Ivo Goldstein : Bosna i Hercegovina je jedan identitet i entitet
BiH nikada nije bila dijeljena po nacionalnim ključevima. Pa i sada se vidi da teritorijalna razdioba na principu da na jednom njezinom dijelu jedan narod ima suverenu vlast donosi nesreću manjinskom narodu, a onom većinskom ne donosi sreću, ističe u intervjuu oslobođenju, poznati hrvatski povjesničar Ivo Goldstein.
U Vašoj najnovijoj knjizi "Dvadeset godina samostalne Hrvatske" bavite se novijom historijom, ali i vrlo aktuelnim događajima. S obzirom na to da se u kontekstu istraživanja zbivanja iz prošlosti često spominje vremenska distanca, zašto ste se baš sada odlučili objaviti ovakvu knjigu?
Historičar se danas može baviti i najnovijim periodom. Klasična teorija historijske distance, koja je tražila da protekne određeno vrijeme da bi se uopšte sudilo o događajima, danas više zapravo ne postoji, iz mnogih razloga. Danas u doba televizije i interneta o velikom dijelu događaja praktički saznamo odmah, isti dan. Pišu se memoari u kojima neposredni i ključni akteri zbivanja vrlo često govore o svemu, pa vrlo brzo imamo značajan kvantum podataka na osnovu kojih možemo zaključivati. Pritom, ne odričem važnost nekim tajnim serijama dokumenata koji bi u bližoj ili daljnjoj budućnosti mogli postati poznati javnosti.
U knjizi pišete o periodu od osamdesetih godina prošlog vijeka, odnosno od puta prema raspadu bivše države, razmatrate teme vezane za osamostaljenje Hrvatske i rat, hrvatsko društvo u devedesetima do perioda 2000 – 2010, a taj dio knjige naslovili ste "Na putu prema Europskoj uniji: nade, razvoj i kriza". Da li Vas je možda motivisala i dramatika ove dvije decenije?
Upravo je prošlo 20 godina od ključnih događaja koji su bili važni kako za Hrvatsku, tako i za okolne zemlje, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Prije 20 godina već je postojala nova hrvatska vlada, zakuhalo je u odnosima u jugo-federaciji, približavao se ratni rasplet, prvo u Sloveniji, onda u Hrvatskoj i BiH. Pale su prve žrtve, za koji dan će biti 20. godišnjica događaja poznatijeg pod nazivom Krvavi Uskrs. Trenutak je da se razmišlja, da se pokuša razumjeti što se sve događalo u ovom periodu, kako to tumačiti. Uostalom, 20 godina od nekog događaja logično nas sili na inventuru.
Mnogi se danas pitaju zašto se Hrvatska suočava as ovako velikim problemima. Da li ste Vi kroz naučno istraživanje došli do odgovora?
U hrvatskoj javnosti je decenijama postojao mit da su do 1918. za sve naše nedaće bili krivi Beč, odnosno Budimpešta, onda je u periodu 1918 – 1990, za sve bio kriv Beograd, a sada smo 20 godina sami. Otvara se pitanje: ko je sada kriv? Odnosno, da sli smo mi sami i na koji način pridonijeli sadašnjoj situaciji. To je jedno od pitanja na koje u ovoj knjizi pokušavam odgovoriti, ali i pdstaći druge da se nad njima zamisle. Hrvatska se danas nalazi u teškoj krizi koja nije samo ekonomska, iako je ona najvidljivija. Ali, ta kriza je politička, to je kriza političkog sistema koji je na rubu stabilnosti. Iz ove nesavršenosti političkog sistema proizlaze dijelom i ekonomske teškoće. Osnovna negativna obilježja političkog sistema jesu klijentelizam i korupcija: oni su prisutni u hrvatskom društvu kroz protekle dvije decenije, ali su se mijenjali načini kroz koje su se ostvarivali. Činjenica da nam se dojučerašnji premijer nalazi u zatvoru sa moralnog stajališta je porazna ne samo za njega nego i za hrvatsko društvo u cjelini.
Na osnovu čega tvrdite da je rat 90-ih za sve nas u ex-Yu bio neizbježan?
Rat se vjerovatno nije mogao izbjeći iz jednostavnog razloga što je Miloševićeva politika, koju smatram osnovnim krivcem za rat, bila tako postavljena da preuredi Jugoslaviju ili po svom konceptu ili da u ime Srbije i Crne Gore, a uz pomoć JNA, uđe u rat. Budući da je dominantan stav kako u slovenskoj, tako i u hrvatskoj pa onda i bosanskohercegovačkoj javnosti bio takav da se ta transformacija jugoslavenskog društva, po Miloševićevom obrascu, ne može dogoditi, onda je u tom smislu rat bio neminovan.
Pišete da je uspon S. Miloševića bio strelovit. Prema Vašim istraživanjima, koliki je u toj strelovitosti bio uticaj srbijanske intelektualne elite?
Bio je velik. Danas su u Haagu ljudi koji su bili neposredno počinitelji različitih zločina napravljenih u ime Srbije, koji su bili svojevremeno na visokim položajima u JNA ili srbijanskom političkom vodstvu u to doba. Intelektualni začetnici se nalaze na drugim mjestima. Činjenica je da se atmosfera koja je pripremala ratno rješenje već počela stvarati u Srbiji ranih 80-ih godina. To je bilo polagano, a ključ za organizovanje, usmjeravanje svih tih trendova bio je Memorandum Srpske akademije nauka (SANU) iz ‘86. godine.
Svi srbijanski političari insistiraju na tezi da se u ex-Yu dogodio građanski rat, zbog čega?
O svemu se može raspravljati, pa i o tome, ali to nije akademsko pitanje, već pitanje bazičnog političkog morala. Nije se dogodio građanski rat, nego se dogodila agresije Srbije, Cme Gore i JNA na tri suverene države. Pristalica sam toga da se prvo pomete pred svojim pragom, pa često pišem i govorim o tome koliko je hrvatsko vodstvo krivo i odgovorno za neke ružne događaje tokom tih ratova, ali isto tako nikada nisam bježao od toga da jasno kažem da su za rat glavni krivci Milosević, njegovi saradnici i JNA.
Kažete da se rat u ex-Yu vjerojatno nije mogao izbjeći, a je li se mogao izbjeći rat Hrvata i Bošnjaka u u Bosni i Hercegovini?
Teško je reći što bi bilo kad bi bilo. Sve do danas čini mi se da je najdosljednija bila hrvatska politika koju su hrvatske političke elite vodile prema BiH u vrijeme dva mandata predsjednika RH Stjepana Mesića. U svakom slučaju, hrvatska politika prema BiH ranih 90-ih bila je dvolična. Sa jedne strane insistiralo se na saradnji i povezivanju, a sa druge strane radilo se po obrascima i u dogovoru sa Beogradom, odnosno, sa Banjom Lukom na razgradnji Bosne i Hercegovine. Ova druga opcija je apsolutno kriva, jer u osnovi Bosna i Hercegovina je jedan identitet i entitet, BiH nikada nije bila dijeljena po nacionalnim ključevima. Pa i sada se vidi da teritorijalna podjela BiH na principu da na jednom njenom dijelu jedan narod ima suverenu vlast donosi nesreću manjinskom narodu, a onom većinskom ne donosi sreću. Iz tog vrzinog kola je teško izaći.
Kakve su posljedice takve politike na današnje odnose Hrvatske i BiH?
Činjenica jest da se i 16 godina nakon Daytona BiH nije uspjela konstituisati kao liberalna demokratija sa svim elementima koje takav pojam uključuje u sebi. Elementi građanskog društva uključuju i pomirenje u najširem smislu riječi, ali kada kažem pomirenje, to znači i generalni stav o tome što nam se dogodilo u periodu od ‘91. do ‘95. – a toga u političkim elitama i u nacionalnim zajednicama nema. To nije preduslov pomirenja, ali je jedan od ključeva pomirenja, a to se nije dogodilo i ne događa se u ovom trenutku. Činjenica da se nije došlo do pomirenja, do izgradnje liberalne demokratije ima višestruke posljedice po BiH koje su vidljive u političkom, ekonomskom i društvenom smislu. Jadranka Dizdar (Oslobođenje)
Komentari