hamburger-icon

Kliker.info

Igor Štiks : “Brišu povijest jer je za mnoge bila bolja od današnjosti”

Igor Štiks : “Brišu povijest jer je za mnoge bila bolja od današnjosti”

Novembar 13
05:30 2019

Nije stvar bila u tome što su se 1962. ta dva 17-godišnjaka, obojica ratna siročad iz Drugog svjetskog rata, srela na radnim akcijama. Stvar je bila u tome što su bili mladi, snažni, sretni dotle da su tog ljeta na Jadranu bili kadri zamisliti potpunu slobodu – i što su sklopili bratstvo u krvi, doslovno.

Zbog totalne slobode, djevojaka, bijega iz kalupa sustava, a na kraju i da kao maštoviti revolucionarni geniji mijenjaju Europu u dobu Brigate Rosse, Rote Armee Fraktion, Action directe s jedne strane, a s druge Propaganda Due, Nuclei Armati Rivoluzionari, Avanguardia Nazionale…

Roman “W” Igora Štiksa pokriva revolucionarnu povijest skoro cijelog 20. stoljeća. To je i politički triler, i inteligentni akcijski roman, i drama, nekad povijesna nekad osobna. Štiksov “W” udara u pleksus od samog početka. 

A sve počinje kad narator/lik istražitelj imenom “Igor Štiks” četvrt stoljeća od prekida djetinjstva na moru zbog ratne 1991., slijeće na drugi, ali opet isti Jadran. Poplava “Štiksovih” emocija pri slijetanju na splitski aerodrom opipljiva je u najmanju ruku onoliko koliko je stvaran podatak da je Štiksova majka podrijetlom iz Zatona kraj Šibenika. 

Poznate su mi priče klinaca iz ‘80-ih iz drugih republika bivše Jugoslavije koji su 1991. posljednji put doživjeli to more, a onda se puno godina poslije uz buru emocija vraćali na mjesto sretnijeg djetinjstva. Jeste li to doista i vi iskusili? 

Da, i to više puta. To slijetanje na splitski aerodrom za mnoge od nas je povratak u djetinjstvo koje je naprasno prekinuto onog fatalnog ljeta 1991. Ljeti sam odrastao u Dalmaciji, gdje je bilo toliko optimizma i ljubavi tih kasnih ‘80-ih. Doista se činilo kao da su pred nama velike stvari. Lik iz romana, koji se, eto, zove kao i ja, također osjeća taj gubitak s kojim se tek treba suočiti nakon 25 godina života u izbjeglištvu i u egzilu. U mom osobnom slučaju stvari su išle malo drukčije i ta mi je obala dio onog što smatram svojim domom. To podvlačim, naravno, kako bih se zaštitio od optužbi za autobiografiju. Ne, to nisam ja, iako možda i jesam, hahaha!

Kako bi se mogao objasniti paradoks da niti klinci iz ‘80-ih niti naši roditelji nisu primjećivali kakve su strahote slijedile za samo koju godinu? 

U vašem pitanju primijeti se nešto karakteristično za našu generaciju, a to je da tražimo odgovore, a tim postavljanjem pitanja zapravo optužujemo starije generacije koje to nisu spriječile. A ni njima nije bilo jasno što se događa i kamo vodi. Kod nas u Sarajevu spoznaja je nastupila još i kasnije i sjećam se da sam, kako sam to ljeto 1991. proveo u Dalmaciji, već osjetio i vidio ono u što moji sarajevski prijatelji nisu mogli vjerovati. A, kao što znate, demonstrirali smo za mir 1992., pred rat, ne vjerujući ni tada da je to moguće.

Čak i onda kad je Karadžić izgovarao one svoje riječi koje su nepogrešivo bile čista najava genocida.

  Tako je. Normalnim ljudima to je bilo nezamislivo. Svojim međunarodnim kolegama, koji misle da je nama rat u krvi, da samo čekamo kad ćemo se poklati, često kažem, da nam je netko rekao ‘84. kad su bile Zimske olimpijske igre u Sarajevu da će za samo osam godina sve gorjeti, vi biste tog čovjeka mogli bez problema strpati u ludnicu. Takva vrsta perverzne imaginacije bila je u totalnom raskoraku sa životom kojim se živjelo i u Sarajevu i u većem dijelu nekadašnje zemlje u tom trenutku.

