Kliker.info

Ako uopće može biti nečega traljavijeg i brljavijeg od tzv. međunarodne zajednice (odnosno, onoga njezinog osoblja u trokutu Sarajevo – Bruxelles – Washington koje je zaduženo za situaciju u Bosni i Hercegovini), to su onda još jedino bosanskohercegovački mediji, a među njima posebno neke sarajevske perjanice. Umjesto kakvog-takvog novinarstva, barem na razini dobro ispečenoga zanata, u njima se radi po načelu dobrih naših starinskih baba, strina i tetaka: što je babi milo, to joj se i snilo. Presladak je to izazov, nije mu lako odoljeti. Podlegla mu je, tako, u utorak navečer i državna televizija (federalna) i to u svojoj najgledanijoj informativnoj emisiji, dnevniku u 19.30, kada nam je urednica kao "najnoviju, upravo pristiglu informaciju" (znate već kakvu notu dramatičnosti nose tako najavljeni prilozi!) objavila dvostruku vijest: Washington je poslao u Bruxelles oštro upozorenje da se mora sve uraditi kako bi famozni zaključci Narodne skupštine Republike Srpske od 14. svibnja bili poništeni, a Valentin Inzko je Javieru Solani poručio da zbog klimavosti međunarodne zajednice njegov položaj na funkciji visokog predstavnika postaje neodrživ i da je spreman odmah podnijeti ostavku ako se to ne promijeni!

Zazvučalo je snažno, na trenutak je čovjek mogao pomisliti: evo, ipak se nešto mijenja nakon cijele vječnosti sivila, besprincipijelnosti, cinizma i namjerne odsutnosti stava među birokratima iz međunarodne zajednice… Nije potrajalo. Već nakon prve provjere na internetu, bilo je jasno da je riječ o onoj vrsti sasvim nepouzdanih "vijesti" koje se rode kao projekcija želja u mutnim novinarskim glavama, pa se onda pakuju u otrcane formule koje bi trebale da stvore privid autentičnosti: "saznajemo", "prema anonimnim ali pouzdanim izvorima", "po svemu sudeći", "prema nezvaničnim izvorima iz diplomatskih krugova" itd, itsl… Na sličan način smo u ratu u opsjednutom Sarajevu bili tješeni vijestima kako "Karadžić neće dugo", jer "prema pouzdanim obavještenjima, pokazuje znakove ozbiljnog rastrojstva, mokri u krevet a lice mu se trza…" Koliko jučer, pak, pola Sarajeva živjelo je u euforiji stvorenoj na isti način proizvedenom "vijesti": uhapšen Mladić!

Na sličan način, samo s obrnutim predznakom, postupa i veći dio banjalučkih medija. U njima se također gata o odnosima u međunarodnoj kuhinji, ali se intonacija podešava tako da se čitaocu/slušaocu sugerira dojam kako je politika RS-a i Dodika stabilna te kako se sva aktualna buka oko zaključaka Skupštine i Inzkovih prijetnji ipak može protumačiti u korist Republike Srpske. Osnova za takav krajnji zaključak pronalazi se i u izjavi Josepha Bidena, "koji je", kako tačno piše jedan analitičar, "jasno rekao da entiteti nisu problem za budućnost Bosne i Hercegovine, da nema Dejtona 2, te da neće biti imenovan specijalni američki izaslanik za Bosnu i Hercegovinu i Balkan". Paradoksalnost ukupne bosanskohercegovačke situacije najbolje ilustrira činjenica da se i "s ove strane", iz Federacije i iz Sarajeva, oslonac za vlastite političke nade pronalazi u Bidenovim riječima i porukama.

No, vratimo se Inzku i njegovome megdanu s Dodikom. Sasvim je očigledno da je na sceni još jedno, i dalje više podzemno nego javno, ogledavanje dviju struja u međunarodnim gledanjima na Bosnu i Hercegovinu, na njezino političko ustrojstvo pa i njezinu budućnost. Pozicija iz koje je Dodiku dano da može izazivati najvišega predstavnika međunarodne zajednice, nije zasnovana na njegovoj političkoj snazi, to je više nego jasno, nego na signalima koje dobija iz onih dijelova međunarodne zajednice što na ovaj ili onaj način podržavaju dvodijelnu i nestabilnu Bosnu i Hercegovinu. (Ono što u Dodikovu držanju jest samo njegovo, po čemu je nezamjenljiv i neusporediv, to je osobni stil primitivizma i divljaštva, ali o tomu smo već rekli sve što se ima reći. A ni to ne bi bilo moguće, da banjalučki Saparmurat Nijazov za leđima ne osjeća neki čvrst oslonac…)

Prije dva tjedna, kada je Inzko najprije u New Yorku pred Vijećem sigurnosti UN-a izričito prozvao Republiku Srpsku i Milorada Dodika kao "kočničare na putu Bosne i Hercegovine u Evropu", a po povratku uputio ultimatum srpskoentitetskim vlastima da Narodna skupština RS-a mora, kao antidejtonske, poništiti svoje zaključke o efektima prijenosa nadležnosti s entiteta na državu i time spriječiti njihovo stupanje na snagu, pisali smo ovdje o tome kao o malome čudu. Doista, nikada se do tada nije dogodilo da Dodik dobije takav ultimatum s međunarodnoga nivoa, čak s preciznim rokom: 11. lipnja. Taj je rok prošao, Dodik svoje zaključke nije povukao nego ih je objavio u Službenom listu i tako načinio pravnopolitički obavezujućim, a Inzko još uvijek "piše svoje zaključke". Jasno nam je, naravno, da on ništa ne piše, nego da unezvijereno pogleda na sat čekajući hoće li dobiti konsolidiranu podršku od svojih poslodavaca da ostvari ultimatum Dodiku, ili takvu podršku dobiti neće.

Čudo se, dakle, ipak nije dogodilo. Jer, što god Valentin Inzko napravi sada, s kompromitirajućim oklijevanjem i zakašnjenjem, čak i ako formalno poništi famozne zaključke, ostat će, kao što je bilo i u Lajčakovom mandatu, činjenica da je politička scena Bosne i Hercegovine strukturirana tako, da su na njoj visoki predstavnik međunarodne zajednice i lider Republike Srpske – politički partneri. To je porazno samo po sebi i za Bosnu i Hercegovinu i za Inzka lično. Lako ćemo za Inzka, njemu se ništa ružno neće dogoditi i ako ponovi debakl svoga prethodnika Lajčaka. Za Bosnu i Hercegovinu – ne pitaj…