Kliker.info

Hrišćani koji poštuju Julijanski kalendar 7. januara obilježavaju rođenje Isusa Hrista – Božić. Najradosnijem hrišćanskom prazniku koji se slavi tri dana prethodio je 40-dnevni post kao priprema za Isusovo rođenje. O životu i radosti u vremenu kriza i patnji miliona ljudi širom svijeta, vjerskom fanatizmu i atmosferi sveopšte nepravde u božićnom intervjuu razgovarali smo sa igumanom manastira Žitomislić Danilom Pavlovićem.

BUKA: Svijet se u posljednjih nekoliko godina suočio s velikim krizama: pandemijom, inflacijom, ratom u Ukrajini. Kako sačuvati nadu i u čemu pronaći utjehu?

Ovaj Božić dolazi uz mnoštvo tuge jer ljudi širom svijeta pate i stradaju. U Ukrajini besni rat mnogo je ljudi poginulo, mnogi ostali bez domova, mnogo namučene i gladne djece koja Božić ne mogu da proslavljaju u toplini i radosti.  Trinaestogodišnji rat u Siriji razorio je tako drevnu i lijepu zemlju i raselio mnoštvo njenih stanovnika. Stanovnici Sirije prognani i raseljeni širom svijeta sa teškim epitetom migranti postali su čak uzrokom po njima nazvane krize. Naš srpski narod na Kosovu i Metohiji uplašen je i nesiguran. Pandemija proteklih  dvije godine uzela je živote mnogih dragih nam ljudi, ostavila je još uvijek neispitane posljedice kako po fizičko tako i psihičko zdravlje i donijela novu vratu straha među ljude. Suočavamo se sa nadolazećom sve većom ekonomskom krizom, poskupljenjem goriva, inflacijom.

Jedina utjeha je upravo u rođenju Sina Božijeg koje slavimo. Božić je radosni događaj, svetkovina prepuna blještavila, pjesme, slavlja. Međutim, ono što često zaboravljamo je činjenica da je sin Božiji došao u svijet sa velikom patnjom. Najprije Josifovim nepovjerenjem i Marijinim strahom od osude društva. Potom stranstvovanjem, susretom sa negostoljubivošću ljudi koji su ostavili vrata svojih kuća ostavili zatvorena za ženu pred porodom,  pa se Spasitelj svijeta rađa u štali. Njega odmah nakon rođenja sreće Irodova  mržnja, svirepo ubijanje nedužne vitlejemske djece, izbjeglištvo svete porodice u Egipat. Dakle, Hristov dolazak među ljude je upravo utjeha siromašnima, nevoljnima, stradalnicima, djeci koja nedužno pate. Hristos je spasitelj svijeta koji sebe unižava da bi postao blizak ljudima.

BUKA: Koliko su religija i mentalno zdravlje povezani? Imamo tu dvije perspektive: vjerskog fanatizma ili religije i vjerovanja kao lijeka za dušu odnosno podrške mentalnom zdravlju.

Vjera nije nešto sam čim se rađamo ili je nasljeđujemo.  Vjera  je prvenstveno i jedino Božiji dar. A pošto nas je Bog stvorio podstaknut svojom neobjašnjivom ljubavlju kao bića koja su slična Njemu a kao osnovni izraz ljubavi, dao nam je slobodu i mogućnost izbora.  Stoga, dar vjere možemo da nosimo sa zahvalnošću, da ga umnožavamo i da nam bude bude spasonosan ili pak da ga kako često činimo sa većinom darova zloupotrebljavamo. Vjerski fanatizam je najopasnija zloupotreba vjere. Savremeni češki teolog Tomaš Halik do tančina razrađuje ovaj fenomen. Njegova postavka je da je jednom istinskom i odgovornom vjerniku ateista bliži od fanatika jer i jedan i drugi polaze od činjenice da Boga malo poznaju. Takvo je iskustvo i brojnih svetih ljudi, otaca crkve i istinskih teologa je: Bog je neizreciv, nesaznajan, nepostižan što ga više spoznajemo doživljavamo Ga kao veliku tajnu, bezgraničnu pučinu milosrđa i ljubavi. Dok je za vjerskog fanatika Bog postao njegova svojina, biće koga on treba da brani od nevjernika. Vjera za njega nije nezasluženi dar, već stečena vrlina kojom se ponosi, koja ga izdvaja od drugih, čini boljim i pravednijim. Fanatici od vjere prave ideologiju, a od Boga  karikaturu.

BUKA: Religija se često koristi kao alat u širenju netrepeljivosti, isticanja razlika, polarizacije. Ne samo u BiH nego i u zemljama regije. Koliko je to kontradiktorno kad nas recimo Bog uči ljubavi, dobročinstvu…?

Zloupotreba vjere je raznolika, ali uvijek započinje iz gordog osjećaja samoljublja i ekskluziviteta. Ovakav osjećaj dovodi do toga da je ona druga zajednica, drugi narod, pojedinac manje vrijedan, kriv za našu ili sveopštu nesreću. U našoj zemlji i okruženju svjedoci smo do kolikih razmjera može da se razvije ovakav osjećaj i kako posljedice mogu da budu katastrofalne. Da završavaju ubistvima, ratom, progonima.

BUKA: Osluškujući ljude oko sebe slušam poimanja, a i kao dijetetu, moram priznati, Bog mi je često bio korektiv uz opasku – neću to raditi, Bog će me kazniti. Čini mi se da su nas učili o Bogu kao nekom ko kažnjava. Je li u redu da na Boga gledamo sa strahom?

Na više mjesta u Svetom pismu ponavlja se rečenica “Strah Gospodnji je početak mudrosti”. Međutim, strah od Boga ne znači da od Boga treba da zaziremo kao od neumoljivog sudije koji sa svog prestola čeka na našu grešku kako bi nas kaznio. U drugoj pak knjizi Biblije Hristos nas uči da se u molitvi Bogu obraćamo sa Oče naš. Dakle, ako smo njegova djeca onda to nedvojbeno znači da naš odnos sa Njim treba da bude zasnovan na ljubavi i to onoj koja liči na roditeljsku: istinsku i nježnu, ali odgovornu i zasnovanu na povjerenju. Dakle, naš strah treba da bude izražen kroz pažnju kako nebi povrijedili ljubav. Kao što se u najintimnijoj ljubavnoj vezi dvije osobe koje se vole pojavljuje strah od narušavanja odnosa i da ne izgubimo voljeno biće.

BUKA: U Mostaru smo tokom prošle godine imali napade na Sabornu crkvu, imali smo širom BiH međuetničke incidente. Nedostaje li nam kao društvo poštovanja prema drugom, drugačijem?

Kada govorimo o bilo kom incidentu u našoj ranjenoj zemlji i komplikovanim odnosima njenih stanovnika moramo da budemo jako pažljivi da incidente, krađe u vjerskim objekatima, provale, skrnavljenja  dobro procjenimo  i nazivamo pravim imenima. Moramo da budemo sigurni šta su pravi razlozi, ko su počinitelji te da se čuvamo donošenja brzopletih zaključaka. Svjedoci smo činjenice da je naše pravosuđe sporo i sa dosta manjkavosti. Policija je često vezanih ruku za efikasnije djelovanje pa samim tim i ponekad sa malo motivisanosti. Svjedoci smo sve češćih upada u vjerske objekte radi krađe novca (samo u našem manastiru ih je bilo nekolio u protekloj godini), imali smo šaranje groblja ustaškim (fašističkim) simbolima i natpisima na pravoslavnom groblju u mostarskom naselju Vihovići, i na kraju godine krađu i veliko nanošenje štete na Sabornoj crkvi u Bjelušinama. Nažalost, mi i dalje ne znamo ko su počinioci, a samim tim ni koji je pravi motiv. Ne isključujem, ali takođe ne prejudiciram bilo koji mogući razlog. Bilo koji da je od razloga, nacionalistička i vjerska netrpeljivost, krađa, vandalizam ili možda neki drugi  razlog, ljudi sa takvim nastrojenjema su ipak manjina u našem gradu jer smo svjedoci toliko lijepih stvari koje se dogode tokom godine među ljudima i zajednicama, ali takve infromcije i događaji ne dobiju veliku medijsku pažnju. To nam uvijek iznova govori da za dobrotu i ljepotu trebamo imati kapaciteta, širine i prečesto hrabrosti.

BUKA: Živimo u društvu u kojem nema elementarne pravde, pravda je najtraženije želja u ovoj državi. S druge strane nikada više vjerskih objekata i vjernika, a prema popisu iz 2013. više od 90% građana su vjernici. Kako je onda to moguće?

Pravda je vrlo često sinonim za istinu. U mnogim slovenskim jezicima riječ pravda upravo označava istinu. Iz Jevanđelja još znamo, kada je Hristos izveden pred Pilatov sud jedino pitanje na koje ćuti i ne daje nikakav odgovor je pitanje – šta je Istina? Očito je da nam na ovaj način pokazuje kako je ovo najveća vrijednost o kojoj se ne može olako govoriti i na taj način je banalizovati. Postoje različiti pogledi na pravdu i pravičnost jer vrlo često upitan odnos prema istini te se stiče utisak kako istina nije ista za svakoga. Ovo ne znači da ne treba da težimo za pravdom i istinom samo trebamo znati gdje da je tražimo. Jedina istina iz koje proizilazi pravda je u onome koji suvereno kaže “Ja sam put, istina i život” a to je opet i jedino Hristos.

BUKA: Živimo u doba kada religija, posebno u Evropi, nema više toliki uticaj i nije jača od države. Uticaj crkve čini se opada, znači li to da joj je potrebna reforma, liberalizacija? Koje reforme Vi vidite kao potrebne ili dobrodošle?

Sam termin reforma u crkvenomn vokabularu vrlo često ima prizvuk negativnog značenja što nije odlika samo Pravoslavne crkve već gotovo svake tradicionalne vjerske zajednice, jer se reformisanje doživljava kao nešto što narušava predanje i tradiciju. Crkva svoje postojanje temelji upravo na neprekinutoj niti svetog predanja – temeljnih vrijednosti koje se prenose iz generacije u generaciju. Predanje pak rađa tradiciju, a tradicija ima tendenciju pa postane samodovoljna i da zauzme mjesto suštinskom izvoru predanja. Stalna težnja svetih ljudi, proročkog duha koje crkva ima gotovo u svim vremenima sastojala se u tome da se vrate izvornim temeljnim vrijednostima koje karakterišu Crkvu a sastoje se u Božijoj objavi projavljenoj kroz Sveto  pismo i bogato iskustvo otaca crkve- apostola te brojnih svetih ljudi. Temeljne jevanđelske vrijednosti zasnovane isključivo na ljubavi prema Bogu koja se projavljuje kroz žrtvenu i nesebičnu ljubav prema drugom čovjeku. Vraćanje na ove postulate je najbolja moguća reforma.

BUKA: SPC često komentariše politička pitanja. Treba li crkva da se miješa u politiku ili politika i crkva trebaju biti odvojene jedna od druge?

Crkva je po svojoj suštini zajednica vjerućih ljudi, ali zajednica koja ima svoju unutrašnju strukturu, organizaciju i svoje mjesto u društvu. Svaki sveštenoslužitelj, na prvom mjestu episkop a osobito poglavar crkve osim što predvodi bogoslužbeni obred takođe ima obavezu da propovjeda. Nako pročitanog jevanđelskog odlomka tumači tekst i pokušava da ga aktualizuje slušaocima. Episkop je učitelj i čuvar vjere i temeljnih etičkih vrijednosti. Dužan je stoga da ukazuje na sve eventualne nepravilnosti, loše pojave u društvu, da bude korektiv ljudima koji su na vlasti. Slično kako što je Sveti Jovan Krstitelj caru Irodu rekao, ne možeš ti uzeti ženu svoga brata za svoju i zbog toga  biva bačen u tamnicu, a potom mu je odsječena glava. Sveti Petar Zimonjić mitropolit dabro-bosanski je ustaškim vlastima u Sarajevu uputio oštar prijekor zbog ukaza o ukidanju ćirilinog pisma i završio život u logoru. Katolički sveštenik iz Njemčke Maksimiljan Kolbe, tuzlanski muftija Šefket Kurt, Marija Skobcova pariška mučenica te neizbrojivo mnoštvo svetih ljudi koji su sa svojih pozicija smjelo ukazivali na loše pojave u društvu, bavili se aktuelnim političkim pitanjima, proročki ukazivali da u društvenom i političkom sunovratu postoji izlaz i to vrlo često potvrđivali sopstvenim stradanjem. Samo su totalitarni režimi imali tendenciju da crkvi zabrane njeno osnovno pravo na javno političko djelovanje. Mišljena sam, dakle, da bi Crkva trebala mnogo više i glasnije da utiče na političke tokove društva.

Božićna poruka Vašim čitateljima:

U vremenu sveopšteg jačanja osjećaja beznađa, kada svuda oko sebe susrećemo ljude u konkretnim životnim dramama i patnjama, čini mi se najvažnijom porukom – Isus je rođen, Bog nas je posjetio i to kako – tako da ostane zauvijek s nama. Svakome čovjeku ova stvarnost vraća nadu, da može biti dobro, ali da je neobično važno imati želju da bude dobro jer će Bog učiniti svijet boljim ako bude imao kome. I jedno je sigurno, mi našim djelima dobrim ne doprinosimo slavi Boga i Božića, ali doprinosimo ljudima oko sebe stvarajući od ovoga svijeta, od surovih i hladnih jaslica, svijetlo i dobro mjesto, lepše od svake rajske odaje. Stoga, Božić neka nam vrati nadu kako bi imali snage i ljubavi živjeti u ovom našem svijetu i u ovom našem vremenu. Mir Božji – Hristos se rodi!

p.s. uvijek imam osjećaj da o Božićima, Vaskrsima, Bajramima olako koristimo sve ove velike riječi, te ostaje sjetan osjećaj da li ih živimo, a ja vas uvjeravam da za živjeti vrijednosti mira, ljubavi, dobrote i prijateljstva ne treba mnogo novca, velikih projekata, reformi, političkih ili crkvenih stavova, jedino nam treba dobre volje i upavo dobra volja bit će presudna za naše društvo.

Slađan Tomić (Buka)