Kliker.info

Ambasadori drugih zemalja u BiH su tu proslavu ignorirali. Uz funkcionere i političare iz RS iz BiH su na proslavi bili predsjednik HDZ BiH Dragan Čović sa dijelom partijskog vođstva te hadezeovi funkcioneri u vlasti RS.

Piše : Ivo Komšić (Autograf.hr)

Sama proslava je imala dva dijela, jedan svečarski, sa obraćanjima i dodjelom odlikovanja, na kome je uglavnom demonstrirano jedinstvo RS i Srbije, politike i Crkve, te drugi paradni, na kome je demonstrirana sila, vojna i paravojna, prekrivena službenim i neslužbenim uniformama i odorama simboličkog značenja.

Same uniforme su pokazale prvu vidljivu identifikaciju: RS nije od jučer, ona seže daleko u prošlost i legitimira se povijesnim događajima koji nadilaze današnje generacije.

RS se prikazuje kao davnašnja tvorevina koja je Bosnu i Hercegovinu oslobodila okupacije još 1918. godine i kao takva ima povijesni značaj. Ona je država srpskog naroda, a ne entitet unutar BiH, tako da je Sarajevo kao glavni grad države i formalno i stvarno za njih izmišljena prijestolnica, jer je i država ”vještačka tvorevina”.

Druga identifikacija je sa Srbijom. RS se uzima kao teritorij Srbije, spojen ”srpskom rijekom” Drinom sa matičnom državom. To je jedno tkivo. Sva simbolika je srbijanska, i vjerska i nacionalna, od zastava do himne i ostalih pjesama koje su se pjevale. BiH se pominje samo usput, radi međunarodne zajednice, jer i Srbija je potpisala Daytonski sporazum.

Premijerki Brnabić su bila puna usta tog sporazuma, a da ga je samo otvorila, vidjela bi da RS nije država Srba, da su u njoj narodi ravnopravni, da je Srbija obavezna poštivati Ustav BiH, njen suverenitet i teritorijalni integritet. Poštivanje ustava neke države nije verbalno, već mora biti stvarno i da je premijerka dosljedna obavezama koje je njena država preuzela u Daytonu, ne bi ni došla na proslavu.

Treća vidljiva identifikacija je sa Ruskom Federacijom koju je predstavljao na proslavi ambasador Petar Ivancov. To je stara teza – nas i Rusa 140 miliona.

Identifikacija sa Srbijom nije dovoljna jer je lokalna; potrebna je ova svjetska, globalna, sa moćnom zemljom u svakom pogledu. Ta identifikacija nije u službi davanja digniteta samoj proslavi, nego i izvjesno zastrašivanje svijeta jednom vojno moćnom silom. To zvaničnici nisu mogli otvoreno potencirati niti s jedne strane, ali narod to zna.

Narod je svojim uzvicima iz publike dao do znanja o čemu se radi i tako sam proširio kontekst proslave. Nije to samo demonstracija sile prema BiH nego prema cijeloj regiji, posebno Kosovu. Sve u stilu: naša vojna parada nije ovo što vidite, nego ona iz Moskve koju vidi cijeli svijet, pa izvolite, pokušajte…

Koliko je ta identifikacija bitna Ruskoj Federaciji veliko je pitanje. Mali uvijek mistificiraju svoje identifikacije s velikima, veliki ih drže samo onoliko koliko im trebaju u njihovim globalnim projektima. Barem je tako bilo u prošlosti. (Solunski front, na koji se podsjećalo paradnim uniformama, nisu probijali Rusi nego Britanci, Francuzi, Italijani, Grci).

Četvrta identifikacija je bila s Hrvatskom. Ona je izazvala najviše reakcija, i pozitivnih i negativnih, jer je bila dvostruko podebljana. S jedne strane je bio predsjednik HDZ-a Dragan Čović, sa stranačkim vođstvom i funkcionerima u vlasti RS-a, s druge strane hrvatski ambasador u BiH Ivan Del Vechio.

Dragan Čović je oglašen na proslavi kao predstavnik (legitimni) Hrvata, na što se on slavodobitno smješkao. (Samo je nedostajalo da se i njemu uruči orden kao heroju mirnodopskog razaranja BiH koju su inače ostali dobitnici ordena razarali ratom, zločinima, genocidom. Svi su, uostalom, osuđeni za ratne zločine.)

Njegovo prisustvo je i bilo najznačajnije za slavljenike, jer se potvrdila davnašnja identifikacija politike Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, koju su uspješno provodili u BiH Mate Boban i Radovan Karadžić.

Sa Čovićeve strane to je bila još jedna potvrda da je HDZ identičan s hrvatskim narodom i da narod postoji samo u mjeri u kojoj postoji HDZ. Ovo je također stara identifikacija, ali nije zgorega potvrdi je na zajedničkom sijelu s jednom državom iz regije koja regiju uvijek može destabilizirati i s jednom od najmoćnijih sila svijeta, bez koje se nigdje ništa ne zbiva. Zajedničko prisustvo samo je znak jednodušnosti.

Problem je napravio hrvatski ambasador u BiH Ivan Del Vechio, jer je svojim prisustvom izvršio jednu identifikaciju koja se dugo vješto skrivala. On je jednu članicu EU povezao sa zločinačkom tvorevinom i identificirao svoju državu s njom. Time je zgrožena cijela EU, koja u ovom slučaju poštuje Ustav BiH, Daytonski sporazum, presude Haškog suda ratnim zločincima i presudu Ustavnog suda BiH, koji je 9. januar, kao Dan RS, proglasio neustavnim.

Ambasadorov potez je izazvao ne manje zaprepaštenje i u Hrvatskoj, jer je sve uradio na svoju ruku, dakle nesmotreno i nepromišljeno. Međutim, ambasador je samo otkrio ono što je politička stvarnost u Hrvatskoj, stvarnost vladavine HDZ-a.

Reakcije hrvatske vlasti se zadržavaju na skandaloznom dodjeljivanju ordena čovjeku koji je u Hrvatskoj osuđen za ratne zločine. Za njih nije bitno da su takva odlikovanja ranije dodjeljivana ratnim zločincima također i tada nije bilo reakcija. Za njih zločin kao zločin nije bitan, nego identifikacija Hrvatske sa jednim od zločinaca preko zvaničnog predstavnika Hrvatske. Da toga nije bilo, ambasador bi dobio vjerovatno neki blagi ukor. Ovako, on je identificirao Hrvatsku, htjeli ne htjeli, sa zločincima.

Hrvatske vlasti i veliki dio javnosti još nemaju snage ratne zločine počinjene u Hrvatskoj i BiH povezati u cjelinu i tako ih promatrati. Oni nisu u stanju postaviti pitanje što povezuje Vukovar i Sarajevo ili Mostar, što povezuje Kninsku krajinu i druga mjesta zločina u Hrvatskoj sa Srebrenicom, Prijedorom, cijelom Posavinom…

Ne želi se znati da je to jedinstven zločin, izvršen pod jedinstvenom idejom koja je jednako provođena u Hrvatskoj i u BiH. Ista vojska, s istom komandom, počinila je te zločine, čak isti ljudi. Ne radi se dakle o jednom čovjeku, vojnom zapovjedniku po imenu Lisica, radi se o zločinačkoj ideji koja se provodila na različitim mjestima. Nije, dakle, problem identifikacije s jednim zločincem, nego sa zločinom kao takvim, sa zločinačkom idejom i zločinačkim umom.

Problem HDZ-a je u tome što je njena vlast u Hrvatskoj i BiH bila u dosluhu s tom idejom i što su je u BiH provodili zajedno. To je ista, zajdnička ideja o uništenju BiH kao države. Tuđman se davno identificirao s Miloševićem i obojica su završila na haškim optužnicama i u haškim presudama.

Ta identifikacija nije nikada opovrgnuta ili neutralizirana. Jer kakva je razlika između Bobana i Čovića, između Karadžića i Dodika?

Problem je u tome što je ambasador podsjetio na to i to potvrdio; problem je što je tu identifikaciju proširio na Plenkovića koji Hrvatsku predstavlja u EU. Sada najednom dolazi ograda iz Hrvatske da HDZ Hrvatske i Vlada Hrvatske ne vode politiki HDZ-a BiH i Čovića. Zaboravljaju da se ne može preko noći izvršiti prekid s onim što se desetljećima gradilo, da se identifikacije teže brišu nego što se formiraju.

Ambasador je bio samo dosljedan. On je nalog svoje Vlade o ponašanju u BiH davno dobio i čovjek je to ozbiljno shvatio. Nije računao da ovdje HDZ igra dvostruku ulogu.

Identifikacija Čovića i hrvatskog naroda je davno izvršena, hrvatski narod je poistovjećen sa HDZ-om. Teza o ”legitimnom predstavljanju” je odavno zaživila i u BiH i u Hrvatskoj; svi je ponavljaju – od kardinala Puljića do hrvatskih biskupa, od Čovića do Plenkovića, od hrvatskih parlamentaraca u EU parlamentu do većine hrvatskih medija. Ambasador je samo to slijedio.

Za njega je Čović isto što i Plenković. Tu je identifikaciju izvršio Plenković, ne samo Čović, a ambasador slijedi svoga šefa. Ako je Čović i Plenkovića stavio u svoju službu, to nije problem ambasadora. Čovjek je samo dao do znanja tko u Hrvatskoj vodi spoljnu politiku. Ni on se, jadan, ne snalazi u ovome zaokretu, daje kontradiktorne izjave i čudi se što se zbiva s njim. Pa nije on problem, nego su to Čović i Plenković. Nije on proglasio Čovića jedino legitimnim, nije ga on uzdigao na hrvatski pijedestal. Uostalom, to je nedavno uradio Hrvatski sabor.

Ambasador je odgovoran čovjek i ozbiljno igra ulogu svoje države, odnosno ono što od njega njegov šef očekuje: on se ponaša po inerciji politike u čijoj je službi. Nije na njemu da raskida identifikaciju koja je davno postavljena, za njega su dva HDZ-a jedna stranka, Čović i Plenković jedna osoba, jedan šef.

Plenković je do jučer žrtvovao ugled Hrvatske u EU za Čovića, odnosno njegovu Deklaraciju. Nigdje u Deklaraciji i nema Hrvata iz Bosanske Posavine, njih 140 hiljada, koliko ih je protjerano i nikad vraćeno. To je bio dio i hadezeove politike još iz onoga vremena. To hadezeovci u Saboru nisu ni pomenuli kao zločin. Za njih Hrvati u BiH i nisu bitni, nego Čović kao ”legitimni predstavnik” naroda koji je ostao bez funkcije. (Što bi tek radio da je tu funkciju dobio?)

Borba je za Čovića, čak ne za HDZ, jer stranka nije izgubila izbore nego on. Sada se ”legitimni” legitimirao i poistovjetio cijeli narod i susjednu državu, njeno državno i političko vođstvo sa zločincima.

To je začuđujuće, najednom, i za HDZ Hrvatske i za njenu Vladu?

Njima ne smeta što se današnja RS, nastala u Daytonu, poistovjećuje sa Karadžićevom zločinačkom tvorevinom. Da im je to smetalo, davno bi reagirali na savez Dodika i Čovića. Nisu li oni sami davali RS državni značaj, tom istom Dodiku išli na noge nekoliko puta i potpuno ignorirali predsjednika Federacije koji nije bio HDZ (i on je bio nelegitiman, iako je bio predstavnik jedne hrvatske stranke u BiH).

Dodikova politika nije nastala neki dan, na proslavi, ona je poznata odavno. Ali, ona je davala legitimitet HDZ-u i Čoviću, pa je bila prihvatljiva, sve drugo je bilo nevažno.

Zašto nije uspjela daytonska RS njih se nije nikada ticalo, iako je Hrvatska potpisnica Daytonskog sporazuma i morala se zalagati za njegovo provođenje.

U Daytonu nije legalizirana Karadžićeva zločinačka tvorevina, nije legalizirana ”srpska zemlja” ili ”srpska krajina” kao dio velike Srbije, nije legalizirana ”srpska država”, država srpskog naroda u BiH, kako je pisalo u paljanskom ratnom ustavu RS. Naprotiv, u Daytonu sve te tvorevine su bačene na smetljište povijesti.

Srbima u RS data je prilika da zajedno s druga dva naroda, i ostalim građanima, žive u entitetu koji je dio BiH, sa visokom autonomijom. Unutarnje uređenje RS moralo se potpuno uskladiti sa Daytonskim sporazumom u roku od tri mjeseca i sa svim aneksima tog sporazuma (ima ih 11).

Morali su svoje vojne formacije integrirati u zajedničku državnu vojsku, a policiju i specijalne snage u zajednički sigurnosni sistem, jer je to bio jedini način da se s njih skine hipoteka zločina, morali su osigurati povratak prognanih i raseljenih i namiriti štetu koju su im nanijeli uništavanjem imovine, morali su vratiti u zajedničke institucije ratni plijen i prisvojene javne korporacije, morali su prihvatiti IFOR i Visokog predstavnika kao jedine autoriteta u tumačenju i održavanju Daytonskog sporazuma, morali su prihvatiti BiH kao državu, suverenu, cjelovitu i demokratsku.

