Kliker.info

Piše: Ivan Lovrenović (ivanlovrenovic.com)

 Jutros vijest u novinama: banjalučki muftija Edhem ef. Čamdžić sinoć je, uoči početka mjeseca ramazana, proučio prvi ezan s munare obnovljene Ferhadije džamije. „Pozvali smo putem ezana sve prognane Banjalučane da se vrate u lijepu Banju Luku, da dođu da nastave živjeti sa svojim komšijama, da nastave širiti toleranciju, da se druže s Ferhadijom“, kaže muftija, i dodaje kako su se na Muftijskom vijeću dogovorili „da se tokom predavanja koja će se održavati tokom mjeseca ramazana govori o dijalogu, suživotu, toleranciji, da se izbjegne svaka riječ jezika mržnje kako se niko ne bi povrijedio, ne samo uz ramazan, nego i tokom cijelog  života“.

Da su mi Ferhadija i cijeli njezin ansambl (sahat-kula, Safi-kadin kamen, niski dućani oko nje, pa malo dalje, u produžetku, tvrđava Kastel i Vrbas pod njom…) dio najintimnijega doživljaja svijeta, koji se može pretvoriti i u jaku bol, prvi put sam osjetio onoga dana ujesen 1969. kada je Banja Luka stradala u potresu, a munara džamije Ferhadije prelomljena po šerefi i survala se na zemlju. Sutradan nakon potresa spustio sam se u Banju Luku i nisam mogao očiju odvojiti od toga prizora. Imao sam i neke zapise o tome, propali su i ne sjećam ih se više, i bolje je tako, nema zapisa koji bi mogao opisati taj osjećaj. Još manje mi je moguće opisati osjećaj kada je, pri prvome dolasku u Banju Luku poslije rata 1996, u me zinula praznina na mjestu Ferhadije i sahat-kule: trivijaliziran prostor bez značenja i veličine.

Tekst Povratak na mjesto nesreće napisao sam 2001. godine, kada je najavljen početak obnavljanja Ferhadije.    

 (9. srpnja 2013)

Povratak na mjesto nesreće

U ponedjeljak će se u Banjoj Luci dogoditi nešto neobično: bit će simbolično položen temeljni kamen za obnovljenu džamiju Ferhadiju, na isti onaj datum, 7. svibnja, kada je prije osam godina srušena. Tek će se vidjeti kojom će brzinom teći i s kakvim se sve teškoćama susretati stvarna obnova Ferhadije, no ni sama ceremonija polaganja temeljca nije beznačajan znak, kada se usporedi s dugim i mračnim, olovnim godinama protekloga rata i daytonskoga mira, koje su Banju Luku, nekad čudesni prijelazni grad na samomu geografskom i civilizacijskom spoju dvaju svjetova, deurbanizirale, duboko unazadile i ponizile.

Uporna kampanja zagovornika obnove Ferhadije s jedne, i jak pritisak međunarodne zajednice s druge strane, konačno su primorali političare u Banjoj Luci i u Republici Srpskoj da “spuste fenjer” i izdaju načelnu dozvolu za obnovu džamije-simbola. Prije toga naslušali smo se od tipova koji su se zvali, recimo, Umićević (bivši radikalski predsjednik općine), Lazarević (profesor i političar), Brđanin (SDS-ov prvoborac, a sada stanovnik Haaga) svakakvih zlih gluposti i sramnih cinizama: “Ferhadija je djelo okupatora i ne treba je obnavljati…”, “vjerske objekte treba graditi adekvatno broju vjernika, a u Banjoj Luci nema toliko muslimana da bi im trebao tako veliki objekat…”, “Ferhadiju je podigao Srbin, makar i poturica, pa su je Srbi i srušili…”, a najmekši iskaz glasio je otprilike ovako: “Džamije nije trebalo rušiti, ali kada je to već urađeno, sada ih ne treba obnavljati kakve su bile i gdje su bile; to može samo biti izvor novih konflikata…”

