Kliker.info

Imati 75 godina i 70 godina umjetničkog rada iza sebe nije mala stvar. A naš poznati umjetnik ih ima! Pored slikarstva u kojem je vrhunski umjetnik, posljednjih godina djeluje i u drugim umjetničkim formama te je filmski reditelj, snimatelj, scenarista, montažer i autor muzike sa objavljenim nosačem zvuka, ali i književnik.

Da li je teško odgovoriti na pitanje: Ko je Ismar Mujezinović?

– Nije! Akademski slikar, rođen u Osijeku 1942, odrastao u Sarajevu, diplomirao ALU i bio saradnik Majstorske radionice K. Hegedušića u Zagrebu. Nestabilan, sklon avanturama i polijen. Nekada može sve, a nekada ništa, ovisi na koju se nogu ustane!

Za svakog čovjeka, za njegovo formiranje, najvažnije je prvih petnaestak godina. Tada se nauči jezik, počinje upoznavanje ljudi, svijeta oko sebe – to je kičma. Koju sliku ste ponijeli iz djetinjstva, iz roditeljske kuće? I jeste li je nastavili uljepšavati ili kvariti?

– Djetinjstvo mi je bilo izuzetno interesantno. Preživio bombardovanje Osijeka kada su nam djedovu kuću sravnile sa zemljom tri “krmače”, prvi put ugledao oca sa tri godine. Sa četiri se roditelji vratili u Sarajevo i tako postao Sarajlija. Sa 12 preselili u Tuzlu. Sa 15 nazad u Sarajevo. Za to vrijeme promijenio pet osnovnih škola u Podgori, Sarajevu i Rijeci, tri gimnazije Sarajevo – Tuzla i u tim gradovima osam stambenih adresa. Izuzetno dinamičan razvoj za petnaestogodišnjaka. Silnim seljenjima obogatio fond riječi, običaja i lokalnih kultura.

Kako je bilo odrastati uz svjetonazor oca slikara i partizana?

– Interesantno kao i stalna seljenja. Upoznao puno značajnih ljudi. Sa 12 godina bio u Parizu, vidio Molen Rouges i Louvre. Upoznao slikarstvo od Rembrandta, Rubensa i Picassa, pa do ličnog upoznavanja Venecuelanca Jesús Rafaela Sota, promotora Optik Arta. Tada zaradio franke za prvi fotoaparat pravljenjem lampi u kućnoj radinosti. Već kao dijete počeo zarađivati i privikavati se profesionalizmu, kao i poštivanju obaveza.

Direktnog smišljenog likovnog utjecaja Ismeta na mene nije bilo, prepuštao mi je da me vode moji afiniteti u izboru likovnih utjecaja. To se uvijek s odrastanjem mijenja. Ljubav prema umjetnosti je kao i normalna ljudska ljubav, nekada stabilna, a nekada promjenjiva.

Na izložbi u Zvonu publika ima priliku vidjeti Vaš rad kad ste imali samo četiri godine. Šta je na crtežu, sjećate li se trenutka nastanka?

– Pravo da vam kažem, ni meni nije jasno kada i kako je to nastalo. I za mene je to iznenađenje. Kako sam došao sa četiri godine do nekih podataka, saznanja, kao recimo da u avionu postoje razdvojeni prostori i da postoji neki raspored vojnika, padobranaca? Avioni bombarduju jedrilicu i aerodrom, na kojem je prizemljeni avion? Postoji čitava priča koja funkcionira, a u sredini tog događanja je vojnik, partizan nadnaravne veličine? Rekli bi simbolično pozitivni kiklop. Možda mi je neko pričao, davao mi te informacije, a ja bio ilustrator njegovog opisa, ili sam gledao Ismetove časopise pa od tamo vukao informacije?

Da li u umjetnosti uopće, ono što je vrijedno, potiče iz podsvjesnog. Slušate li instinkt. Da li je umjetnost intuicija?

– Umjetnost je sve pomalo, ali prvenstveno je spoj intelekta i emocije. Te dvije komponente je čine. Kod nekoga prevlada intelekt, a kod nekoga emocija. Intuicija je, ustvari, nesvjesna posljedica te dvije komponente.

Sazrele su artičoke

U umjetnosti kažemo da su sazrele artičoke?! Mučite se s dva-tri rada, nekada i godinu, pa i više i onda na kraju se vaša muka oplodi u nekom trećem radu kojem ste prišli sa najmanje ambicija, a u njemu na vlastito iznenađenje najviše postigli. Drugi to ne vide, ali vi ste svjesni. Rekli bi, desilo se čudo, a ustvari se u mozgu složile puzzle i pojavila se “intuitivna” slika.

