Kliker.info

Završeni su predsjednički izbori u susjednoj Hrvatskoj. Pobijedio je Zoran Milanović, kandidat ljevice. Gotovo da mu nitko nije davao šansu, posebno u ovom drugom izbornom krugu, kada je jedan kandidat desnice ispao iz utrke. Čak su i ugledni i neovisni analitičari davali veću šansu aktuelnoj predsjednici države, kandidatkinji HDZ-a i ostalih desničara.

Piše : Ivo Komšić (Analiziraj.ba)

Njena prednost, koju su svjedočile i ankete, bila je obrazlagana ubrzanim skretanjem hrvatskog društva ka radikalnom nacionalizmu, nakon posljednjeg dolaska HDZ-a na vlast. Iza Milanovića su stajali SDP i hrvatske demokratske stranke ljevice, od liberala do zelenih i drugih stranaka socijaldemokratske orijentacije. U duboko podijeljenom društvu prednost je davana hrvatskim nacionalistima i ostalim ekstremnim desničarima. Činilo se da Hrvatska klizi u krajnju desnicu i kleronacionalizam.

Uz aktuelnu predsjednicu stajale su i evropske desničarske partije, ne otvoreno nego posrednim, ali jasnim porukama. Tu svrhu je, između ostalih, imao i kongres evropskih desničara u Zagrebu. Službenom Zagrebu nije smetalo što su među tim političarima bili i oni koji su javno ispoljavali svoj neofašizam, što su čak imali teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj. Bitno je bilo izbjeći Vučića. Svi ostali koji su opčinjeni borbom protiv komunizma dobro su došli. Nije bilo važno što su njihovi javni istupi grubo redefinirali prošlost i rezultate Drugog svjetskog rata u kome su nacisti i fašisti poražena strana. Odlučujuće je bilo da su se njihovi javni istupi uklapali u antipartizansku kampanju koju HDZ vodi od dolaska na vlast do danas. Sve je to trebao biti vjetar u leđa aktuelnoj predsjednici u borbi za drugi mandat, za koju se znalo da sama nije sposobna dobiti ni taj dio hrvatske javnosti. Nije joj pomogla ni proamerička i natoovska prošlost. Poistovjećivanje Milanovića s komunizmom, tvrdnje da je bio nesposoban premijer, da dijeli hrvatsko društvo nisu naišle na pogodno tlo. On je pobijedio ne samo u Titovom zavičaju nego i u Tuđmanovom. Građani Hrvatske ipak se nisu dali zavesti, odbacili su neistine i insinuacije i odlučili. Analitičari svih ideologija i svih nivoa obrazovanja su se obrukali.

Odbrana poraza

Braniti poraz podjelom na desnici, također, ne stoji. Da su svi nevažeći glasovi dodani aktuelnoj predsjednici, a procjena je da su to glasovi krajnje desnice, ne bi joj pomogli – i s njima bi izgubila.

Nisu joj pomogli ni glasovi iz Bosne i Hercegovine, koji su u nekim hrvatskim izborima, nekada, bili značajni. Glasanje u BiH za hrvatske izbore pokazalo se kao farsa. To je bio samo još jedan pokušaj HDZ-a BiH da utiče na izbor vlasti u susjednoj državi, još jedno uzaludno trošenje novca poreznih obveznika i jedne i druge države. Hrvatska i dalje istrajava da joj vlast biraju građani druge države koji ne plaćaju porez Hrvatskoj. To je jedinstven slučaj u svijetu. Ali, i to je konačno propalo. Pitanje je kako će to šef HDZ-a Dragan Čović uopće preživjeti, i to ne samo politički. Njemu nije problem „klepiti ušima“, kako se to u BiH kaže, pa među prvima čestitati pobjedniku protiv koga je vodio žestoku, upornu i nekorektnu kampanju. To je stvar morala, kojeg je on davno otjerao od sebe. Milanović bi trebao, također, znati da kampanja protiv njega u BiH nije bila samo politička nego u konačnici nepropisna, sračunata na prevaru. U BiH se moglo glasati s osobnom kartom, na licu mjesta, a da se prethodno niste stavili na birački spisak (to potvrđuju oni koji su izašli na izbore). U svim lokalnim sredinama u kojima Čovićev HDZ ima vlast pravljeni su birački spiskovi, a pri pristupanju glasanju identifikacija glasača se nije potvrđivala potpisom. Ljudi iz biračkih odbora su sami zaokruživali glasače na spisku, što je značilo da mogu zaokružiti i sve one koji nisu izašli na izbore i, naravno, glasati za njih. Ništa im to nije pomoglo, izgubili su izbore.

Nisu ni naši analitičari u BiH davali šansu Milanoviću. Ni njihove analize nisu bile objektivne. Oni su procjene donosili pod osobnim frustracijama i temeljili ih na njegovim predizbornim izjavama o BiH i stanju u BiH. Zbog toga su ga izjednačavali s aktuelnom predsjednicom, nisu kod njega prepoznali nikakav otklon od paternalističke politike zvanične Hrvatske prema BiH. On je, navodno, bio samo uljudniji i racionalniji. Čak da se takmičio sa svojom konkurentkinjom u tome, nije mogao ponoviti toliko iritirajućih izjava i laži o BiH. Ona je u tome nenadmašna. Međutim, u njegovim izjavama, za razliku od aktuelne predsjednice koja je govorila iz uvjerenja i definirane političke ideologije, bilo je vidljivo nepoznavanje nekih bitnih činjenica o BiH. Primjetno je bilo da on ne poznaje Dejtonski sporazum i obaveze Republike Hrvatske koje iz njega proizlaze. I on je nasjeo dugotrajnoj političkoj propagandi HDZ-a i njihovom tumačenju Sporazuma, iz koga, navodno, Hrvatska crpi neka prava prema BiH.

Obaveze, ne prava!

Međutim, Sporazum je veoma jasan, samo ga treba pročitati. Hrvatska ima samo obaveze prema BiH, nikakva prava. Sporazum ima naslov: „Opći okvirni sporazum za mir u BiH“, i ima jedanaest aneksa. Već u preambuli Sporazuma piše: „… strane će u potpunosti poštivati suverenu jednakost jedna drugoj … uzdržat će se od bilo kakvih akcija protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti BiH.“  Dalje piše da strane „prihvataju aranžmane koji su napravljeni u vezi sa vojnim aspektima mirovnog sporazuma … što je izloženo u Aneksu 1-A i Aneksu 1-B … strane će se u potpunosti pridržavati svojih obaveza sadržanih u Aneksu 1-B…“  Dalje se nabraja da strane prihvataju razgraničenje između dva entiteta, izborni program za BiH, Ustav BiH, te da se obavezuju izbjeći trku u naoružavanju u regiji. Osim pojmova „prihvataju“, „obavezuju“ koristi se i pojam „povinuju“. Nigdje ne postoji propisano neko pravo za Hrvatsku kao „stranu“ u potpisu. Hrvatska je potpisala, zajedno s tadašnjom Saveznom republikom Jugoslavijom (čiji je pravni sljedbenik danas Srbija), „Opšti okvirni sporazum za mir u BiH“, Aneks II, koji se odnosi na međuentitetsku liniju razgraničenja, što je razumljivo jer su obje države imale svoje vojske na tim teritorijama. Također, Hrvatska i Savezna republika Jugoslavija su potpisnice Aneksa 10, kojim se utemeljuje OHR i funkcija Visokog predstavnika. Ostalih osam aneksa ove dvije države nisu potpisale. Zašto? Zato što se njima uređuju unutarnji odnosi u BiH u koje se susjedne države nemaju pravo miješati. To su činjenice koje ne poštuje ni Hrvatska ni Srbija. One same sebi daju neka prava koja ne proizlaze iz Dejtonskog sporazuma, naprotiv – krše Sporazum. Važno je napomenuti da te države, „strane“, nisu potpisnice ni na dejtonskom Ustavu BiH, nego ga prihvataju kao dio Sporazuma, što znači da nemaju nikakva prava miješati se u unutarnje uređenje BiH, entitetsko i kantonalno. Ustav BiH garantira demokratski sistem, vladavinu prava i slobodne demokratske izbore. Nigdje u Ustavu ne postoje odredbe o etničkim izborima i etničkim principima formiranja vlasti. To je svojevremeno zagovarao Miroslav Lajčak, koji je, nažalost, bio i visoki predstavnik u BiH, a što dokazuje da nikada nije pročitao Dejtonski sporazum koji je trebao provoditi. Nacionalni interesi su zaštićeni državnim institucijama, domovima naroda na državnom i entitetskom nivou, a oni se ne biraju direktnim izborima. Ti interesi su zaštićeni i na nižim razinama vlasti kroz nacionalne klubove, te u izvršnim organima vlasti – u Vijeću ministara i u entitetskim vladama. Buka koju diže HDZ o institucionalnoj neravnopravnosti naroda je laž i obična obmana javnosti, hrvatske i evropske. Na toj laži hrvatski parlamentarci u Evropskom parlamentu pune dvije godine vodili su kampanju protiv Ustava BiH, s ciljem promjene Izbornog zakona i uvođenja etničkog principa u izbore.

Predsjedavanje Evropskom unijom

Nije aktuelnoj predsjednici i njenom HDZ-u pomoglo ni prijevremeno predsjedavanje RH Evropskom unijom, koje je posljedica Brexita, a što je hrvatski premijer hrvatskoj javnosti plasirao kao izuzetnu zaslugu HDZ-ove vlasti. Nije pomoglo ni uguravanje hrvatskih kadrova u institucije EU. Izgubili su izbore i čelnici EU morat će surađivati sa Zoranom Milanovićem – jer je vanjska politika u nadležnosti predsjednika države.

U BiH, Zorana Milanovića, novoizabranog predsjednika RH, ne treba procjenjivati po izjavama iz kampanje nego prema mogućnostima koje ima kao predsjednik države. On može promijeniti zvaničnu politiku Hrvatske prema BiH i za to mu ne treba ni velika mudrost ni veliki napor. Treba se držati Dejtonskog sporazuma i obaveza koje iz njega proizlaze za Hrvatsku. Što se tiče prava RH prema BiH, on sam mora shvatiti da je ta prava Hrvatska dodijelila sama sebi i da s Dejtonskim sporazumom nemaju nikakve veze. Predsjednici susjednih država moraju znati da niti jedan narod u BiH ne može rješavati svoje probleme izvan države BiH, da se oni mogu rješavati samo u državnim institucijama. Nacionalna politika susjednih država prema narodima BiH nije dobronamjerna i ne može biti funkcionalna ako je nacionalistički nastrojena – u tom slučaju ona dijeli i bh. društvo i državu. Ta se politika mora usklađivati, a ne konfrontirati. Niti jedna narodna zajednica u BiH ne može se zasebno izdvojiti i tako rješavati svoj status i svoje probleme. To ne dozvoljava ni Ustav BiH jer je on usklađen s osnovnim ciljevima Dejtonskog sporazuma, a to je očuvanje mira u regiji. Mir se ne čuva destabilizacijom BiH za račun bilo kojeg naroda.

Važna poruka hrvatskih izbora je snaga lijevog političkog bloka u nadmetanju s desnicom. Da je ljevica bila razjedinjena i da su stranke imale svaka svog kandidata, Milanović ne bi prošao. Snaga ljevice je bila u njenoj dobroj organiziranosti i međusobnoj koordinaciji. Uspjeli su animirati onaj dio glasačkog tijela koji nije izašao na izbore u prvom krugu. Bez obzira na 100.000 glasača koji su toj građanskoj dužnosti pretpostavili skijašku razbibrigu u evropskim skijalištima, izašao je dodatni dio glasača koji su odlučili izbore. To je moguće samo ukoliko su stranke ujedinjene, bez međusobnog nadmetanja. Očekivati je da se iz toga iskustva izvuku pouke za BiH.