Bilo jest milijun problema, koji su se pokušavali riješiti na razne načine, ali daleko od toga da bi ‘rješenje’ bili ratovi i brutalnosti koji su uslijedili. I ovaj roman svjedoči da se, bojim se, nećemo tog tereta nedavne prošlosti tako lako osloboditi, bez obzira na to kakvi simplificirani nacionalistički narativi s desnice, u kojima su uvijek oni drugi krivi, a mi žrtve, dominiraju u javnosti zemalja nastalih nakon Jugoslavije. Svi si osobno postavljaju ta pitanja, zašto je nešto bilo onako, a sad je ovako i zašto se to moralo dogoditi baš onako kako se dogodilo. Niti sam ne znam kako ću sve to što me je fundamentalno odredilo objasniti vlastitom sinu.

Tu više nije riječ ni o kakvoj tuzi za Jugoslavijom nego o gorčini zbog mljevenja mesa pri njenom raspadu. 

Da. Države dolaze i prolaze, za njima ne treba žaliti niti ih obožavati ili, još gore, misliti da su vječne. Ali je ipak važno podvući neke činjenice. I ova afera oko murala posvećenog Jugoplastici jako nam puno otkriva o onima koji pokušavaju doslovno prebrisati jednu povijest za koju svi znaju da je doista za većinu ljudi bila bolja od današnjosti. To joj očito ne mogu oprostiti. Govorimo o histeričnoj potrebi da se prikriju tragovi, koji onda anarhično i subverzivno iskaču svuda, a to znači i jedan klub koji je nešto značio u svjetskim razmjerima na vrhuncu razvoja mediteranskoga grada koji je dobacivao mnogo dalje od broja stanovnika ili svoje ekonomske važnosti. Priča o imenu toga kluba priča je i o uništenim splitskim tvornicama, uništenim egzistencijama zbog gangsterske privatizacije koja je zadesila Dalmaciju, Hrvatsku i cijeli postsocijalistički svijet.

O romanu ‘W’ pisalo se i da ga, nakon revolucionarnog bratimljenja Waltera i Wladimira, dalje razvijate u stilu Dana Browna. Meni se čini kako bi bilo spretnije reći da se vaš roman nastavlja u stilu Chucka Palahniuka i ‘Kluba boraca’ u onom dijelu u kojem je riječ o pobuni anarhističkoga genija.

  Ja inače ne pratim žanrovsku literaturu, ali mi je jasno da će roman, koji se poigrava s akcijom i detektivskom pričom, nužno prizivati druge žanrovske romane. Ovdje, ipak, koristim taj trik žanra kako bih govorio o idejama i načinima na koje one oblikuju svijet, o sukobima, nasilju, gubicima, ali i uzbuđenjima, strastima i snovima. Roman donosi klackalicu između akcije i ideja.

Na Palahniuka me podsjetilo revolucionarno korištenje vrlo maštovitih metoda političke i društvene subverzije, isprva nenasilnih. Ovdje je, u romanu, međutim, riječ o dobu od 1968. nadalje, i u onom dijelu prije nego što ta subverzija u romanu kulminira nasiljem, možemo li govoriti o ideji nenasilne, pacifističke, kreativne subverzije u društvu kao o metodi provokacije? 

Roman ima nekoliko sugestivnih trenutaka koji možda neće svima biti ugodni. Jedan je da nismo shvatili što nam se doista dogodilo i kako su se stvari rješavale na svjetskoj razini, da je pad lijeve ideje o radikalnoj transformaciji društva od ranih ‘70-ih pogodio i nas u tzv. zemlji socijalizma, da taj Zid, iako nije pao nama… …

