš san je bio da ponovo izgradimo svoj grad, što smo i učinili. Danas se rijetko gdje može vidjeti da je prije dvadesetak godina centar grada bio užasna ratna zona.

 

Gledajući reportaže na news.vice.com i reportera Simona Ostrovskog, teško mi se bilo oteti utiscima da se u Ukrajini dešavaju skoro identične stvari kao kod nas početkom devedesetih. Osnivaju se tamošnje SAO krajine, ljudi su kao pobunjeni, ali i naoružani do zuba i kao takvi su ugroženi od ukrajinske vojske koja je zbunjena i ne želi pucati na civile. Opšti nadrelizam se može vidjeti na licima ljudi na izvrsnim reportažama Simona Ostrovskog.Ukrajina visi na rubu rata i proganja me pomisao šta će se desiti sa svim tim mladim licima, plavokosim vojnicima, civilima, sa netaknutim kućama i zasijanima njivama. Znam savršeno šta će se desiti. Već unaprijed mi je žao svih ljudi koji i ne znaju da će postati izbjeglice. Znam ja, jer ko jednom postane izbjeglica ostaje to do kraja svog života. Zbignjev Herbert u pjesmi Zašto klasici piše: Izbjeglice svih vremena znaju kakva je to cijena.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku