Ivan Lovrenović : Hrvatska je prodala Hercegovce i zato je preziru!
Šesnaest godina nakon završetka rata, BiH je vjerojatno u najvećoj političkoj krizi, s obzirom da se vlast u Federaciji BiH, a i na državnom nivou, nije uspjela konstituirati u periodu od čak pet mjeseci. U Republici Srpskoj je vlast ponovno potvrdio Milorad Dodik, koji je izabran za predsjednika RS-a, dok vladu predvodi njegova stranka SNSD. Dodik svakodnevno objašnjava da BiH ne funkcionira kao država te da Republika Srpska želi odcjepljenje, predstavnici HDZ-a i HDZ-a 1990 pak upozoravaju na majorizaciju kojoj su izloženi Hrvati u Federaciji BiH, dok njihov nestanak iz Republike Srpske baš i ne spominju.
Povrh svih međunacionalnih sukoba, ekonomska i socijalna situacija u državi je očajna, pa smo se svega toga dotaknuli u razgovoru s Ivanom Lovrenovićem za tportal.
Što je uopće tzv. Platforma, dokument koji je SDP predstavio kao temelj za formiranje vlasti u Federaciji BiH, a koji su podržale još Stranka demokratske akcije, Radom za boljitak i HSP? Što Platforma nudi i koliko je realna?
To treba sagledati s drugog kraja. SDP je dan nakon izbora proglasio sebe pobjednikom, bili su u trijumfalnom raspoloženju i tada im se činilo da imaju veliku mogućnost formiranja vlasti u kojoj će oni biti tenor. Taj prvi dojam se izgubio već treći ili četvrti dan, jer se pokazalo da je SDP-ova pobjeda vrlo relativna – bilo je jasno da SDP neće biti u mogućnosti biti glavni u vlasti, a i da će sam proces sastavljanja vladajuće koalicije biti užasno težak. Mislim da se tada rodila ideja o Platformi, pomoću koje bi SDP mogao doći na vlast. Ljudi se sada više ne sjećaju da je tada bio i veliki šok što će SDP koalirati sa SDA-om, s obzirom na njihove ideološke razlike, pa je i Bakir Izetbegović izjavio da takve koalicije neće biti. Sada su dio Platforme još i Radom za boljitak i HSP, pa sve postaje pomalo karikaturalno, jer ta je koalicija u ideološkom, političkom, pa i stilskom smislu potpuno raznorodna. Sve ih dijeli, a skoro ništa ih ne spaja. SDP je smislio Platformu kao draperiju za tu koaliciju, da se ona prikaže bezbolnom. A treba se sjetiti i da je Zlatko Lagumdžija odmah nakon izbora odbacio svaku mogućnost koaliranja s HDZ-om.
Zašto? Koji su to nepremostivi prijepori između SDP-a i HDZ-a?
Prijepora je mnogo, no jedan bih izdvojio kao temeljni. Riječ je o nečemu što se čini teorijskim problemom, ali zapravo je vrlo praktično, a to je odnos građanskog i nacionalnog, što Lagumdžijin SDP nominalno sada želi pomiriti. HDZ i HDZ 1990 pak njeguju nacionalni ekskluzivitet. Kada se krene u formiranje vlasti, koje je samo po sebi komplicirano, Lagumdžiji je bilo jasno da će morati prepustiti tzv. hrvatske pozicije HDZ-u te će SDP izgubiti dominaciju u vlasti. Zato je Lagumdžija želio odmah isključiti HDZ iz igre, i to pozivajući se na poprilično efemerne stvari, poput one blesave izjave Draga Čovića iz izborne noći o Mostaru kao stolnom gradu. I tu se vraćamo na Platformu, koja je smokvin list za jednu proturječnu koaliciju, a sam dokument je inače vrlo ekstenzivan, detaljno raščlanjen, ispunjen velikim riječima i krupnim obećanjima.
Zapravo izgleda kao umanjeni program Saveza komunista, no najveći problem je što promovira stvari koje su u Bosni moguće za sto godina, i to ako sve bude išlo kako treba. Platforma je, dakle, spisak lijepih želja, a potpuno nerealan. No Platformu najviše demaskira bavljenje nacionalnim pitanjem, čime se SDP nije uopće bavio proteklih dvadeset godina, ponašajući se poput noja s glavom u pijesku. Zato sad imaju jedno poglavlje u Platformi koji se time bavi te uvode pojam koji je sada aktualan, a to je pojam institucionalne ravnopravnosti. Oni, nažalost, uopće ne razumiju što to znači te da nisu spremni iskreno i ozbiljno raditi na tome, što primjerice podrazumijeva striktni paritet u institucijama. Platformu, naravno, osporava i HDZ s drugih pozicija, ali to je njihova standardna makijavelistička pozicija. Nema smisla da HDZ-ovi odriču SDP-u svaki legitimitet za predstavljanje Hrvata u BiH, pa tako obje strane nastupaju s ekstremističkih pozicija, a sve zbog dominacije u vlasti.