Postoji li tačka početka, kad se nađete pred praznim platnom, papirom ili filmskom trakom, i čekate da misao počne teći, da pretočite ideju. Ima li taj trenutak svoju unutarnju dramatiku, dramatiku izazova?

– Bijelo platno je izazov i respekt. Postoji francuska uzrečica: “Peintre panse avec pinceaux!” – slikar misli kistom. Ideja se definira radom. Sama ideja, koliko god bila dobra, bez svoje realizacije oblak je nade iz kojega ponekada padne kiša, grad, snijeg ili ništa. Može da zakrije sunce ili ga otkrije. Sve ovisi od izvedbe i unutarnjeg doživljaja u momentu izvedbe. Slično je sa scenarijem u filmu. Reditelj ga može uništiti ili oploditi. U slikarstvu je otežavajući faktor što svaka promjena uništava onu ležernost, neposrednost prvog doživljaja jer postoji likovna struktura koja je ponekada važnija od sadržaja. U literaturi taj problem ne postoji.

U ljudskoj je prirodi da oblikuje novi svijet. Vi ga stvarate na više načina, na temelju onoga što vidite. Dokle ste stigli u tom istraživanju nepoznatih puteva?

– Postoje dvije vrste angažmana. Promotivni i provokativni. Da li umjetničko djelo treba da oplemenjava, smiruje ili provocira, aktivira gledaoca i na koji način. Sociološki ili formalistički – L’ art pour L’ art. Recimo, apstrakcija provocira ustaljene forme u likovnosti, dok figuralika često problematizira društvene odnose. Apstrakcija nema tu moć da mijenja stav prema društvenim problemima i zato je po društvene sisteme benigna i jer ne “talasa”, poželjna. Njena problematika je usko likovna, dok je publika prihvata isključivo kao vizuelni ugođaj. Bitno je za malograđanski ukus da slika paše sa namještajem, ćilimom i prije svega da ima lijepu, bogatu ramu.

Da li je slikanje napor, stvaranje umjetničkog djela muka i patnja ili sreća i užitak?

– Kako kada. Nekada je zadovoljstvo, pražnjenje kao razbijanje čaša u kafani, a ponekada muka kao nesnalaženje u birokratskom državnom aparatu.

Postoji li u umjetnosti opasna avantura?

– Svaka avantura je opasna, pogotovo u primitivnoj sredini, ali često mijenja svijet. “E pur si muove”, Ipak se okreće! Giordano Bruno je završio na lomači, a Galileo se izvukao! Zbog sukoba formalno likovne prirode, niko nikada od tuđe ruke nije stradao, samo od sadržaja umjetnine ili misli.

Kad završite sliku, gledate li je, proučavate i preispitujete? Otkrijete li da joj nešto nedostaje, da s nekim detaljem nije baš sve u redu. Da li intervenirate? Tako su se ponašali poznati slikari: Velazquez je mijenjao slike koje je završio prije desetak godina, Picasso je znao preslikati mnoge slike, Jackson Pollock također.

– Ismet mi je rekao jedno pravilo mada ga se ne držim uvijek: “Ne ispravljaj previše, jer svaka ispravka pravi novu grešku”. I tu je bio u pravu, jer ne samo što pravi greške nego ubije onu neposrednost stvaralaštva. Perfekcija forme proizvodi dosadu, kao i bezgrešan čovjek. Dosadan i sebi i drugima. Greška je izuzetno bitan dio života i ne kaže se džaba: “Na greškama se uči”, ali ne da ih post factum ispravljaš, nego u drugom narednom djelu ne uradiš. Meni je neka perfekcija, likovna čistoća i u svakoj umjetnosti, beskrajno dosadna, pogotovo ako je naučena, kanonizirana, šablonska.

Šta je važnije: prodati sliku ili da ona putuje, da je vidi što više ljudi, da ima život van zatvorenih zidova?