da ne bismo slučajno bili pomodni i zazvučali kao hrvatska predsjednica… 

… tako je, hahaha, jer je pao onima koji su doista bili iza Željezne zavjese, a naš je intimni osjećaj da je možda njima Berlinski zid pao, ali se nama srušio na glavu. Kao da se na nas obrušio kako bi netko tamo imao slobode koje smo mi već imali. Međutim, nije se srušio samo na Istoku nego su se posljedice mogle osjetiti i na Zapadu. Taj pad Zida označio je pad alternative i samo je potvrdio dominaciju neoliberalizma, što je dovelo do konačno razbijanja socijalne države. Ti jadni istočni Europljani, kad su rušili Zid i socijalizam, nadali su se baš tome modelu, modelu Zapada, koji je postojao u, npr. Švedskoj, modelu jake socijalne države koja kontrolira kapitalizam.

Svi su se nadali, uključujući nas ovdje, da će zadržati svoja radna mjesta i sve privilegije socijalizma, kao što su besplatno školstvo, zdravstvo i stanovanje, te da će biti samo još bogatiji. Ta naivnost bila je uistinu tragična i mi smo platili punu cijenu takve predodžbe da je dovoljno samo uvesti višestranačke izbore i kapitalizam i da će sve biti sjajno. Roman nas vraća na tu neugodnu istinu.

Što se tiče samog pitanja ljevice, tu se otvara vječni sukob između ideja, kritike postojećeg stanja i same akcije. Kako voditi akciju da biste promijenili svijet u kojem postoje izrazito sukobljeni interesi. Znamo da je u povijesti to dovodilo do različitih, ponekad velikih, ali ponekad i tragičnih rezultata u borbi za budućnost koja se tek trebala stvoriti. No niti pad Zida ni činjenica da je kapitalizam danas gospodar svijeta, a to uključuje i nominalno komunističku Kinu, to pitanje nije maknuo sa stola.

Živimo u izrazito nepravednom svijetu, razlike su nikad veće, postoji i ekološka ugroženost, a kapitalizam kakav je danas, tu bi se složili i mnogi liberali, pa čak i konzervativci, vodi nas u svijet destrukcije i nasilja kakve još ne možemo niti zamisliti. Normalno je da ljudi onda traže alternative, da se žele boriti protiv takvog sistema; možete protestirati, možete glasati, pisati peticije, osnovati NVO, boriti se lokalno, pokušati nešto više… ali prije ili kasnije frustracija zbog toga što nema promjene neke će ljude natjerati na direktnu akciju. 

Je li čovječanstvo dovoljno evoluiralo da se ta direktna akcija, umjesto kroz destrukciju, počne provoditi metodama poput kulturnih, satiričkih provokacija u javnosti? Poput aktivista ‘The Yes Men’… 

Kao jedan od nekadašnjih organizatora Subverzive festivala u Zagrebu, moram reći da subverzija, naravno, ne treba biti sama sebi cilj. Treba nas zanimati takva subverzija koja ima ideju što želi postići kad subverzira postojeće stanje stvari. Danas se čini da se sustav pokazao vrlo elastičnim i da mu ništa ne mogu niti puno ozbiljnije subverzije poput one  da izborima dovedete ljevičarsku stranku na vlast u Grčkoj.

Ali potom vrlo brzo shvatite da osvojiti državu ništa ne znači danas, jer su moć i kapital negdje drugdje; da život naših društava uređuje već i prijetnja onih koji imaju kapital da taj kapital prenesu na neke daleke otoke, a da je država, kojoj se toliko klanjaju na desnici, samo obična administracija, menadžment koji donekle drži pod kontrolom teritorije da ne eksplodiraju.

 A oni s vremena na vrijeme unatoč tome eksplodiraju, kao što sada vidimo u Čileu ili u Libanonu. Problem je kad stvari eksplodiraju i kad uslijedi kaos, kako će on izgledati. A on obično ne izgleda lijepo, uključuje i nasilje i represiju i stvari koje nismo mogli niti zamisliti i koje počesto ne odgovaraju onome što doista želimo.

Treba li roman ‘W’ čitati kao preispitivanje borbe ljevice od Španjolskoga građanskog rata do danas? 

Bez obzira na reevaluaciju lijeve ideje, ja sam, kako se vidi u romanu, kritičan prema vrlo složenoj povijesti ljevice u 20. stoljeću. Ako želite graditi ljevicu u 21. stoljeća, ne možete iz 20. st. uzimati samo ono što vam se sviđa.

Divno je pozivati se na doista slavne dane podrške španjolskoj Republici, ali se ne može zaboraviti da stvarnost tog rata nije bila ružičasta. Dovoljno je samo sjetiti se Staljinovog utjecaja na našu stranu u tom ratu, staljinskih čistki najboljih svjetskih revolucionara u Sovjetskom savezu, uključujući na stotine jugoslavenskih komunista, i kaosa koji je to izazvalo na ljevici. Ne možete reći da je priča o gulagu samo desničarska interpretacija.

Ne možete se ne baviti time da su neki ljudi, preuzevši vlast, izdali ideale za koje su se borili, da su provodili represiju i isključivanje, čime su ugrozili i sam socijalizam kao projekt. S druge strane, bez obzira na razne deklaracije europarlamenta, koji uporno piše istočnoeuropska desnica, neupitno je da je ljevica donijela ženama i radnicima prava koja nikada nisu imali, da je promijenila i modernizirala društva, da je uspjela subvertirati kapitalizam tako da se omogući stvaranje donekle jednakih društava i da je, da se ne zaboravi, dala ključan doprinos pobjedi nad naci-fašizmom.

Ne možete negirati da je motor razvoja i progresa od Francuske revolucije do danas baš ta lijeva ideja, odnosno ideje slobode, jednakosti i bratstva, koje su danas pod izrazitim napadom i u Europi i u svijetu. Zato se moramo prisjetiti da je sam Goebbels izjavio da godinu 1789. treba izbrisati iz svjetske povijesti. Čini mi se da nam baš to govori što trebamo činiti. Moramo ponovno upisati tu godinu i te ideale u naš akcijski plan djelovanja danas i ovdje.

Zanimljivo je to što navodite Francusku revoluciju 1789. kao Goebbelsovu metu napada. Ta ista godina izbijanja prosvjetiteljske revolucije glavna je meta, u smislu sekularnog i demokratskog naslijeđa, organizacijama iz katoličke fundamentalističke mreže Tradition, Family and Property (TFP), kojoj je primjerice bliska organizacija Vigilare iz Hrvatske. Glavni čovjek Vigilarea najmanje jednom se javno izjasnio kao ‘militantni katolik’. Dakle, što se tiče TFP-a, baš 1789. je ona godina kad je sve otišlo kvragu. 

Tu doista postoji veza s Goebbelsom i nacistima jer u tom trenutku počinje, po njima, sav užas; sekularizam, razum, prosvjećenje, jednakost svih, bez obzira jesu li žene, Židovi, crnci, robovi itd. Socijalistički pokret u 19. stoljeću je tu borbu postavio na pitanje društvene jednakosti kao uvjeta punog ostvaranje ideala Francuske revolucije.

U romanu prikazujem urotu koja je na Zapadu postojala u vrijeme Hladnog rata kako protiv ‘demokracije s previše socijalizma’ tako i protiv tzv. boljševičkog zla s istoka. U toj se uroti ujedinjuju bivši nacisti koji su vrlo dobro živjeli u Zapadnoj Njemačkoj i zauzimali visoke pozicije, talijanske fašističke lože koje su organizirale i državne udare, Franco, grčka hunta te velike medijske kuće. Kad pogledate mete napada junaka iz romana, dobijete jasnu platformu za koju je 1789. apsolutni užas, a 1917. pakao na zemlji.

Želja da se povijesti oduzme budućnost, da se sadašnjost oblikuje prema onome što je Francuska revolucija ugrozila, a donekle i uništila, dakle taj konzervativni i dubinsko reakcionarni san, danas pokreće napade na školstvo, visoko obrazovanje, reproduktivna prava te prava žena, manjina i migranata. Njihov plan je zastrašujući i žalosno je vidjeti da od Poljske pa sve do, evo, i Hrvatske takve organizacije uspijevaju prodrijeti i u institucije nominalno sekularne republike.

Sergej Županić (Express)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *