Kliker.info

Uskoro se pod nezaustavljivim pritiskom Hrvatske biskupske konferencije i nekih katoličkih udruga ”otvaraju” crkve kako bi vjernici sudjelovaliu religijskim obredima. Koliko je to otvaranje u skladu s Isusovom zapovijedi ”Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!”, nevažno je. Važno je nametnuti svoj stav državi i društvu da je ritual važniji od života, od čovjeka.

Piše: Ivan Markešić (Autograf.hr)

Naime, uz puno razumijevanje vjerničkih želja da sudjeluju u zajedničkome slavljenju euharistije, ulazak u crkve sljedećih dana i boravak u zatvorenome crkvenom prostoru, stvara opasnost širenja zaraze, čak i uz najstrože mjere opreza.

Na primjer, prvi koji će krenuti u crkve bit će stariji od 65 godina. S druge strane, čak i pod pretpostavkom da se unutarnji prostor crkava uredi prema svim epidemiološkim pravilima, sa slavljenjem euharistije neće se postići toliko željeno zajedništvo vjernika. Misama će moći prisustvovati samo manji broj, vjerojatno oni sa župnim propusnicama, čime se stvara diskriminacija među vjernicima.

No, bez obzira što će se crkve ”otvarati” i u drugim europskim zemljama, potrebno je postaviti temeljno pitanje: pitanje zdravlja. A to što zdravlje jest i što ono znači, najbolje znaju (teški) bolesnici, a time i oni oboljeli od korona virusa.

Čak i pod pretpostavkom da se unutarnji prostor crkava uredi prema svim epidemiološkim pravilima, sa slavljenjem euharistije neće se postići toliko željeno zajedništvo vjernika. Misama će moći prisustvovati samo manji broj, vjerojatno oni sa župnim propusnicama, čime se stvara diskriminacija među vjernicima

Uporno inzistiranje na slavljenju misa s vjernicima u ovome vremenu krize pokazuje da zdravlje vjernika i ostalih građana s kojima će se ti vjernici susretati, nisu važni, važan je ritual, obred. Dakle ”bolje da propadne selo, nego običaji!”

A da je u Hrvatskoj upravo takav odnos prema zdravlju, potvrđuje dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu don Mladen Parlov koji ističe da, unatoč postojanju za ljudsko zdravlje i život opasne zaraze, ”Crkva nema pravo ukinuti Božju zapovijed – Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji”.

A to za profesora Parlova znači: ”misa se mora slaviti! Ona se mora slaviti po cijenu života sa strane svećenika, a svaki vjernik prema svojoj savjesti, mora u danim okolnostima odlučiti hoće li doći ili neće doći.”

Jer, ”za nas vrijede prije svega Božji zakoni. Za nas kršćane manji je problem hoće li osoba živjeti 75, 80 ili 90 godina. Važno je u kakvom stanju umire, je li pomirena s Bogom. Sada su ljudi ostali bez utjehe, bez sakramenata i mislim da se to nije smjelo dogoditi. Nije se smjelo tako reagirati!”.

Za svakog iskrenog vjernika ovo shvaćanje je monstruozno! Zar je ljudskim umom smišljeni crkveni obred važniji negoli od Boga darovani čovjekov život?

Mislim da bi nakon svega gore navedenog mnogi od nas trebali – onako u miru i bez žurbe – pročitati tekst Tomáša Halíka, katoličkoga svećenika i profesora sociologije na Karlovom Univerzitetu u Pragu, ”Kršćanstvo u doba bolesti: tražimo širi i dublji ekumenizam!”, objavljen na stranicama Autografa.

U njemu profesor Halík, čitajući ”znakove vremena”, a jedan od njih je i ova kriza, ustvrđuje da je ”naš svijet bolestan” zbog čega je, smatra on, potrebno postaviti jedno veoma sadržajno pitanje: ”Koje izazove ova situacija postavlja za kršćanstvo, za Crkvu – kao jednoga od glavnih ‘globalnih igrača’ – i za teologiju?”

U odgovoru na to pitanje profesor Halík navodi da se Crkva u ovakvim situacijama ne bi trebala odvajati od ovoga svijeta, što je po svemu sudeći već učinila i vratila se u pretkoncilsko vrijeme, u vrijeme samodostatnosti i izoliranosti, nego bi svugdje, a time zasigurno i u Hrvatskoj, trebala biti ”poljska bolnica”, kako bi vidala (liječila) rane onima koje su, uz ostale nasrtljivce – fizički, psihički, socijalno i duhovno ranjavali doskora i njezini ”reprezenti”.

I što je, barem za naše društvo, jako važno: Crkva bi u ovo postkoncilsko vrijeme trebala nadići sve ograde nacionalnog i ideološkog i imunizirati hrvatsko društvo u kojem se ”šire zli virusi straha, mržnje, populizma i nacionalizma” te opraštanjem razrješavati ”traume prošlosti”, posebno one iz 20. stoljeća – od kraja I. svjetskoga rata pa sve do danas. U tome bi profesor Parlov trebao dati puni doprinos.

Razlog: trenutna zdravstvena, ali i duhovna kriza i bolest, otkrili su mnoge pukotine u životu Crkve u Hrvatskoj i onih koji je predstavljaju.
Uporno inzistiranje na slavljenju misa s vjernicima u ovome vremenu krize pokazuje da zdravlje vjernika i ostalih građana s kojima će se ti vjernici susretati, nisu važni, važan je ritual, obred. Dakle ”bolje da propadne selo, nego običaji!”

Zbog njihove zauzetosti za materijalno, ritualno, nacionalno i nacionalističko, nismo unatoč velikim nadanjima uspjeli dovršiti već započeto razdoblje postkoncilske Crkve kakvu su zamišljali njeni graditelji Turčinović, Bajsić, Šagi-Bunić i mnogi drugi njihovi suradnici na čelu s kardinalom Kuharićem.

Nismo uspjeli izgraditi Crkvu otvorenu svijetu, Crkvu u kojoj vjernici laici preuzimaju odgovorne dužnosti i službe, Crkvu u kojoj se iskazuje poštovanje prema ženama, Crkvu u kojoj njezini članovi svojim životom u društvu svjedoče svoju vjeru i time doprinose njegovu razvoju i promjeni, Crkvu koja ne odbacuje vjernike drukčije seksualne orijentacije, Crkvu čiji Bog ne kažnjava i nije osvetnik.

Čini se da ni ova kriza, iako je mogla biti jako dobra šansa za promjene, neće iznjedriti neki novi proročki glas koji će imati snage reći što je do sada išlo krivo, koji će tražiti da se oslobodimo mnogih lanaca, posebno nacionalnih i ideoloških, koji će predložiti kako učiniti zaokret prema Koncilu i vratiti se njegovim temeljnim zasadama.

I kako u tome smislu slijediti papu Franju u njegovu građenju Crkve za siromašne i društveno i crkveno isključene, u njegovu inzistiranju za pravdom u svijetu i ravnomjernom raspodjelom svjetskih dobara, u njegovu upozoravanju na velike i za sav živi svijet opasne klimatske promjene, na sve veće zagađivanje okoliša, zemlje zraka i vode.

Nažalost, ništa od toga. Morat ćemo kao i Gibonni reći ”Sve će biti k’o nekada”.