Da bi uopće došlo do daytonskih pregovora, prethodno je trebalo podvući crtu ispod ratne tvorevine RS: podignuta je optužnica za ratne zločine protiv predsjednika tadašnje Republike Srpske Radovana Karadžića, koji se morao povući sa svih svojih funkcija i predati Haškom sudu. On se, znamo, nije predao, već se dao u bijeg.

S Karadžićem Daytonski sporazum se nije mogao ni postići, a kamoli provesti. RS kao njegova tvorevina morala je prenijeti pregovaračka prava na Slobodana Miloševića. Funkcioneri RS koji su bili u Daytonu uopće nisu pregovarali, Milošević ih je potpuno izolirao od pregovora. On je potpisao Daytonski sporazum u njihovo ime, nitko iz tadašnje RS. Međunarodna zajednica, okupljena u Daytonu, napravila je i stvarni i formalni prekid s ratnom Republikom Srpskom.

O kakvoj se ratnoj tvorevini radilo najbolje je pokazao Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu: svi funkcioneri i vojni zapovjednici RS su osuđeni kao ratni zločinci. U Daytonu je napravljen radikalni raskid sa zločinačkom tvorevinom RS. Srbi su dobili šansu za novi početak, za skidanje hipoteke ratnih zločina s naroda, za integraciju u Evropu preko BiH.

Danas se tvrdi kako BiH opstaje samo kao projekt međunarodne zajednice. Zaboravlja se da je RS projekt međunarodne zajednice i da je RS faktički poklonjena Srbima u Daytonu. Inače, združene vojne snage, u sklopu vojne akcije ”Oluja”, ušle bi u Banja Luku i to bi bio i formalni i stvarni kraj RS.

Međunarodna zajednica nije htjela BiH bez Srba, ali nije htjela ni srpsku državu u BiH. S Daytonom se htio potaknuti potpuni mentalni i politički preobražaj i naroda i ratne tvorevine za koju se narod bio vezao. On je uključivao prihvaćanje istine koju utvrdi Haški sud, suočenje sa zločinima i promjenu kolektivne svijesti koja je inficirana idejom velike Srbije ili ”srpske države” u BiH. Daytonski sporazum je omogućavao, bez obzira na sva unutarnja ograničenja, demokratski razvoj entiteta RS, ali u okviru BiH.

Nitko u Daytonu nije mogao ni pomisliti da će se RS vratiti na pozicije i ideologiju ratne, zločinačke tvorevine, da neće priznavati BiH kao državu i njen Ustav.

Najveće iznenađenje je što je taj obrat izvršio Milorad Dodik, favorit i nada međunarodne zajednice, od koga se očekivalo da će RS uzdići iznad one ratne i na šinama Daytonskog sporazuma krenuti ka Evropi i NATO-u.

Dodik je ustvari obnovio Karadžićevu RS, ozakonio dan osnivanja zločinačke tvorevine kao Dan RS, rehabilitirao ratne zločince osuđene na međunarodnom sudu, pobrisao sve što je nosilo ime Bosne i krenuo u otvoreni proces rušenja BiH, što se ni ratom nije moglo uraditi.

Narod je ponovno založen za ideju. Može se reći da Srbima u RS nije ni pružena mogućnost prave percepcije daytonske RS; oni su političkom i medijskom kampanjom držani kao taoci jedne poražene ideje. ”Laž je vid našeg patriotizma”, davno je napisao rodonačelnik savremenog srpskog nacionalizma dobri Dobrica Ćosić.

Srbi se moraju suočiti s tim činjenicama i odlučiti se iza koje RS stoje, one Karadžićeve ili daytonske. To suočenje je potrebno prije svega njima jer sistem vlasti zasnovan na lažima, sakrivanju zločina i nagrađivanju zločinaca neće poštedjeti nikoga, samo je pitanje redoslijeda.

S tim se mora suočiti i politika HDZ-a, podjednako ona u Hrvatskoj i ova u BiH, inače će identifikacija sa zločincima ostati na cijelom narodu.

Budućnost se ne može graditi na smetljištu povijesti i to važi za sve narode u BiH.

Svi moraju odbaciti svoje lažne identitete iz kojih su mislili graditi svoje nacionalne države u BiH, bez obzira na žrtve.

U Daytonu je samo još jednom potvrđen suverenitet i teritorijalni integritet države BiH. Samo na toj istini moguća je pravda, samo na toj pravdi moguće je pomirenje, samo na tom pomirenju moguća je budućnost.

Najteže se pomiriti sa sobom, jer to pomirenje zahtijeva ljudsku emancipaciju.