hamburger-icon

Kliker.info

Ivan Markešić, sociolog religije: Bez zvonjave crkvenoga zvona i bez mujezinova glasa nešto bi nedostajalo u prostoru i u vremenu

Ivan Markešić, sociolog religije: Bez zvonjave crkvenoga zvona i bez mujezinova glasa nešto bi nedostajalo u prostoru i u vremenu

23 Marta
02:20 2015

IvanM12Izlazak knjige “Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način”, autorâ fra Tomislava Brkovića i Marka Dješke bio je dobar povod da sa Ivanom Markešićem razgovaramo o sakralnom i komičnom, “teologiji smijeha”, bosanskom fratrima i njihovom predstavljanju u literaturi, izjavio je u intervjuu za Oslobođenje Ivan Markešić, sociolog religije…

• Rabelaisov motiv za roman “Gargantua i Pantagruel” u prevodu Stanislava Vinavera glasi: “Smej se ko hoće da bude čojstven /smeh je čoveku zaista svojstven”. Hoće li čitaoci stripa “Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način” naći u albumu takvog karnevalesknog smijeha?
– Istina, smijeh je neizostavna sastavnica svakoga ljudskog bića (naime samo se čovjek smije – homo ridens). U knjizi “Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način”, autora fra Tomislava Brkovića, gvardijana Franjevačkoga samostana Rama-Šćit (kao pripovjedača viceva o fratrima) i Marka Dješke (mladoga strip-crtača iz Zagreba) polazi se od postavke da ljudi smijehom kao jednom od konstituitvinih sastavnica vlastitoga svijeta života reagiraju na svoju životnu situaciju i da je smijeh na svoj račun – kao što se to ovdje događa – zapravo potvrda življenja one slobode koju svojim životom i djelovanjem promoviraju bosanski fratri. Dakle, ovdje nije riječ o karnevalskome smijehu, o smijehu kojim bismo drugoga ismijavali, nego o smijehu kojeg proizvodi način na koji su se bosanski fratri međusobno, ali i u odnošenju s drugima, ponašali u određenim životnim situacijama. A to znači, da su bosanski fratri, kao rijetko koja druga redovnička zajednica u Katoličkoj crkvi, spremni javno ispričati te zgode iz vlastitoga života.

Vicevi o sebi samima

• Kakav je to način na koji se fratri bosanski smiju na svoj račun?
– Ono koji budu čitali viceve koje su bosanski fratri napisali o sebi samima vidjet će da oni ne promoviraju nikakvu okoštalu kršćansku dogmu ili ideologiju, ne veličaju svoju a da bi omalovažili tuđu vjeru i religiju. Vicevima o sebi samima oni potvrđuju ono što mnogi vjerski službenici, bez obzira na religijski predznak, ne bi željeli prihvatiti: osjećaju se u Bosni kao svoji u svome, zbog svoga svećeništva ne smatraju se ni višima ni važnijima negoli su njihovi vjernici niti ističu da pripadaju nekoj višoj – svećeničkoj i time ‘izabranoj’ – kasti, nego svoje svećeničko i redovničko poslanje vide u tome da sve one s kojima dijele svakodnevnu zbilju – a to su svi ljudi u njihovu okruženju bez obzira na vjeru i naciju – smatraju Božjim stvorenjima s kojima treba komunicirati pa i kroz smijeh, šalu i viceve. Stoga se u svakoj u ovoj knjizi iznesenoj šali ne nalazi tek pol(ovic)a istine, nego puna istina.

• Vi ste pratili nastanak strip iz dana u dan. Kako je tekao taj proces?
– Na suradnju u ovome projektu pozvao me naš ramski gvardijan fra Tomislav Brković, čije sam tri knjige o fratrima u zgodama i nezgodama već bio pročitao. I ovo je bio nastavak, ali u jednome drukčijem mediju. Kao bivšemu đaku Franjevačke klasične gimnazije, koju sam pohađao u Visokom, nije mi uopće bilo teško, kao ni Boži Mišuri, koji je također ‘punim srcem’ sudjelovao u ovome projektu, mladome Slavoncu, Osječaninu, Marku Dješki, izvanrednome strip-crtaču (u što se svatko tko bude čitao ovaj album može uvjeriti), koji nikada nije upoznao nekoga bosanskog fratra, a kamoli da je znao način njihova života i međusobnoga odnošenja, svakodnevno objašnjavati kontekst u kojem se zbila određena zgoda koju je on želio izraziti u stripu. A što se na najbolji način može vidjeti u stripu “Vučem”.

• O kojem to kontekstu govori spomenuti strip “Vučem”?
– O jednome kontekstu koji mnogima nije shvatljiv. Naime, u podnožju zvonika crkve u gradu Olovu, u kojemu gotovo da i nema katolika, prepoznajemo jednu ženu, muslimanku, u šarenim dimijama, kako poteže uže crkvenoga zvona obznanjujući time mještanima – isključivo muslimanima – da je podne. A nju su prigodom potezanja užeta i podnevne zvonjave zatekli visočki fratri koji su, pošto je upravitelj olovskoga svetišta ‘završio’ u bolnici, bili došli obići svetište i vidjeti da ga nije tko obeščastio, a što se u to ratno vrijeme nije moglo isključiti, jer je to bilo vrijeme najžešćega sukoba Hrvata (katolika) i Bošnjaka (muslimana). Onako iznenađeni, pozdravili su je s Hvaljen Isus i Marija. A, ona, onako kao uvjerena vjernica muslimanka, njima odgovara: “Mene se tako ne pozdravlja! Ja sam Naila Halilović”. Potpuno iznenađeni, fratri ne odustaju od pitanja: “Pa, kako onda zvoniš?”. A, ona im opet, u svome stilu odgovara: “Pa, lahko. Vučem!”.

• Koju bi poruku bilo moguće izvući iz ove stripom ispričane priče?
– U vlastitome tumačenju poruka ovoga stripa iznesenim u uvodnome tekstu ovoga albuma napisao sam sljedeće: Iako se mnogima neće svidjeti moj zaključak, ipak bih želio izreći poruku ovoga stripa: unatoč svim povijesno uvjetovanim međureligijskim i iz toga proizišlim nacionalnim i svjetonazorskim razlikama, mržnjama i ratovima, bosanski fratar, olovski župnik, tijekom svoga bolničkog izbivanja povjerava crkvu svojim komšijama muslimanima da je čuvaju i da nastave svakodnevno zvoniti u podne. Čineći to, olovski muslimani izlaze mu ususret. Ali ne samo radi župnika, nego i radi sebe. Nisu naime – tako barem pokazuje ovaj strip – željeli ostati bez podnevnoga zvuka crkvenoga zvona. I to stoga, jer su – stoljećima navikavani – prihvatili zvonjavu i jeku crkvenih zvona kao dio svoga bošnjačkog (nacionalnog), ali i islamskoga (religijskog) identiteta. Kao što su isto tako i olovski fratri – i ne samo olovski – prihvatili mujezinov glas s obližnjih džamija kao dio svoga hrvatskog (nacionalnog) i franjevačkog katoličkog (religijskog) identiteta. Stoga se za ‘obje strane’ može reći: bez zvonjave crkvenoga zvona i bez mujezinova glasa nešto bi – i jednima i drugima – nedostajalo u prostoru i u vremenu, nešto bi im nedostajalo u njihovu religijskome i nacionalnom identitetu i međusobnome razumijevanju.

Animal ridens

• U predgovoru za strip pišete da su svete knjige za većinu ljudi previše ozbiljne da bi u njima moglo biti humora. Vjerovatno bi previše bilo da Vas pitam zašto je to tako, ali u historiji civilizacije mnoštvo je primjera kojima možemo evidentirati proces ulaska komičnog u sakralno i opisati zbivanja koja ga prate. Šta se zbiva kada komično počne ulaziti u sakralno?
– Ako bismo upitali bilo kojega našeg bosanskog muslimana ili katolika je li mu poznato neko mjesto u Kur'anu ili Bibliji u kojemu se Allah ili Bog šali s onima kojima se objavljuje, uvjerit ćete se da će Vas poprijeko pogledati i reći da su to ne samo za njih, nego i za sve ljude svijeta, veoma ozbiljne knjige i da u njima nema mjesta šalama i zafrkancijama.