Ferhadija i današnja Banja Luka nastajale su zajedno, u pitomoj ravnici s obje strane Vrbasa, nizvodno od istoimenoga srednjovjekovnog naselja, koje u tursko doba ponese naziv Gornji Šeher. Džamija, koju je u Banjoj Luci za Ferhad-pašu Sokolovića prije više od četiri stoljeća, 1579. godine izgradio po svoj prilici mimar Sinan, jedan od najvećih arhitekata svoje epohe na Istoku, pripadala je klasičnom osmanskom stilu tzv. potkupolnih džamija. Ipak, kako je ustanovio vrsni poznavatelj profesor Džemal Čelić, njezino arhitektonsko rješenje unikatno je u našim krajevima: glavni kvadratični prostor pod kupolom produžuje se u drugi, dodatni prostor pod polukupolom, te u dvije bočne lađe pod jedinstvenim bačvastim polusvodom. Sastavni dio cjelovite izvedbe bila su izvanredna unutarnja rješenja, zajedno s bogatom plastikom tzv. stalaktita i bojenim ornamentalnim dekorom. Cjelinu ansambla upotpunjavala je prekrasna sahat-kula, vjerojatno najstarija u Bosni, šadrvan, te tri turbeta (mauzoleja): Ferhad-pašino, njegovih barjaktara, i legendarni grob Safi-kade, banjalučke verzije motiva Romea i Julije. Na Safi-kadinom kamenu generacijama su nesretno zaljubljene Banjalučanke, bez ikakve limitiranosti vjerom ili kojim drugim pripadanjem, palile svijeće u vrućoj nadi da će im pomoći. Nakon eksplozije u rano jutro 7. svibnja 1993. godine, umjesto svega toga ostala je – gola ledina. (Kamenje od džamije kamionima su nacionalni trudbenici odvozili u šljunkaru blizu Banje Luke, gdje je potpuno smrvljeno.)

Uz nastanak Ferhadije vezuje se nekoliko zanimljivih povijesnih podataka i legendarnih predaja. Pozadina je dinamično razdoblje 16. vijeka, u kojemu traju neprestani bojevi između bosansko-turskih carskih namjesnika i austrijsko-hrvatskih krajinskih vojskovođa. U jednomu od njih Ferhad-paša je 22. rujna 1575. na rječici Radonji ispod Budačkoga grada u blizini današnjega naselja Tušilović (vojnićki kraj) pobijedio vojsku kapetana Herbarta Auersperga. Nesretnomu kapetanu odsjekao je glavu a sina mu Wolfa Engelberta zarobio, pa i jedno i drugo poslao sultanu u Carigrad. Vjekoslav Klaić, od kojega se nijedan naš historičar nije bolje uživio u ove prilike i o njima ljepše pripovijedao, ovako završava svoj prikaz događaja: “Auerspergovi rođaci mnogo su se poslije trsili da im Turci vrate glavu (dotično, kožu s glave) pokojnoga junaka i da puste na slobodu sina mu Vuka Engelberta. Tek nakon dugih rasprava postigoše oboje, pošto su platili ucjenu od mnogo tisuća talira. S tom otkupninom sagradio je Ferhad-paša prekrasnu džamiju u Banjoj Luci, koja po njemu bi prozvana Ferhadijom.”

Isti događaj bilježi i sarajevski kroničar Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit (1825-1888) u svojemu djelu Tarih-i Bosna, tek nedavno s turskoga prevedenom i objavljenom pod naslovom Povijest Bosne; činjenice se ne razlikuju bitno, tek ponešto ton: “Kako je uzvišenom sultanu Murad-hanu od spomenutog Ferhad-bega došla prva odsječena glava i prvi zarobljenici, sultan je time bio zadovoljan, pa je kao nagradu Vukoja vratio Ferhad-begu. Majka navedenog Vukoja, da bi oslobodila svoga sina, obratila se molbom spomenutom nudeći novaca koliko želi. Ferhad-beg zamislio je da u Banjoj Luci podigne džamiju i ostale dobrotvorne objekte, pa je prvo, kao otkupninu za zarobljenike, uzeo toliko novaca koliko će biti potrebno za troškove gradnje i oslobodio spomenutog Vukoja.”

Antun Hangi, učitelj iz Bjelovara, koji je cijeli radni vijek proveo u Bosni i početkom prošloga stoljeća objavio do danas nenadmašenu etnografsku studiju o životu i običajima bosanskih Muslimana, zabilježio je staru pučku pjesmu u kojoj se opijeva sudbina Auerspergova (“Ošperganova”) sina i gradnja Ferhadije:

Govori joj paša gospodine:
 Borom tebi, Ošpergana majko,
 Namisti mi veliku kaldrmu,
 Od tekije do Novoselije,
 Po Šeheru hamame izvodi,
 Namisti mi veliku džamiju,
 Kao što je tvoja Ruška crkva,
 Sahat-kulu napravi mi,
 Kao što je zvonik tvoje crkve,
 I još uz to tri tovara blaga,
 I tri litre bijela bisera,
 Pustiću ti Ošpergana sina.

Lijepu varijaciju dedalovsko-ikarske legende o graditeljima Ferhad-pašine džamije čuo je Ivan fra Frano Jukić, rođeni Banjalučanin, i zapisao u svojemu Putovanju po Bosni godine 1843.: “Još bivši djetetom čuo sam pripovijedati, kako su Turci tri neimara, kad su dogotovili džamiju, naumili pogubiti, da ne bi još takvu gdjegod načinili. Ovo pročuvši, neimari naprave sebi krila te tako pobjegnu iz džamije, a nijesu mogli pregorjeti bradavah, koje leteći izvrnu se i odsijeku dvojici krila, te tako padnu mrtvi kraj Vrbasa, gdje im se i sada kazuju grobovi; a treći, ponajmudriji, odbacivši u dobar čas bradvu, spasi se.”

Ferhadija jest primarno muslimanska bogomolja, i jest da su se muslimanski vjernici i vjerski službenici prvenstveno borili i izborili za njezinu obnovu. No, cijelo vrijeme dok je ta borba trajala, moglo se vidjeti i osjetiti kako to uopće nije samo muslimanska borba; kako ta mirna, uporna, nepopustljiva akcija ima mnogo širi smisao i kontekst, makar ga je teško racionalno objasniti i imenovati. Da nije bilo tako, pitanje je koliko bi još dugo, i s kakvim krajnjim ishodom, trajala. Ne znam koji su sve izvori iz kojih struji ta dodatna energija što se nazire iza ili ispod “pokreta za Ferhadiju”, ali za tri takva izvora siguran sam da ih nije teško odrediti.

Najprije, grad! Banja Luka je to doista bila, u mumfordovski punom i kompleksnom značenju riječi. Samo su tri takva grada, u strožijem smislu pojma, bila u Bosni: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, svaki sa svojim zasebnim identitetom. Među njima trima Banjoj Luci – ne Sarajevu, kako se stereotipno ponavlja – istinski je pripalo da bude mjesto na kojemu se zbiva ono mehko i plodno sljubljivanje kultura Balkanskoga Orijenta i Srednje Europe.

Potom, Ferhadija kao fokus, zbirno mjesto, orijentacijska točka svih urbanih smislova i gibanja. I u svakodnevnom životu, i u prostoru imaginacije i kolektivnoga pamćenja generacija njezinih stanovnika, potpuno neovisno o njihovom vjerskom identitetu i zainteresiranosti. Ferhadija je Banjoj Luci na potpuno jednak način bila isto ono što su, recimo, Sveti Duje Splitu, Aja Sofija Carigradu, Katedrala Zagrebu, Nôtre Dame Parizu, Begova džamija Sarajevu, katedrala Sv. Stjepana Beču, Petrova crkva Rimu…

I, naposlijetku, ljudi. Na Banjalučane rat i agresija protiv Bosne i Hercegovine sručili su se na poseban način. Nisu bili u opsadi i pod granatama, linije frontova bile su daleko, ali pakao nije ih mimoišao. U mračnim godinama Karadžićeva etničkoga fašizma biti u Banjoj Luci Bošnjakom-muslimanom i Hrvatom značilo je – proklinjati vlastito rođenje. Kako je bilo biti Srbinom, eventualno normalnim građaninom, eventualno nezaražen “slatkim mlekom…”, eventualno osjetljiv na stradanja drugih, a slab i nemoćan – o tomu još uvijek nema nikakvih autentičnih iskaza. Hoće li ih biti ubuduće, hoće li sadašnji dječaci i djevojčice sutra pitati očeve i matere što se i kako se događalo 1992-95, teško je znati. Tek, Banjalučani pogrešne etničke grupe bez rata su rastjerani diljem zemaljske kugle, a njihov snažni banjalučki identitet progoni ih i ne da im mira, sliven u žudnju za slikom grada kakva se nosi u pamćenju, u snovima. Pogledajte koju od bezbrojnih banjalučkih web-stranica na internetu, bit će vam jasno o čemu govorim. Pune su slika: Ferhadija i njezina sahat-kula iz svih mogućih uglova, Vrbas, banjalučke čuvene aleje lipa i kestena, Gornji Šeher, pa opet Vrbas…

5. 5. 2001.