Kliker.info

– Zvonko je dobio posao u jednoj građevinskoj firmi u Goraždu i ona je krenula sa njim. U januaru ‘84. godine zaposlila se u lokalnoj bolnici. Ubrzo su dobili i sina Slobodana. Stalno smo se posjećivali, a nije prošao ni dan da me ne pozove… – počinje priču Ljubica Dimić, Dušankina majka.

Doktorica Dušica, kako su je zvali roditelji, u Goraždu je bila cijenjena, imala je puno prijatelja. I Srba i muslimana.

– Ona se sa tim narodom tamo saživjela. Bila je poštovana doktorica, i nikada nije pravila razliku između toga ko je Srbin a ko musliman. Pa i kako bi, živjela je tamo dane sa njima, radila, dijelila i tugu i radost. I dan-danas kada mi odemo, prihvataju nas njene kolege, prijatelji, poznanici – priča Ljubica.

Dušica je prije smrti posljednji put u Beogradu bila kada joj je otac Drago doživio moždani udar 1992. godine.

– Dušici dva dana nisam smjela da javim. Znala sam da će se ona odmah uputiti ka Beogradu, a već tada je bilo opasno. Zove me jedne večeri i kaže: „Majko, ja sam nešto osjećala, šta kriješ od mene?”. Skupim snage i samo kažem: „Ćaka (tako je ona zvala oca) ti je u bolnici, i sljedeće što sam čula bilo je samo vrištanje. Napokon se smirila i rekla da će spakovati kofere, da će doći i da će u Beogradu ostaviti Slobodana, koji je tada imao sedam godina. Poslije četiri dana rekla je da ona i muž idu u Goražde da čuvaju ono što su stekli – priseća se majka.

Kako je opsada Goražda počela 4. maja ‘92, sve rijeđe su se i čuli. Dušica je sve vrijeme radila, liječila i zbrinjavala ranjene sugrađane, i Srbe i muslimane.

– Posljednji put sam je vidio kad je bila kod mene u bolnici i poslije toga kad god bih je čuo nešto bi mi se steglo u grlu. Kontakt smo imali preko radio-amatera. Ja sa njom nisam imao snage da razgovaram. Pozovu oni i pustim Ljubicu da priča, a ja samo slušam. Da nisam bio u bolnici, ne bi ona meni otišla – sa tugom u glasu dodaje otac Drago Dimić (79).

Majka pokazuje sliku Dušanke, zeta i unuka

„Tata, mama, noćima sanjam košmare. Pitam se da li ću vas ikad vidjeti? Moj Boba mora da je sada već veliki. Kažite mu da čuvam igračke, uđem u sobu i igram se sama. Prodajte kola, prodajte moju bundu, da imate šta da jedete, a kad ovo prođe sve ćemo kupiti opet” – majka Ljubica u dahu izgovara dio iz Dušankinog pisma.

Doktorica Dušanka Vujasić poginula je u 37. godini života na radnom mjestu. Stradala je od gelera granate koji su je pogodili u glavu i u lijevu nogu, a sahranjena je na srpskom djelu groblja u Goraždu.

– Vijest o njenoj smrti mi je donio brat Toma dan nakon što je sahranjena. Urlikao sam, cijela zgrada me je čula. Ona je tog dana u 8.30 otišla na posao. Pitali su je zašto je došla kad je 12 granata ispaljeno na grad, a ona im je odgovorila da se sve smiruje. Trinaesta granata je bačena na bolnicu i ona je, kao i neke njene kolege, izgubila život. Jednom prilikom je izjavila da se „nada da će preživjeti da bi došla u Beograd da kaže istinu šta se tamo dešavalo”, pa se brzo ispravila „da želi da kaže istinu svojim roditeljima”. Mislim da ju je ta rečenica ubila – tiho izgovara Drago.

Porodica i nakon 22 godine osjeća prazninu i žal za Dušicom.

– Nikada ne plačem kad odemo na grob kod Dušice. Često idemo, obrišemo, počistimo grob. Znamo da joj pomoći ne možemo, a najžalije nam je unuka, ostao je sam. Čuvali smo ga kako smo najbolje znali. On je sada fizioterapeut, sretno oženjen i očekuje kćerkicu. Zet Zvonko se poslije rata vratio u Zagreb – kaže majka Ljubica.

– Od ljudi iz Goražda dobio sam kasete na kojima je snimak sahrane kao i snimak iz bolnice nekoliko minuta nakon granatiranja. Često gledam te snimke, noću prije nego da zaspem. Gledam moju Dušicu kako leži u lokvi krvi u ordinaciji, i tačno znam kad je izdahnula. Vidi se na snimku kada je posljednji put progutala pljuvačku. Preteško je, ali srce to osjeća. Na kćerkin grob prvi put sam otišao četiri godine poslije njene smrti – govori kroz suze Dušicin otac.

(Kliker.info-Blic)