Kliker.info

Kolega fotoreporter Damir Ćumurović, uvijek osmjehnut, nije skidao taj svoj osmijeh ni dok smo neki dan po Novopazarskoj ulici tražili Rifeta Bajrovića, koji je postao planetarno poznat po svojoj izjavi da bi volio popiti kafu s čovjekom koji je pucao osmog maja 1992. godine na njegovu tada troipogodišnju kćerkicu Sanidu.

Dvadeset četiri godine kasnije, naš bijeli tamić, skrenuvši na Aneksu, stenje uzbrdo, a svi koje pitamo za Rifeta sliježu ramenima. Nikad ni čuli. Nekako dođosmo do vrha te padine, odakle pucaju dva pogleda, jedan na Sarajevo i drugi na Istočno Sarajevo. Jesen je, a toliko je bajkovitog zelenila, koje ne vidimo jer tu kao da je rat juče stao. Sablasno prazne polurazrušene kuće nas gotovo prepadoše nakon što smo se dotad jedva probijali kroz naselja gdje život vri.

Dakle, i ovo je Sarajevo.

Muha, kad mogneš, dat ćeš

Tišinu presijeca lavež ljutog psa. Zavezan je i očito posjetiocima ne vjeruje. Iz jedne od tih ružnih kuća ipak izviruju tragovi doma: veš se suši, tanki dim izvija se u nebo. Pojavljuje se iz nje čovjek.

– Ja sam Muharem Džagadurovski… Dža-ga-du-rov-ski… Makedonsko prezime. Dakle, ne Serbezovski, nego Džagadurovski. Bili smo jedina porodica u Višegradu koja se tako zvala, a i ovdje, u Sarajevu smo jedini, govori vedri Muharem, nemalo začuđen što nekoga, eto, i on zanima.

Ali, prvo je ušutkao psa.

– On čuva ovo carstvo, brani ga Muharem, iza kojeg stoji nekoliko hrpi limenki, plastičnih flaša…

Muharem je Višegrad napustio puno prije mraka koji je 1992. godine ispunio taj grad.

– Bilo nas je petero djece, otac radio, majka domaćica, sve je bilo normalno, ja sam se u Srbiji školovao, u Novom Sadu sam se i oženio, tamo sam i radio i rat dočekao, onda sam otišao u Berlin i tamo radio, na crno, odatle me protjeraše u Tursku, ponovo se nađoh u Njemačkoj, priča Muharem.

Gdje je granica između Federacije i Republike Srpske, osvrćemo se okolo sebe, a Muharem odmahuje rukom.

– Ja sam podstanar, ovo je vlasništvo Srbina, na Palama živi, kao i svi drugi čije kuće sada gledate. Nije skupa kirija, 120 maraka, ja sam prezadovoljan. Jeste, neki hoće da prodaju kuće, moj gazda još ništa ne govori, a ja ga i ne pitam. Hvala mu, ima razumijevanja. Iako mu dugujem nekih šest kirija, on ne navaljuje. Samo telefonira i, pošto sam ja Muharem, a svi me zovu Muha, kaže: “Muha, kad mogneš, dat ćeš”. I hoću, dug je zao drug. Svaka mu čast, da sam negdje drugo, bogami, ne znam da li bih mogao ovako uživati, govori Muharem.

Kuća od elemenata, sklepana ko ni sebi ni svome, Muhino je carstvo na kojem je on zahvalan i Bogu i gazdi.

Kilogram konzervi – 1,20 feninga

– Kako ne bih bio? Imam suprugu, zove se Džemila Topalović, imam dijete, zove se Hasiba Džagadurovski, po mojoj rahmetli majci je dobila ime, 13 joj je godina, ide u sedmi razred, odlično uči, 4,28 prosjek… Zadovoljan sam, dobro je, sve je ovo dobro, govori Muharem, objašnjavajući da je život uvijek borba, važno je imati cilj. Njemu je sada najvažnije pronaći što više praznih limenki i prodati ih na otpadu.

– Za 60 komada, dakle za jedan kilogram, dobijem 1,20 feninga, pa ti sad izračunaj. Da bih platio kiriju, treba mi dva mjeseca da skupljam, ne računam ostalo. Koliko uspijem na dan? Tu nema pravila. Nekad 30 nađem, nekad 60, nekad sto, nekad i više i to za jedno prijepodne. Najviše ih nalazim po parkovima. Raja baca k’o luda, ja trljam ruke. Evo, kreni po Vilsonovom… mladi se uveče tamo najviše okupljaju i ja uranim, jer nisam jedini kojem je ovo posao i fino ih slažem u kolica. Malo sam radio u jednoj privatnoj firmi, izvinite, ne bih vam odav’o gdje je to, to je, ipak, moja privatnost, vlasnika cijenim i sada, ali slomio sam nogu, prije godinu i nešto više, petu sam slomio i sada mogu samo ovo raditi. Ma, polako, samo polako, kažem ti, život je borba, govori Muharem.

A gdje mu je supruga?

– Na pijaci, prodaje robu, polovnu. Ja nabavim, ona prodaje. Ljudi svašta bacaju, ostavljaju pored kontejnera u kesama, bude tu i lijepih stvari, nećeš vjerovati, i novih, ispeglanih, sve miriše. To moja žena ne pere, a drugo opere, i lijepo složi, pa na pijacu. Svaka roba ima kupca, siguran je Muharem, koji nije zaboravio pitanje:

“Granica? Kakva granica, ja je ne vidim. Niko je ne vidi, vjeruj mi, normala je sve među nama, ravna linija, i s jedne i s druge strane. Ne mogu se zavući u nečiju dušu, ali govorim što vidim. Naiđu i Srbi ovuda, svi se lijepo pozdravimo, dobar dan, dobar dan, otpušiš zajedno cigaru, svako svojim putem. I kako ne bih bio vedar? Pa, vidiš li ove krize u svijetu! Dobro je, odlično je, biće bolje, to je moje geslo. Koliki nam je budžet porodični? Nije sramota to što pitaš, kad mora reći političar, moram i ja. Izađe do 80 maraka mjesečno. Ne može više kako god okreneš, obrneš, ali, evo, živimo, i hvala Bogu i na tome. Ne, nemam ni socijalno, ni zdravstveno, ništa nemam, išao sam, pitao sam i kako sam shvatio, zakasnio sam negdje nešto predati. Važno je da dijete ima osiguranje, preko škole. Ne, nema ni žena. Ona je inače nepismena, ali nema to veze, mi dobro funkcionišemo. Život je najveća učionica i nije ona loš đak, ja sam opet zadovoljan”, ponavlja Muharem, objašnjavajući nam kako uspijeva lijepo živjeti i s malo para:

“Evo, imaju ove besplatne reklame. I to nađem u kontejneru, čitav smotak, ljudi to ni ne čitaju. Ja, bogami, obavezno pogledam i vidim: makaroni 0,75 feninga i što bih davao negdje 0,85 ako mogu jeftinije proći, odem, kupim odmah dvije kesice. Vidiš kako se može, a gladni nismo. O tome nema govora, ko god bi to rekao, slagao bi. Kažem ti, dobro je, mašallah, i kako neki nemaju ništa, mi smo vrh. Dobro, malo sam pretjerao, nismo vrh, ali smo tu negdje. Imam ja i rodbine vani, pomažu, bez daljnjeg, i oni, ali ja najviše vjerujem u ove moje ruke”, govori Muharem, a na cesti se odjednom pojavi neki čovjek. U vojničkim pantolama, na glavi kapa, s natpisom: volonter.

U Titino je doba zaradih

– Dedo je moja konkurencija. Šalim se, dobar je dedo, znaš, ovdje dolaze noću mladi, popiju pivo, ostave konzerve, dedo nekada prije dođe, pokupi, nekad ja prije njega, ali sve je to dobro, objašnjava Muha, a Ahmo Harbaš iz Milinkladske ulice nema ništa protiv da nam se predstavi u mikrofon:

“Tražim zukava, divljih jabuka, pravim sirće, idem u šumu svaki dan, grmjelo, sijevalo, granu uzmem, rovim po lišću i kupim jabuke, da ostanem živ i ja, i moja žena, i moje dijete, koje je četiri godine bilo u ratu, nigdje zaposlenja sada. A žena mi, Mejrema, jedva se po kući kreće i još nagluha postade. I ja sam bolestan, ali opet gamižem, ne dam se”, govori Ahmo, rođen prije 78 godina u srebreničkom kraju, a sedamdesetih, prošlog stoljeća, došao u Sarajevo, bio portir u Univerzalu. Penzija mu 525 maraka.

“U Titino vrijeme je zaradih, ode Tito, nestade države, nestade sve. Imao sam sina, na Otesu, kad je ono bila prsa u prsa, izgubi glavu. Gdje nisam išao, ali niko neće da to prizna.

Nestade ga i kao da ga nikada nije ni bilo, samo patnja ostade, džamije mi i Boga”, govori kao daska mršavi čovjek, priznajući da volonter, iako mu to na kapi piše, nikada nije bio:

“Valja mrijeti, pa zato istinu treba reći. Ovu kapu sam našao pod onim tamo orahom i, mislim, nek’ se nađe.”

Ahmo je manji optimista od Muharema, ustvari, nikako nije optimista: “Čemu se nadati? Raspadnut sistem, svako vuče sebi, stotinu prvaka, a niko na bijedu ne misli. Imam ja šta pojesti, ali nade nemam, ništa mi nije sigurno, ni od danas do sutra ne znam šta me čeka. Kud će ovaj moj drugi sin što je živce pogubio zbog nepravde kada mene nestane?”.

Ahmo ne silazi u grad: “Mene kuće ne zanimaju, a vidim da svaki dan nova niče. Odavno mi je sve jasno. Oni koji su bili prije siromašni, sad su bogataši, a ovi, kao ja, koji su imali prije, sad su siromasi. Eto, prije rata sam radio, da izvineš, k’o vo, al’ sam im’o, svega, a sada, moj sin radi k’o vo, a nema ništa”, govori Ahmo, koji tačno zna kuda ide entitetska linija: “Iza ove prve kuće i bašče, pa se spušta malo dolje, ima kuća Pilotova, iz ranijeg rata jedan vozio helikopter i svi ga tako zvali, kuća mu, kod onih tamo oraha, eh, iza njegove kuće je granica. Ali, to je samo crta neka na papiru. Ja je ne vidim, ne vide je ni oni s druge strane, isti nam je jad i isti su nam belaji”, žuči je pun Ahmo, toliko da se i dotle veselom Muharemu navuče pred očima: “Ma, i ja sam rekao kćerki: završi školu i bježi iz države. Ovdje će se još sto godina razglabati o nacionalnom pitanju, a nas, sirotinje, to se ne tiče”.

Ahmo klima glavom: “Ma, da mi samo neko jednom reče, dedo, ili, da izvine vaš obraz, kenjče jedan, eto, sin ti poginu, kako je tvoje srce, ja bih zaplakao od radosti, ali, niko ništa, džamije mi i Boga, niko, ništa”.

Muharem se prisjeti da je htio živjeti u svom Višegradu: “Mnogo sam se nakajao što tamo odoh, sve što sam donio para potroših, a dobih samo jedan paket”, govori Muharem, pozdravljajući se s ‘’konkurencijom’’. Ahmo kreće prema šumi i pokazuje ogoljenu površinu: “Bila je tamo dunja, znaš kako su dunje zdrave, a jedan s Mojmila sve isiječe.

Zaustavljam ga, bolan, ne sijeci, a on ‘hoću, to je njihovo’, ma, ne sijeci bolan, znaš li ti koliko stablu treba da naraste, nije važno je li ga zasadila muslimanska ili srpska ruka, neka voćke rastu… Evo, vidiš ovu krušku, nikad nije bilo da nije rodila, to je sevap. A on ne sluša”.

“Volonter” se izgubi začas iz našeg vida, Muhin pas čuvar nezainteresovano gleda u jednu tačku, a on broji konzerve, i vraća mu se osmijeh: “Trideset. Odlično, već je 0,60 maraka…”.

Edina Kamenica (Oslobođenje)