Istina, kako sami kažete, povijest svjetskih civilizacija svjedoči o ulasku komičnoga u sakralno. Međutim, to se ne događa da bi groteskno i komično obezvrijedili sakralno, nego da bi, kao i u ovome slučaju bosanskih fratara, komično otvorilo i omogućilo pristup sakralnome čineći ga profanim, ali istodobno i afirmativnim. Time funkcija komičnoga nije, kako kaže ruski povjesničar Aaron Gurjevič, da kao razarajuća i subverzivna sila želi postojeći religiozni ili estetski ustroj izazivati ili mu se suprotstavljati, nego je nasuprot tome, funkcija komičnoga da ono bude sredstvo za afirmaciju i spoznavanje sakralnoga. Dakle, funkcija komičnoga nije negirati sakralno ili ga učiniti negativnim i neprihvatljivim, nego njegovu snaga ojačati i pomladiti. Kao što Vam je zacijelo poznato, sakralno ne mora uvijek pripadati religioznome. Nalazimo ga npr. u umjetnosti i književnosti, u politici, u našemu svakodnevnome društvenom životu. Često se događa da se profano (osobe, mjesta, događaji) procesima sakralizacije (u)čini religioznim – kako u kršćanstvu tako i u islamu.

• Govorite i o “teologiji smijeha” o kojoj je pisao teolog Karl-Josef Kuschel. Kakve refleksije može imati njegovo učenje u vremenu koje poznaje mnogo više gorčine nego komike?
– Njemački katolički teolog Karl-Josef Kuschel kaže da nema ništa ljudskije od smijeha (čovjek je animal ridens) pa se, smatra on, isplati razmišljati o smijehu ukoliko se želi razumjeti čovjeka. A to dalje znači, da bi se moglo razumjeti Božju poruku, potrebno je da se i teologija pozabavi smijehom, jer sam Bog je dopustio da mu se ljudi – Sara i Abraham – smiju. A smijali su mu se jer nisu vjerovali njegovu obećanju, sumnjali su da će Sara moći roditi u godinama kada je u njoj “prestalo postojati sve što je žensko”. Stoga, smatra Kuschel, vicevi, ironija i humor trebaju teologiji poslužiti kao stilsko sredstvo za relativizaciju institucija, učenja i moralizma koje su ljudi učinili religioznima. U tome smislu može se reći da njegova teologija smijeha nije teologija koja treba ismijavati druge i drukčije, slabe i marginalizirane, nevjernike i drukčije-vjerujuće, nego teologija povjerenja u čovjeka koji računa na čovjeka i na Boga, odnosno to je teologija smijeha koja živi od povjerenja (vjere) u Boga koji računa na čovjeka. I u vremenima gorčine, kako Vi kažete. Jer, ta teologija treba pokazati da su tu gorčinu stvorili upravo ljudi – mnogi od njih koji su na čelu vjerskih zajednica – koji su, da bi ostvarili svoju političku moć, sakralizirali svoje profane želje i nametnuli ih drugima kao volju Božju.

• Kažete da strip donosi istinite priče o svakodnevnome životu pripadnika bosanske franjevačke zajednice. Šta je u njima istinito?
– U ovim fra Tomislavovim stripovima nema ništa izmišljeno. Sve je uzeto iz života vlastite bosanske franjevačke zajednice. Taj život nije bio niti je i danas rutiniziran ili pak ritualiziran. Riječ je o jednoj neposrednosti u življenju s onima koje pastoriziraju i koji se (vjernici) ne boje upravo svojim vjerskim učiteljima – bosanskim fratrima –  reći istinu, kao npr. u stripu “Tuđe šljive”.  U njemu ramski fratar, sav bijesan što hodočasnice iz Duvna – dolazeći u Ramu ‘na zavit’ o Maloj Gospojini – preskaču ogradu fratarske bašče ne bi li ubrale koju nezrelu šljivu i ugasile ‘gladnu žeđ’, galamom upozorava da je grijeh doći na zavjet i usput brati tuđe šljive. Jedna od hodočasnica odgovara mu onako kako je, smatrala je ona, ramski fratar i zaslužio: “Ajde, ajde, đava te odnija, od kada si živ, ti jedeš tuđe!”.