‘HDZ HRVATIMA U BIH NE NUDI NIŠTA’
HDZ se postavlja kao zaštitnik nacionalnih interesa Hrvata u BiH, no što su oni obećali napraviti u još četiri godine konstantnog sudjelovanja u vlasti na nivou Federacije BiH, odnosno države?
Ništa. Oni ne nude ništa. Paradoksalno je da je HDZ imao jedinu konkretnu politiku do sredine devedesetih, kada su mislili Tuđmanovom glavom. Sve nakon Daytona od HDZ-a je jedna politika ništavila. Oni sustavno razvijaju politiku nehtijenja kroz, evo, već petnaest godina. HDZ je izgubio svoj politički rezon kao stranka, a jedini cilj im je čuvanje interesa. Konkretno, riječ je o gospodarskim resursima koji su odmah nakon Daytona podijeljeni između bošnjačke i hrvatske političke elite. Nije slučajno da je Dragan Čović bio jedan od dvojice glavnih inženjera te podjele, a drugi je bio tadašnji kadar SDA Edhem Bičakčić. On je bio premijer, a Čović njegov zamjenik i ministar financija. Tada je obavljena podjela šuma, vode, energetike, javnih tvrtki i svega drugog, potpuno neformalno, ali vrlo uspješno, a HDZ se toga drži i danas.
Zato se uvijek i pokrivaju nacionalnim interesima. Treba podsjetiti i na propast ustavnih promjena 2006, što se po mom sudu pokazalo kao katastrofalna pogreška koja je otvorila period najveće krize u BiH nakon rata, a i dovela do toga da se politika svede na odnos Bošnjaka i Srba. Hrvati su bili isključeni iz svega, između ostaloga i zbog raskola u HDZ-u, koji je rezultirao osnivanjem HDZ-a 1990. Dragan Čović se zato dosjetio, kao majstor političke taktike, načina na koji bi mogao vratiti sebe u igru kao relevantnog, nezaobilaznog faktora, počevši stvarati strateško partnerstvo s Miloradom Dodikom. Službeno je to potvrđeno i prije oko godinu dana.
Kažete da HDZ nema političku strategiju, no kakva je situacija među bošnjačkom političkom elitom po tom pitanju? Primjerice, Haris Silajdžić je dobio prošle izbore s obećanjem ukidanja Republike Srpske, ali nikada nije objasnio kako bi se to konkretno moglo dogoditi, koji su potrebni koraci za to…
Ne treba zaboraviti i na političare iz Hrvatske koji su puhali u jedra takvoj nepametnoj politici, predstavljajući se kao veliki prijatelji Bosne. Mislim tu najviše na Stipu Mesića, kojeg nikad ništa nije koštalo da kaže da je Republika Srpska genocidna tvorevina, nastavak Miloševićeve i Karadžićeve politike. I, što onda? Iste stvari je stalno govorio i Haris Silajdžić. Pitanje je što je stvarni, realni, ma krvavi interes današnje BiH, koja je politički invalid? Pa stvaranje prijatelja, isprva među onima koji su ti najbliži. Haris Silajdžić je pak vodio verbalni rat prema Srbiji, a znao mu je asistirati i Željko Komšić.
Samo malo, pa kakva je to politika Beograda prema BiH?
O tome i jest riječ, to je nešto strašno.
‘SAMO TEŠKI IDIOT MOŽE VJEROVATI U PROMJENU RS-A‘
Hoćete reći da agresivan stav prema Beogradu ide na ruku srpskoj nacionalističkoj politici?
Naravno. Međunarodni odnosi se grade na osnovi realne političke snage, a BiH je u najvećem mogućem minusu. Nemam iluzija prema Beogradu, niti ih treba imati, ali postoji geopolitička konstantna, koja je iznad svih naših želja. BiH neće otploviti u Mediteran, niti će Srbija otići u Sibir. Ostat ćemo gdje jesmo, a granica je uspostavljena. Jedina spasonosna politika za BiH jest konstruktivnost prema Srbiji, s očekivanjem da ćeš dobiti malu korist, a ne veliku štetu.
Što je s Republikom Srpskom u svemu tome?
Nekoliko godina nakon rata se moglo činiti da postoje neka druga rješenja za BiH te da se stvari mogu promijeniti. No danas samo teški idiot može misliti da se Republika Srpska može mijenjati, ukinuti. RS je, a izgovaram to s užasom, jedna potpuno konsolidirana struktura.
Je li onda Milorad Dodik najuspješniji političar u BiH?
Njemu je dano da to bude, zahvaljujući Daytonu. Bilo koji srpski političar bez ratne hipoteke je to mogao biti. U BiH postoji dvopolna administrativna podjela zemlje, a unutar nje jedan je dio rovit i nestabilan – to je Federacija BiH. RS je uzorno dizajnirana politička struktura, u administrativnom smislu je centralizirana, ima vladu i općine. Protok ekonomskog, administrativnog i političkog života je jednostavan, ono što se danas odluči može sutra biti napravljeno. Ne smijem na glas ni reći, ali Republika Srpska će ostati, dok je Federacija kaos. Tome svakako doprinosi i rastući sukob između Bošnjaka i Hrvata, koji bi mogao prerasti u svašta.
Odnos Hrvata i Bošnjaka se prelamao i kroz izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Jasno je da Komšić nije izabran glasovima Hrvata, no kako tumačite motive Bošnjaka koji su masovno glasali za njega? Je li Željko Komšić iz sarajevske perspektive ‘idealan’ Hrvat? Teško je pak povjerovati da su Komšićevi glasači izašli na izbore s jedinom namjerom da zeznu Hrvate…
Time se, nažalost, nitko ne bavi, ni ovdje ni vani. Ono što nazivamo bošnjačkim biračkim tijelom, a govorim po osjećaju, daleko je najviše diferencirano u sebi samome, naročito u odnosu na Srbe i Hrvate. Među Bošnjacima ćete naići na mnogo različitih političkih i društvenih orijentacija i nagnuća. Bošnjaci su unutar sebe najraznovrsniji, a među njima je i najveći broj onih koji imaju istinski prostor unutar svog religijskog i nacionalnog habitusa za građansku političku opciju. To je većinom gradsko stanovništvo. Kada se pogleda broj stanovnika Tuzle, Sarajeva i Bihaća, pa na to prislonite glasove koje je dobio Komšić, dobit ćete jasan obrazac.
KARDINAL PULJIĆ U PAKLENOM KRUGU
Glasanje za Željka Komšića je dakle bio izraz nade urbanih Bošnjaka u bolju budućnost?
Pojednostavljeno, da. No tu ima još jedna važna stvar: veliko razočaranje Bošnjaka u bošnjačku politiku. Primjerice, među Srbima i Hrvatima u Bosni teško ćete naći ozbiljnu kritiku i analizu politike Alije Izetbegovića. Oni će se većinom držati nacionalističkih floskula, reći da je Izetbegović bio zločinac. Zato vrlo zrelu kritiku možete čuti od Bošnjaka, i mislim da je i među tom populacijom velik dio Komšićevih glasača. Problem nastaje zbog šireg političkog konteksta u BiH, a SDP je ponovnim kandidiranjem Komšića samo potvrdio svoju lukavštinu. Ipak, taj eksperiment pomirenja nacionalnog i građanskog na način na koji ga provodi SDP vjerojatno neće dobro završiti.
Koja je sada uloga Katoličke crkve u svemu što se događa s BiH? Treba se sjetiti da je kardinal Vinko Puljić pred prošle izbore dobio i nekakav kičasti štap od Dragana Čovića… Ima li Crkva utjecaja na HDZ ili je to obratno?
Tu postoji nekoliko faza. Jedna je trajala od kraja rata pa baš do tog pastirskog štapa, pred izbore 2006. Dragan Čović zapravo traži jakog satiričara da ga obradi. On je tada znao da mu Crkva treba zbog glasova, pa je i izmislio tu predaju štapa kardinalu Puljiću. No tada je konačno kardinal Puljić shvatio da se Crkva mora distancirati od HDZ-a, izaći iz tog paklenog kruga.
Mislite da je kardinal Puljić shvatio da je bio politički iskorišten?
Da. Ali nije on to baš sam shvatio, dobivao je po ušima od mnogih, pa i iz svog najbližeg okruženja. Kao demonstraciju toga treba se gledati na prijedlog Crkve o ustavnom uređenju BiH. Oni su se dosta potrudili oko toga, angažirali dobronamjerne i ugledne pravne stručnjake iz Njemačke, ali u javnosti nije bilo nikakve javne rasprave i odjeka. Ali to je odličan primjer novog stava Crkve prema politici. Taj nacrt je perfektan, predlaže četiri regije koje neće biti monoetničke. Jedina pogreška mu je što je neostvariv. Blesavi incident s deložacijom je pak potpuno efemerna stvar, u kojoj je na površinu isplivalo iz Crkve ono najgore u njoj. Kardinal Puljić se u toj situaciji ponio kao zadnja gnjida, pokazujući da ne vjeruje ni u Boga ni u Evanđelje, nego samo u privatnu imovinu, kako sam napisao u jednom tekstu. U svakom slučaju, Katolička crkva se u javnosti pasivizirala.
Je li pomirljiva politika SDA, koju predvodi predsjednik stranke Sulejman Tihić, zapravo najneočekivanija pozitivna stvar na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni?
Sa Sulejmanom Tihićem na čelu, SDA već godinama vodi politiku koja je državotvorna, naročito kada se usporedi s ostalim strankama. Tihić je također bio prvi, a i jedini, koji je uveo unutarnju demokratizaciju u stranku, kao i insistiranje na umjerenjaštvu. On je spreman pružiti ruku svakome, i lijevo i desno, tko želi konstruktivno razgovarati. To je velika stvar. A najveće napade Tihić je doživio zbog svojeg pokušaja da bošnjačka politika odustane od jakog viktimizacijskog diskursa, što na Balkanu nije nitko uradio. Pogotovo kad se uzme u obzir da su Bošnjaci najveće žrtve rata. Rezultat je, nažalost, izostao, ali je velika stvar što je Tihić išao svjesno artikulirati takvu politiku. Do toga će se jednom opet doći. Naravno, bosanska politika je blato, a i sam Tihić je uvučen u to blato, pa ćemo vidjeti može li on izaći.
Sulejman Tihić je i posjetio Tihomira Purdu u zeničkom zatvoru. Je li se, primjerice, Dragan Čović oglašavao po tom pitanju?
Koliko se sjećam, nije. Inače se može primijetiti kod javnog mnijenja u Hercegovini jedna užasna hladnoća, pa i prezir prema Hrvatskoj. Pa tako i sa slučajem Purda.
HRVATSKA JE PRODALA HERCEGOVCE
Predsjednik Ivo Josipović je krenuo s novom hrvatskom politikom prema BiH. Njeni pozitivni učinci su svima vidljivi, ali koje su moguće negativne strane? Ima ih. Očito je da Josipović poručuje javnosti da će se na rezultate te politike trebati pričekati, naročito kada je riječ o otvaranju RS-a, ali to ćemo tek vidjeti. U javnosti postoji i optička varka po kojoj se stalno spominje Posavina kao hrvatski kraj koji je izgubljen u RS-u. No ne treba zaboraviti na banjolučki kraj, koji je nekad bio mala Švicarska i u kojem je živjelo mnogo Hrvata, a danas ih uopće nema. Moja teza je uvijek bila da nije Sarajevo bio paradigmatski spoj Istoka i Zapada, nego baš Banja Luka, u kojoj se sve to splelo na najbolji način. Danas od toga nema ništa. Što se tiče Josipovića, njegove početne geste su velike, ali ako to ne slijedi konkretno rješavanje problema, poput pitanja granice, Ploča, Neuma, onda se lijepe geste brzo istope.
Dozvoljavam da je moj stav možda tu radikalan, ali mislim da je najveća, fundamentalna šteta koju je Hrvatska napravila Hrvatima u BiH bila uvođenje dvojnog državljanstva, ponajviše konkretni mehanizmi koji su u to ugrađeni, poput glasanja na izborima u Hrvatskoj. Danas to u Hercegovini brane kao najveću tekovinu, a meni se čini da je najveća šteta. Josipović se nije smio upustiti u to, progovoriti o tome.
No kako to da se u Hercegovini ne uviđa da je njihova zamjerka zbog toga što netko drugi bira Komšića u Predsjedništvo BiH ista stvar kao kad netko drugi iz BiH bira parlamentarnu većinu u Hrvatskoj?
Komentari