– Prodati sliku je najgore. To je isto kao poslati svoje dijete na posvojenje bogatašu, ali kako se od umjetnosti živi, na to se vremenom svaki autor navikne. Prva prodaja je kao abortus. Ja kažem kada sliku prodam, kao da sam je bacio. Slika je najdjelotvornija u galeriji, muzeju, ali oni imaju najmanje novaca i najmanje kupuju, često pogrešna djela. Uvriježilo se neko pravilo da im umjetnici treba da doniraju umjetnine. Što je muzej višeg značaja, to više koristi tu teoriju da je on glavni promotor i da uslovljava i cijenu samog djela, što vrlo često i radi, špekulativno preko raznih aukcijskih kuća. Na osnovu mog iskustva, slike u javnim prostorima nemaju utjecaj i uglavnom su samo dekor. Isti je problem sa muzikom. Ne možete slušati Rahmanjinova u kafani ili gledati film kao utakmicu na kafanskom TV-u. Za konzumaciju umjetnosti trebaju crkveni mir i koncentracija, jer je komunikacija sa umjetninom dijaloška. Mijenja se vremenom, raspoloženjem i intelektualnim nivoom konzumenta.

Da li je umjetnost elitistička i koliko Vam je važno ostvariti dijalog s posmatračima?

– Umjetnost jeste elitistička u svom razumijevanju. Jako je mali broj ljudi, čak i među stručnjacima koji umjetninu potpuno razumiju. Razumijevanje je uglavnom podložno predrasudama. Umjetnost se u praksi od publike osjeća, kako kažu: “Ovo mi se dopada!”, što ne znači da je išta od ponuđenoga kreativnog procesa shvaćeno.

Najopasnija je predrasuda

Pravio sam šezdesetih godina eksperiment i došao do zaključka da manje obrazovani ljudi bolje detektuju kvalitetu, jer nemaju likovne predrasude, nego umjetnost prihvataju ili odbijaju emotivno. Predrasuda je najopasnija za umjetnost. To je najgori cenzor. Dobar vam je neko jer podsjeća na neku likovnu ikonu? To je najveća zabluda.

Ko su Vaši kupci i publika?

– Pošteno rečeno, nisam to analizirao. Prije su me voljeli mlađi slobodoumniji ljudi, a kupovali imućniji, uglavnom kolekcionari. Tržište, kako za koga, u raznim sredinama različito funkcionira. Recimo, imao sam poklonike i kupovali su mi slike u Norveškoj, Belgiji, SAD-u, južnoj Francuskoj i srednjoj Italiji – Bologni, Torinu, dok recimo Rim, Njemačka ne. Neko pije vino, neko pivo, a neko Coca-Colu!

Kažu da je svaka izložba značajna koliko za publiku, toliko i za samog autora. Na koji je način Vama važna ova izložba u Zvonu?

– Pa utoliko koliko promovira moje pisanje. Momentalno mi je pisanje bitnije od slikarstva. Izložio sam crteže koje sam koristio za grafike, sitotisak, o kojem pišem u jednoj priči. Rijetko sam crtež izlagao, da ne krene priča kako sam dobar crtač i “loš slikar”. Sada mi je svejedno pa ih mogu i izlagati!

Postoji li u BiH razvijeno tržište umjetnina ili se kupuje svašta, zbrda-zdola?

– U BiH nikada nije postojalo tržište u smislu valorizacije autora. Ko je bio u modi, taj je prodavao. Tako je i sada. Vanjska afirmacija je možda presudna? Mislim da se jako malo kupuje, ali nemam neku validnu informaciju. Primijetio sam da ima puno više kiča nego prije, čak u institucijama od ugleda. To prije nije bilo moguće da se desi. Nije mogao svako izlagati u relevantnim galerijskim prostorima. Slike, grafike su se kupovale u svrhu poklona, nagrada na manifestacijama i kao statusni simbol. Ako ste imali neku popularnost, neki su željeli da imaju vaš rad. Karakteristika provincije je da ne trpi više autoriteta. Nastoji da svede na jednog stvaraoca po mediju. Jedan likovni umjetnik, jedan književnik i jedan muzičar, režiser, glumac… Čim su dva u istom mediju, već je konfliktna situacija, koju vrlo često provocira sama sredina neovisno od autora i njihovih sujeta…

Da li pripremate novu izložbu?

– Trebao sam snimati igrani dugi film pod nazivom “Leda”, ali sam imao problema sa glumicama, glumcima. Želio bih da bude više art, manje za publiku. Nadam da ću ga uraditi u jesen. Namjeravam još jedan roman da napišem i onda se vraćam slikarstvu. Da li će biti izložba, nemam pojma.

Sigurno je jedino da je neću nikome nuditi, jer to nikada u životu nisam ni sa jednim svojim dijelom ili nedjelom radio. Izlažem isključivo na poziv i ne plaćam za svoje slikarstvo prostor i organizaciju.

Mirela Sekulić (Oslobođenje)