Prihvaćajući ovakvu ‘neslanu šalu’ kao iskreno mišljenje ne samo jedne hodočasnice, nego i kao mišljenje velikoga broja svojih vjernika, bosanski fratri reduciraju napetost koja postoji u tome dijelu njihove komunikacije s drugima, s njihovim vjernicima. Jer, njima samima je poznato da su naši ramski ljudi znali, šaljući djecu u Visoko, u ‘pratre’, reći im: “Iđi tamo u pratre. Tamo će ti biti dobro i za dušu (molit ćeš Boga i spasiti dušu) i za tilo (nećeš morati raditi, a imat ćeš dobro pojesti – Ručao k'o pratar!)!”.

Fratri u zgodama i nezgodama

• U našoj književnosti među najznamenitije literarne likove svakako se ubrajaju likovi fratara koje je portretirao Ivo Andrić. Imaju li fratri iz ovog stripa neke sličnosti sa Andrićevim fratrima?
– Naravno. Isti su to fratri. Samo su prigode drukčije. I Andrićevi i fra Tomislavovi fratri ne bježe od ovostranosti, od svakodnevnoga života i svladavanja nedaće koje ih zadese. To su fratri koji nisu ni savršeni i ni sveti, nego grešni i ljudskim osobinama obdareni ljudi, oni koji vole dobro pojesti i popiti, koji se znaju međusobno ‘na pasja preskakala’ posvađati, međusobno ne pričati, biti zajedljivi, ali fratri kakve nećete naći nigdje u svijetu, fratri kojima je čovjek kao Božje stvorenje na prvome mjestu, iznad nacionalne i religijske pripadnosti To su pokazali u svim dosadašnjim vremenima i režimima.

• U BiH postoji cijela tradicija franjevačke književnosti. Da li su priče iz stripa utopljene u te tradicionalne franjevačke narative?
– Može se s punim pravom reći da su i ove fra Tomislavove priče iz Dješkina stripa, kako Vi to lijepo kažete, “već utopljene u tradicionalne franjevačke narative”. Naime, ovo je četvrto izdanje fra Tomislavove knjige “Fratri u zgodama i nezgodama (Anegdote, legende, izreke, kazivanja)”, (2008., 2010., 2012., 2105.) koja je svojim sadržajem u cijelosti prihvaćena kao velika priča male braće bosanske.

Edin Salčinović (Oslobođenje)

Podijeli

Jedan komentar

  1. Tripolski Janoš 33*
    Tripolski Janoš 33* 25 Marta, 18:09

    Još bolji vic!!!
    Stjepan Radić u govorima u Bosnia spominje preelazak Hrvata u pravoslavlje((apotom u Srpstvo)jer nisu imali dovoljno novaca za krštenja.pričesti i ostale katoličke bakanalij.Tu bahatost potencirali su fratri pravog feeudalističkog.korijena.Zato su i pisali u Katoličkoj straži da bi bilo naj bolje da ga nema(Radića)čisti amen za atentat.Danas promovirati Hrvatstvo nakon tolikko stoljeća feudalizma(ljevičarenje počima tek od 2 vatikanskog koncila.Starčević a zatim ustaše navijali su za Hrvatsko pravoslavlje,Jedan od korijena pokrštavanja Srba za vrijeme NDH skriven je u tim činjenicama.
    Budimo pošteni do kraja i na Blajburg mogu ići Srpski i Crnogorski popovi jer i onako farsa Blajburga se svodi na transport novca u vatikan i bijeg visokih Ustaških oficira a na budalaštinu zajedničkog udara na bezbožne komuniste nisu smijeli povjerovati Englezi.
    Iz knjige Magnum debilum prepisao
    S.V.G.I.
    Tripolski Janoš 33*
    Veliki Orient Hrvatske i BiH

    Odgovori

Napiši komentar

Kliknite ovdje da poništite odgovor.

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku