Ibrica Jusić : Nisam zaboravio svoje korijene
Veliki šansonjer porijeklom iz BiH Ibrica Jusić 1965. godine prvi je put zapjevao uz gitaru na skalinama u Dubrovniku, a karijeru šansonjera započeo je 1968. kada je na Zagrebačkom festivalu s pjesmom "Celuloidni pajac" osvojio Prvu nagradu publike. Deset godina poslije snimio je svoj prvi album pod nazivom "Ibrica". Čarobnjak pjevanog stiha, kako ga zovu, učestvovao je u brojnim važnim predstavama na Dubrovačkim ljetnim igrama te osvajao brojne nagrade.
Danas ovaj umjetnik snima novi album pod nazivom "Amanet 2", koji nosi moderne aranžmane najljepših sevdalinki, koje je posvetio Bosni i Hercegovini.
Na albumu "Amanet 2" su sevdalinke, otkud Vi u sevdahu?
– Pa ljudi su se mnogo pitali otkud Ibrica u sevdahu. Volim reći, što je čovjek stariji, sve se više vraća svojim korijenima, a ipak moji i korijeni moje obitelji potječu iz Hercegovine bez obzira na to što smo se mi rodili u Dubrovniku. Tu su moji roditelji kao mladi begovski par dvadesetih godina prošlog stoljeća došli iz Mostara, kada su bili na bračnom putovanju, i kao mnogi mladi ljudi, zaljubili su se u taj kamen i ostali dole. Za razliku od nekih novovijekih došljaka koji nameću svoju kulturu ili nekulturu, nikada nisam zaboravio svoje korijene i porijeklo. Ovo što sada radim zovem sevdahom po pariski.
Zašto sevdalinke nakon toliko godina?
– Volim sanjati i drago mi je kada mi se snovi ostvare, a što god sam sanjao, uvijek mi se ostvarilo. Sanjao sam da jednog dana napravim album sa sevdalinkama onako kao što sam ja učio doma. Počeo sam s "Amanetom 1", a za mjesec će izaći "Amanet 2". Namjeravam snimiti i tri, četiri, pet…. pa dokle stignem.
Dugo Vas smatraju zaštitnim znakom Dubrovačkih igara, kako gledate na to?
– Sretan sam zbog toga, a valjda sam to i zaslužio, mada sam ja u Dubrovniku uvijek mali Ibrica s ulice. Mi smo svi dole naši i malo ko pridaje pažnje i važnosti tome šta drugi misle o vama. Dobro je da vas nekada spuste na zemlju i tada nemate vremena da se uobraziti. Volim svoje ljude i, da nije toga, ne bih važio za nekoga, to je samo ljubav prema gradu.
Vaš je prvi album aranžirao Vaš brat Đelo Jusić, u razgovoru ga često spominjete. Koliko Vam je značila njegova pomoć, a koliko Vam je smetalo povezivanje sa njim?
– On nije imao toliko vremena da mi pomaže, mnogi se pitaju zašto Ibrica nije bio sa bratom u trubadurima. To je jedan vakuum u njegovom stvaralačkom poslu pa se sjetio i mlađeg brata, što mi je veoma drago. Pokazalo se tačnim da je on moj uzor. Uvijek mi je bila želja da budem uz njega, ali on ima svoj svijet kada je glazba u pitanju, a ja imam neki drugi pravac. Prejak sam kao osoba da bih se uklopio u grupu, a grupa trpi samo jednog lidera.
U mojoj se kući uvijek njegovao sevdah
– Bez obzira na to što sam jednim dijelom odrastao uz italijansku kanconu, operu, klasiku, u našoj se kući uvijek njegovao sevdah. Tako da je to uvijek bilo prisutno u meni i uvijek sam pjevao za društvo, iako sam, s druge strane, pjevao poeziju i francusku šansonu.
S. Ašćerić(avaz)
Komentari