hamburger-icon

Kliker.info

Ivan Šarčević : Vjerski poglavari su huąkali na rat

Ivan Šarčević : Vjerski poglavari su huąkali na rat

26 Juna
05:23 2013

Dr. Ivan Šarčević je profesor pastoralne teologije na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji. Već godinama fra Ivan je jedan od glasova razuma iz te cijenjene ustanove. Pričali smo za Glas Inicijative za REKOM o pomirenju.

Od posljednjih ratnih sukoba na prostoru bivše SFRJ prošlo je skoro 14 godina. Da li smo se odmakli od trenutka posljednjeg ispaljenog metka?

Odmakli smo, naravno, nema sukoba oruľjem. Nismo se, međutim, pribliľili činjeničnom definiranju karaktera našega rata i ratova, niti je sačinjena bilanca ratova kako u pogledu ľrtava, progona, etničkoga čišćenja, genocida, ogromnih demografskih promjena, moralne i duhovne degradacije. Nismo se suočili ni s vlastitom prošlošću, prošlošću vlastitog kolektiva ni zajedničkom prošlošću. To stoji pred našom generacijom. Ratne ideologije, pogotovo velikosrpska, nije poraľena. U međuvremenu nacionalizam je institucionaliziran, zahvatio je skoro sve institucije – od obrazovanja, političkih stranaka do religijskih struktura.

Često se kao uzor za pomirenje naroda Balkana uzimaju Francuska i Njemačka. Koliko je taj uzor primjenjiv među narodima koji imaju toliko zajedničke istorije, kulture, jezika…?

Nije primjenjiv u smislu uzroka sukoba i ratova, niti u smislu strategije poboljšanja odnosa, jer je naša regija prije svega povijesno sloľenija, višenacionalna i mnogo je veće preplitanje i uvjetovanje, pogotovo u Bosni i Hercegovini. No, posve je primjenjiv u smislu primjera, dakle, Francuska i Njemačka nam pokazuju da je moguće uspostaviti skladan i nekonfliktan odnos i između protivnika ili ako hoćete neprijatelja, kad se uklone zločinački reľimi i njihovi kolaboracionisti. Njemačka je poraľena, Njemačka je bila prisiljena i prihvatila je denacifikaciju. Suočila se sa svojom zlom prošlošću i nacističkim reľimom, odrekla se svoga zla i zločinaca. U nas su naša zla najvaľniji faktori nacionalnoga identiteta, a zločinci heroji kojima se prinosi kult, koje se "oboľava".
 
Nakon oslobađajućih presuda hrvatskim generalima, kao i Momčilu Perišiću dalo se čuti da Tribunal nije doprinijeo pomirenju. Koliko je to zamjena teza i izbjegavanje sopstvene odgovornosti za neučinjeno?

Haški tribunal je međunarodni sud i on je izraz odnosa različitih međunarodnih, svjetskih faktora moći na koje se prikačuju i domaći političari. Kad je riječ o pomirenju, mislim da treba biti vrlo obazriv u korištenju te velike riječi. Onako kako se njome često koristimo, vrijeđa ljude, pogotovo ľrtve. Mislim također da Haški tribunal nije osnovan s ciljem pomirenja. On je sudska instanca koja pripomaľe ustanovljenju činjenica krivične odgovornosti, dakle ratnih zločina, a što jest jedna od pretpostavki za makar malo pravde ľrtvama. Međutim, retributivna pravda je minimum ne samo za pomirenje nego i za restorativnu pravdu. Dakle, i kada bi Tribunal uspio kazniti sve ratne zločince, pa čak utvrditi sve činjenice, do pomirenja – kao zadnjega cilja – treba uloľiti mnogo napora. Jer kako stvari stoje, mi ćemo u budućnosti imati problema kako s činjenicama, kako s istinom koja se manje-više već sada znade. Hoće li te istine biti resurs novih osveta? Zato, pomirenje ne dolazi samo sa strane, ni od Haaga, nego je društveni ideal za koji se treba pojedinačno i institucionalno aktivno zalagati.

U svom tekstu povodom objavljivanja "Bosanske knjige mrtvih" napisali ste da nepravedni završetak rata u BiH ne isključuje mogućnost ponavljanja u još gorem izdanju. Vjerujete li da postoji još uvijek destruktivna moć ili se samo akumulira za neka buduća, jednako loša, ako ne i lošija vremena?

Daytonski sporazum je uspostavio primirje, ali ne i pravedni mir. Ostavio je zemlju u okviru vanjskih granica, ali je nagradio agresiju, zločine i etnička čišćenja; unutarnje je tako nepravedno podijelio drľavu, na dva entiteta i bezbroj malih drľavica, kantona, koji u sebi konstitutivno sadrľe diskriminaciju i trajne klice sukoba etničke većine nad manjinama. Sada, u navodnom miru, BiH je u nemogućnosti da funkcionira kao demokratska drľava, a u budućnosti, naravno uz šire, (ne)povoljne regionalne ili svjetske konstelacije nije isključeno da se sadašnje ili povijesne nepravde, po staroj logici osvete, te nepravde počnu nasilno ispravljati. Sadašnja generacija ili buduća neće u rat, od njega su umorne. Sada tinjaju unutarnje patnje, bjesovi i frustracije. Ali za kasnije, upravo prema logici ne samo naše nego uopće prošlosti, transgeneracijsko zlopamćenje će naći svoj ventil da eksplodira. Sumnjam da se daytonska tvorevina moľe demokratizirati bez dekonstrukcije Daytona. Uostalom, i prijašnja dva sporazuma, onaj versajski i jaltski, nisu izdrľali dvije generacije, a koliko sam upućen imali su više pravde prema ľrtvama rata.

Religijske zajednice su tokom rata bile ujedinjene u propagiranju mrľnje. Kako vidite njihov uticaj i koliki je značaj interreligijskog dijaloga?

Ratni cilj je bio osvajanje teritorija potpuno očišćena od drugih. Za to se nisu birala sredstva, od ubijanja i logora, do silovanja i genocida.Religijske zajednice su imale izuzetnu vaľnu ulogu u ratu. Preciznije kazano, pojedini vjerski poglavari i sluľbenici, nisu bili u sluľbi Boga nego u njegovoj negaciji, slijedili su idolopoklonstvo, etnofiletizam, pa su govorom mrľnje, huškanjem na rat, šutnjom o zločinima, blagoslivljanjem zločinaca i zločina nad drugima, metafizički opravdavali da se kao "Boľja jagnja" i "nebeski narod", samo ratom moľe obraniti od "zvijeri iz bezdana". Religija je pridonijela da se drugoga demonizira. Sakralizirala je politiku koja je drugom oduzela dostojanstvo, ljudskost. A kad se to učini, jasno da se u srce svetoga useljava najgore zlo: drugoga nije grije ubiti jer nije vrijedan kao čovjek. Strašno je kad se ono najbolje, kad se vjera, pervertira u svoju đavolsku suprotnost.

Kakvo je stanje danas?

Ni danas religijske zajednice nisu smogle snage da stanu pred Boga, da crkveni ljudi izvrše vlastito pokajanje, čišćenje vlastite memorije, denacifikaciju, da pozovu na nadoknadu štete. Mnogi hijerarsi olako pričaju o opraštanju, o velikoj Boľjoj ljubavi, a nesposobni su za krivnju. Siju bogomolje i vjerske simbole ne kao Boľje kuće i znak Boľjeg milosrđa prema ljudima nego kao prokletstva. Bolje bi bilo da umjesto mnogih kriľeva i crkava stoje nacionalni simboli, a ne znakovi univerzalne Boľje ljubavi za sve ljude. Kako li će se stati pred pravoga Boga, u eshaton, s onu stranu groba, o tome ne misle niti propovijedaju mnogi svećenici jer su Boga i krista unizili na teritorij, posluľili se njima kao koljem za ogradu od komšije. Naše su zemlje geografski torovi u kojima se bore politeističk lokalni i nacionalni bogovi-moćnika.

Ma puno se govori o religiji. Donekle i s pravom, no, da skratim. Neće biti mira ni u našoj regiji ni u svijetu dok ne bude mira među religijama i konfesijama. Religije imaju silan potencijal stvaralaštva, kritičkoga proroštva i opomene. Imaju najjači duhovni resurs smisla ľivota, imaju inherentno "najsekularniju" moć ako se shvati da religija ne dopušta da itko od zemaljskih veličina zauzme Boľje mjesto.

Međureligijsko povjerenje i poštivanje stvara dobru klimu za političke i uopće skladnije društvene odnose. Pred religijskim zajednicama, ako ľele da se ne snize u praznovjerje u vulgarno čarobnjaštvo, zadatak je da konačno stanu pred Boga, da uoče da onaj drugi u Boľjim očima ima povlaštenije mjesto od mene. I prije nego se iziđe među druge, u interreligijski dijalog, vaľno je uvidjeti da je danas puno, previše religije bez Boga, da su naše zemlje prezasićene od nacionalističkih molebana, vrištećih bogomolja, da je vrijeme da se detroniziraju zemaljska boľanstva, nacije i ideologije, voľdovi i poglavnici, te da se umjesto bogova-moloha koji traľe milijune ljudska djece za ľrtvu, povjeruje u boľanskoga Boga, Boga koji traľi jedinu ľrtvu: kontrolu vlastitoga nasilja i opraštanje neprijatelju, i kojemu je najveća radost ljudskoga sloboda, ljubav i zajedništva razlika.

Kakvo je vaše mišljenje o Inicijativi za osnivanje REKOM-a?

Koliko znam to je vrijedna inicijativa koja okuplja puno različitih udruga, organizacija i pojedinaca iz regije koji se bave istraľivanjem činjenica naše ratne prošlosti. Za razliku od redovnoga fokusiranja na zlo i zločince, i redovito na njihovu obranu, ova inicijativa nastoji da ľrtve dođu do riječi. Ne znam hoće li se Inicijativa uspjeti institucionalizirati na razini vlada naših drľava, ali bi svakako trebao zadrľati otvorenost i dalje biti podrška svim inicijativama koje zagovaraju novu kulturu sjećanja koja podrazumijeva subverzivno sjećanje, dakle suočenje sa svojom zlom prošlošću te prelazak etničkih i konfesionalnih granica, što znači priznati patnju drugima, u konačnici priznati dostojanstvo drugoga, prihvatiti ga kao povijesnog subjekta a ne ga demonizirati i degradirati do razine ignoriranja. Mislim da REKOM ima kapacitet da uvjeri nositelje vlasti u pojedinim drľavama da donosu zakone kojima će se verificirati istina prošlosti i unaprijed zakonski onemogućiti ponavljanje zločina. (Glas Inicijative za Rekom)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku