Hasan Hadžić : Srebrenica i Podrinje su bezobzirno žrtvovani!
Poznati bh. novinar, hroničar i učesnik ratnih zbivanja u Srebrenici i Podrinju, Hasan Haždić, u ekskluzivnom intervjuu za DEPO PORTAL govori o strateški planiranom žrtvovanju cijelog podrinjskog pojasa od strane ratno-poratnog bošnjačkog političkog vrha Hasan Hadžić je bh. novinar izuzetne profesionalne reputacije; karijeru je započeo prije rata ali će sam rat za njega značiti veliko životno i profesionalno iskustvo. Kao izbjeglica iz Zvornika, te godine provodi na ratištima oko Tuzle i Podrinja, objavljujući tekstove u mnogim tadašnjim medijima. Njegove izvještaji i reportaže sa prvih linija fronta se pamte; ti tekstovi su posjedovali novinarske stnadarde ali su imali u sebi i „nešto malo duše“.
Zbog toga je među ljudima o kojima je pisao Hasan Hadžić uvijek uživao respekt i poštovanje. Prvh godina nakon rata pisao je za magazin „BH dani“, da bi jedan period svog života proveo, zajedno sa grupom SDP-ovskih političara, u misiji izgradnje prosperitetnog Distrikta Brčko. Smatra je jednim od ključnih ličnost u izgradnji međuetničkog povjerenja o ovom specifičnom dijelu BiH. Dobar dio svog profesionalnog angažmana Hasan Hadžić je posvetio pitanju povratka bošnjačkog stanovništva Podrinja; danas je ponovo na vjetrometini života, vodeći novinarske bitke za bolji život u ovome dijelu BiH. Sprema dvije knjige; jedna je o istoriji socijaldemokratskog pokreta u Brčkom, a druga o njegovom rodnom Podrinju i tragičnoj sudbini ovog kraja posljednjih dvadeset godina.
Ipak, neposredni povod za ovaj intervju bio je norveški film „Srebrenica – izdani grad“, koji je podigao na noge ovdašnju javnost i izazvao buru negativnih reakcija, iako su saznanja o odgovornosti političkog vrha ratne BiH za krvoproliće koje se desilo u ovom bosanskom gradiću i ranije dospijevala u medije.
Gospodine Hadžiću, poznato je da ste još u ratu, kada je to bilo pravi bauk, izuzetno kritički pisali o odnosu bošnjačkog vrha prema Srebrenici. Ipak, da li je naslov filma „Srebrenica – izdani grad“, koji je izazvao šok u domaćoj i široj javnosti, pretjerana tvrdnja?
Neću da dajem ocjene o samom filmu u smislu koliko jest ili nije zasnovan na realnom istraživačkom pristupu i koliko su korektne njegove suštinske poruke, jer stigao sam ga samo površno pogledati i obratiti pažnju prevashodno na nekoliko detalja koji se tiču upravo odnosa bošnjačkog vrha. To su od ranije poznata svjedočenja Hakije Meholjića, koji je prvi udario u taj tabu, i drugih bošnjačkih vojnih zvaničnika. Prije svega bih izbjegao termin izdaja, jer izdaja je nešto što se događa iznenada i neočekivano. Ja bih to što se tamo desilo, a u što sam sticajem okolnosti bio izuzetno dobro upućen, nazvao žrtvovanjem tog grada, jer sve što se od 1992. tamo dešavalo pred rat u ratu i nakon rata upućuje na planirano žrtvovanje – teritorije i naroda. Da je taj naslov, uz ponavljanje moje zasadašnje distance prema cjelini filma, glasio „žrtvovani grad“, ja bih rekao da je ta tvrdnja, ne prejaka, već nedovoljno jaka. Jer, odnos bošnjačkog vrha prema Srebrenici je samo jedan dio njihove strategije prema cijelom Donjem Podrinju, strategije beozobzirnog žrtvovanja cijele regije – teritorija i naroda. Strategije koja se mora iznijeti na svjetlo dana. Neka Haag istražuje i sankcionira krivce za genocid, neka neko drugi preispituje krivicu UN-a, Francuske, Amerike, Holandije ili koga već, ali šta je sve ili šta nije učinio naš vrh da se izbjegnu tolike žrtve u Podrinju, ne smije ostati nekakava unutarbošnjačka praznina – „bijela mrlja“ u historiji, što je bila praksa prošlog režima.
Prije navođenja argumenata za te tvrdnje, objasnite zašto insistirate na izjednačavanju Srebrenice sa okolinom, kada cijeli svijet tamošnji slučaj izdvaja kao najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata?
Govoreći uporno samo o Srebrenici – kroz osuđujuće rezolucije najjačih političkih faktora u svijetu, pa, eto, čak i Tadićeve Srbije, zatim kroz presude oba haška suda, kroz tužbe protiv UN i Holandije, kroz početke svih pridika bošnjačkih čelnika međunarodnoj zajednici itd. – upada se u opasnu zamku minimiziranja ostalih zločina u Podrinju i drugdje. Time se relativizira opći zločinački, genociodni, kako hoćete, plan Miloševićevog režima. Stvara se utisak da je Srebrenica izuzetak, eto kao neka greška pomahnitalog Mladića. Ne izjednačavam ja brojke, već samo tvrdim da je Srebrenica očekivani finale niza prethodnih zločina prema Bošnjacima u Podrinju koji su kvarili projekat ekskluzivno srpskog pojasa uz Drinu, začet u vrijeme Karađorđa koji je tvrdio da je Drina kičma srpstva, pa dograđivan preko Draže Mihajlovića i zaokružen s Miloševićem i njegovom paljanskom filijalom.
Možete li to konkretnije pojasniti?
Navest ću samo par primjera. Na području zvorničkih sela Đulići, Klisa i Šetići u jednom danu odvedeno je i na najzvjerskiji način pobijeno svih 700 nenaoružanih muškaraca od 15 do 70 godina. Ili, recimo, u mom rodnom selu Skočić pobijeno je svih 30 Roma koji su tamo ostali vjerujući da Rome niko neće dirati. Pobijeni su i starci i žene i djeca zbog svojih bošnjačkih imena. Haag se tim i nizom drugih zločina nikad nije ozbiljno pozabavio, bosanska tužba protiv Srbije takođe, a oba slučaja se sa velikim zakašnjenjem procesuiraju pred srbijanskim sudovima zahvaljujući samoubilačkim akcijama Nataše Kandić. Treba napomenuti i da je među osam hiljada poginulih u Srebrenici veliki broj Zvorničana, Bratunčana, Vlaseničana, koji su tokom rata potisnuti u taj poslednji bastion. Srebrenica jest pojedinačno daleko najveći zločin, ali ona je samo sasvim logičan završetak realizacije genocidne strategije za Podrinje. Tamo ne da nisu mogli ostati onih taktičkih 3 ili 5 posto nesrba, kao u Bijeljini ili Banjoj Luci; u Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici i Vlasenici, kao većinskim bošnjačkim općinama, nije smio ostati ni jedan Bošnjak.
Kada iznosite tako tešku optužbu da je Podrinje žrtvovao bošnjački ratno-poratni vrh, koji sebe smatra najzaslužnijim za organiziranje otpora agresiji i spas BiH, šta navodite kao prvi argument?
Kompletna rukovodstva pomenutih općina, u kojima je SDA na prvim izborima osvojila vlast tvrdeći da će odbraniti narod od Šešelja i drugih koji su na drugoj obali Drine oštrili noževe, su ostavila narod i pobjegla najmanje do Zagreba. Tamo su formirali krizne štabove i šepurili se u ratnim uniformama i opasani škorpionima pred džamijom i na sajmištu. Narod je prepušten sam sebi, a ta famozna Patriotska liga, uz čast rijetkim momcima, poput rahmetli Mehdina Hodžića, zvanog Kapetan Senad, i njegovih sljedbenika, je nabujala tek poslije rata da bi se zakačila za državne povlastice. Na legendarnom zvorničkom Kula –Gradu, gdje je pružen prvi žestok otpor arkanovcima, niškim specijalcima i drugima, borili su se momci lavljeg srca sa zvorničke ulice i pijace, a ne oni koji će zbog tog herojskog otpora kasnije dobijati brigadirske i generalske činove.
Pominjali ste da ste i sami bili svjedok takvih situacija…
Kad su me samoorganizovani branitelji okružene Sapne, gdje je bio zbjeg od desetak hiljada izbjeglih sa Drine, sredinom aprila pustili da odvedem porodicu u Tuzlu bilo je to pod ultimatumom da uspostavim vezu sa rukovodstvom zvorničke općine i višim vojnim instancama i zatražim pomoć. Našao sam izbjeglog predsjednika općine Avdulaha Pašića u zgradi općine Tuzla koji se spremao za daleke pute. Rekao mi da je otpor u Podrinju besmislena partizanština i savjetovao da i ja idem rodbini u Njemačkoj. Šef zvorničke policije Osman Mustafić je okrenuo glavu od mene žureći na Zapad, kao i potpredsjednik općinske vlade Munib Pezerović i predsjednik zvorničke SDA Asim Juzbašić. Čelnici ostalih podrinjskih općina su slijedili ovaj primjer. Očito su znali koliko njihov stranački vrh „brine“ o Podrinju. Ja ne kažem da su se te teritorije uz Srbiju mogle odbraniti, ali oficijelne strukture na općinskim i višim nivoima nisu smjele ostaviti potpuno obezglavljen narod na kojem su pred rat zarađivale prodajući mu oružje.
Šokiran tim primjerima, istovremeno nailazim na čudesan kontranst, na već spomenutog Kapetana Senada koji iz Tuzle sa šačicom saboraca kreće u Podrinje i kaže: „Idem da vam rušim mostove na Drini!“ Nekoliko dana kasnije, gine oslobodivši Zaseok, bez čega bi dvije tadašnje enklave, Sapna i Teočak, sa 20 hiljada ljudi, mogle postati Srebrenice prije prave Srebrenice. Da se ta mjesta povežu, prestanu biti enklave i pretvore u neprobojni bedem na domak Drine, pobrinut će se, opet mimo bilo kakve pomoći oficijelnih političkih i vojnih centara, narodni heroj Hajrudin Mešić, poznat kao Kapetan Hajro.
Iz tog vremena ostali su zapamćeni Vaši izvještaji na Radiju BiH o oslobodilačkim operacijama koje su bile veliko ohrabrenje za sve slobodne teritorije i kojima je komandovao Kapetan Hajro kojeg ovdje pominjete…
Tačno je da je Kapetan Hajro postao idol nacije, ali i da nije bio omiljen kod viših vojnih i političkih instanci. Njegov plan o probijanju koridora prema okruženim područjima Kamenice, Cerske i Srebrenice, koje su već u jesen devedeset druge zapadale u humanitarnu katastrofu, novi je dokaz da se radi o žrtvovanim krajevima. Zbog opstrukcija u komandi 2. korpusa, Hajro je pred više svjedoka rekao da očekuje totalnu opstrukciju od komande 2, korpusa u Tuzli. U toj čuvenoj operaciji, 30 oktobra 1992. godine, jedinom ozbiljnom pokušaju deblokade Srebrenice, zvorničke i teočanske jedinice su bile uspostavile koridor. Ponesen uspjehom, otišao je u zonu u koju nipošto ne idu komandanti, ako se ne zovu Hajrudin Mešić, i poginuo. Borci su bili šokirani, viša komanda je cijelu operaciju ignorirala, pa je sve propalo.
U to vrijeme se govorilo o sistematskoj opstrukciji odbrambeno-oslobodilačkih operacija u Podrinju od strane komande 2. korpusa. Ko su bili nosioci tih opstrukcija i zašto?
I ja sam dugo bio ubijeđen da je dio komande 2. korpusa, zbog nekih svojih hirova, uzrok svih nedaća. Zanimljivo je da je to naše uvjerenje podgrijavao i sam predsjednik rahmetli Alija Izetbegović kad bi imao kontakte s podrinjskim delegacijama. Poslije, kad je padala Srebrenica, kad su operacijom probijanja obruča i prihvata pristiglih Srebreničana sa područja Sapne komandovali kapetani, a sa druge strane operaciju pokolja vodio sam Mladić, dok je istovremeno predsjednik Izetbegović sa svim svojim generalima u Zenici vodio odsudnu bitku za osudu idejnog skretanja Harisa Silajdžića, kad sam i sam imao specijalnu komunikacijsku vezu sa kabinetom predsjednika Izetbegovića preko kodiranog telefonskog aparata koji su mi, bez ikakvog mog zahtjeva i nametanja, dostavili preko časnog komandanta jedinice „Crni labudovi“ Haseta Tirića, valjda da zbog te počasti prestanem vjerovati sopstvenim očima i ušima, kad sam sagledao zastrašujući nemar i nehat državnog vrha prema najvećoj tragediji sopstvenog naroda – naknadno sam se dozvao pameti. Tada sam shvatio da podrška onog 30. oktobra, kad je poginuo Hajro, i u mnogim drugim situacijama, nije izostajala zbog komande 2. korpusa, već zbog strategije „oca nacije“ i njegovog kruga. Tada sam osjetio potrebu da se izvinem nekim ljudima iz 2. korpusa zbog prenemilosrdnih tekstova na njihov račun.
Uz Kapetana Hajru, najpoznatije komandantsko ime iz Podrinja je Naser Orić. Kako bi izgledala Vaša usporedba te dvije ličnosti?
Ja nisam bio neposredni svjedok Orićevih komandantskih aktivnosti u Srebrenici. Sigurno je da nije bilo jednostavno biti prvi i najodgovorniji u takvoj sredini i situaciji. Uz sve druge priče iz enklave, ljudi Oriću ne spore hrabrost i neposrednio vođenje boraca. Ali, na osnovu onoga što pouzdano znam o Oriću, navest ću tri razlike između njih dvojice: Prvo – Hajro je poginuo u namjeri da spasi Srebrenicu, a Orić je Srebrenicu napustio kad joj je bio najpotrebniji; drugo – nema tog Rasima Delića, Alije Izetbegovića, Clintona ili bilo koga ko bi Hajri pokušao narediti da napusti svoje borce i narod u najtežoj situaciji, a da taj naredbodavac ne bude nokautiran; treće – Hajrina tri prioriteta su bila patriotizam, patriotizam i patriotizam, a Orićeva – novac, novac i novac.
Ovim odgovorom sugerirate zaključak i da je dolazak ratnih komandanata iz Srebrenice, na čelu s Orićem, na školovanje u Zenicu još jedan dokaz o žrtvovanju Podrinja?
Naravno! I onako splasnuti borbeni elan u enklavi, zbog svih teških godina u neimaštini i otvorenih ponuda iz vrha države za razmjenu teritorija, komandnim obezglavljivanjem je dokrajčen. Okrene mi se uvijek utroba kad vidim fotografiju, koju mi je sticajem okolnosti dao Orić, a na njoj je scena s dočeka kompletne srebreničke komande: Uz Orića i njegove potčinjene su skoro pa razdragani predsjednik Izetbegović, Rasim Delić, Bakir Alispahić i, naravno, Šaja. Bože, zapitam se, šta slavi ta vesela i gizdava družina, ako ne predstojeći pad Srebrenice?
Jeste li imali sami prilike susresti predsjednika Izetbegovića i razgovarati s njim?
Jesam, doveo sam mu jednu delegaciju podrinjskih političara i komandanata 1994. godine u namjeri da iniciram formiranje podrinjskog korpusa, kako bi se podrinjske jedinice usmjerile na oslobađanje svog zavičaja, a ne iscrpljivale na raznim drugim ratištima. Mislili smo, ako Krajišnici svoj korpus mogu formirati trista kilometara od slobodne krajiške teiritorije, zašto Podrinjci svoj ne bi formirali na slobodnoj teritoriji Sapne koja se Drini primiče na samo šest kilometara. Strahovito zainteresovano nas je saslušao, još jednom se složio sa osudama na račun 2. korpusa i na kraju ništa od svega. Uz dotadašnju jednu brigadu sa vjerskim predznakom – Prvu podrinjsku muslimansku brigadu, od podrinjskih elitnih manevarskih jedinica formirali su nam još jednu – Devetu muslimansku brigadu. Taj vjerski predznak je razvodnjavao oslobodilački žar prema Podrinju, jer jasno je da borba na vjerskim principima gura teritorije u drugi plan. Slali su ih na sva ratišta, samo ne u Podrinje. Sam pad Srebrenice udarne podrinjske jedinice su dočekale u brdima iznad Breze. Učestvovali su u onoj naučno-fantastičnoj operaciji za oslobođenje Sarajeva, dok je kod Nezuka, zbog nedostatka snaga, zatvoren prolaz iz obruča nakon što se iz džehenema izvuklo tek dvije hiljade Srebreničana, a bar tri hiljade ih zauvijek ostalo nadomak slobode.
Vjerujem da imate još obrazloženja za optužbe koje ste izrekli. Ali, da sa ratnih pređemo na poratne teme. Sa Fadilom Banjanovićem Bracikom ste pionir ideje i realizacije pokreta povratka u BiH. Ima li razočarenja što se mali postotak ljudi vratio?
Bracika je zdušno, s nevjerovatnom energijom, predvodio jedan izuzetno kompleksan proces; bilo je premlaćivanja i pogibija, ali nije se stalo. Dramatične povratke u Mahalu i Jusiće malte ne direktno su prenosile najznačajnije svjetske tv stanice. Tamo gdje je on svojim radom bio najviše usmjeren, u Donjem Podrinju, rezultati povratka su najveći, mada daleko ispod željenih i mogućih. Da nije bilo direktnog odmaganja, u prvim godinama nakon rata, kad je kritična masa Podrinjaca bila na tuzlanskom području i kad se taj pokret bio zahuktao, bilo bi znatno bolje. Tu vidim kontinuitet one ratne politike prema Podrinju, odnosno nerad odnos vlasti prema povratku ljudi na teritorije na kojima su u ratu počinjeni toliki propusti. Ali da najprije istaknem pozitivne primjere: Prvi guverner TK-a Izet Hadžić punim srcem i značajnim budžetskim sredstvima je stao iza pokreta. Zahvaljujući njemu Bracika se našao na čelu Ureda za povratak TK-a, prve povratničke institucije u zemlji.
Koliko nam je poznato, i u državnom vrhu Bracika je od samog početka bio hvaljen i podržavan…
Jest verbalno i javno, ali nerijetko su mu isti ti tapšači iza kulisa pravili prepreke. Žao mi je što o rahmetli predsjedniku Izetbegoviću moram govoriti loše i u ovom kontekstu. Međutim, to i nije nešto novo, jer sam u mnogo tekstova, još za vrijeme njegovog života, razotkrivao licemjeran odnos prema povratku kao velikoj, neiskorištenoj šansi da se u značajnoj mjeri ponište ratni rezultati i zemlja reintegrira.
Na šta konkretno mislite kada kažete ‘licemjeran odnos prema povratku’?
Tako Izetbegović primi najsrdačnije Braciku i delegaciju predvodnika povratka, istakne na televiziji značaj njihove misije, a onda za ministra za povratak u Vladi TK-a postavi famoznog Adiba Đozića sa uputstvom da koči povratak. Đozić onda parama u budžetu izdvojenim za povratak plaća preseljenje Podrinjaca u upražnjena naselja oko Sarajeva, a kasnije, kad Srbi počnu vraćati stanarska prava, kuda su mogli ti ljudi nego u prekookeanske zemlje. Sjećam se kad su jednom prilikom izbjeglice nastanjene u Vozućoj pozvale Hakiju Meholjića i Braciku na dogovor o povratku u Bajramoviće, prvo povratničko naselje u općini Srebrenica. Međutim, euforične pripreme naprasno su prekinute. Đozić je ubacio novac za razbijanje akcije i poslije je mnogo muke trebalo da se narod organizuje, a ministar je zbog takvih uspjeha ubačen u Izvršni odbor SDA. Tada je važilo i do danas u velikoj mjeri zadržano pravilo da SDA –ovi odbornici u podrinjskim općinama, „podrinjski“ poslanici u Banjoj Luci i Sarajevu i uopće svi predstavnici povratnika na svim nivoima moraju imati stanove i kuće u Sarajevu, Tuzli i drugim gradovima u Federaciji. To je destimuliralo povratak više nego išta drugo, jer gostujući kadrovi nemaju interesa za poboljšanje stanja u povratničkim sredinama.
Temeljito ste pratili i arbitražni proces za Brčko, te uspostavu Distrikta. Sada sve češće ima ocjena da je taj projekat izgubljena šansa. Kako Vi gledate na takve tvrdnje?
Brčko je pod dvoipogodišnjom vladavinom farmaceutskog tajkuna Dragana Pajića, koji je prije nekoliko dana konačno smijenjen s funkcije gradonačelnika, uspjelo u dobroj mjeri da prokocka velike privredne rezultate i ugled koji su strpljivo gradili Pajićevi prethodnici, uz veliku podršku međunarodnih struktura i američkih supervizora. Brčko je postalo najperspektivnije mjesto u zemlji, sa najvišim stupnjem obnove mjultietničke zajednice. Osam mjeseci je trajala blokada rada Vlade i Skupštine Distrikta zbog Pajićevog sukoba interesa, sa katastrofalnim posljedicama po privredu i investicije, te uz bujanje kriminala u Fondu za zdravstvo i nekim drugim službama.
Znači li to da je sadašnji supervizor Roderick Moor, za razliku od svojih prethodnika, pružao podršku tom razgrađivanju Distrikta?
Nema govora o tome da je on imao loše namjere prema Distriktu. On je naslijedio vruć krompir od prethodnika Raffija Gregoriana koji je instalirao Pajića taktički povlađujući Dodiku zbog nekih strateških razloga. Poslije su se te njegove i taktike i strategije pokazale pogubnim. Naravno, Mooru nije bilo jednostavno sklanjati Gregorianovog izabranika, ali je nedopustivo što se na to nakanjivao osam mjeseci.
Ima li sada šanse, sa novim gradonačelnikom Gavrićem, koji je takođe iz SNSD-a da stvari krenu ponovo nabolje?
Distrikt ima zdrav temeljni koncept, za razliku od, recimo, Mostara i tamošnjih paralelizama koji proizvode vječne nevolje. Dalje, Gavrić nije stasao u tajkunskom miljeu, ima pred sobom i frišak primjer kako završavaju zvaničnici koji krše osnovne pravne norme i ignorišu volju parlamentarne većine. Na kraju, teško je očekivati da će i američka administracija dopustiti da Distrikt kao njeno čedo ponovo bude ugrožen bilo čijim avanturama.
Godinama ste u „Danima“ i drugim medijima sistematski razotkrivali i dokumentovali najteži kriminal u TK-u i šire, te bili žrtva odmazde. Je li sve to imalo smisla?
Jeste. Mene čini mirnim to što sam radio profesionalno i odgovorno, što sam ponekad i tužen radeći taj zaista opasni posao, ali nikad i suđen, jer su tužitelji odustajali zbog nedostatka kontraargumenata. A što su u samo malom postotku tih slučajeva tužiteljstva i sudovi obavili svoj dio posla, to je njihova stvar. Pravosuđe u cijeloj BiH je veoma korumpirano, u TK-u užasno, bar dok sam ja bio na svakodnevnom frontu s kriminalom.
Šta biste izdvojili kao najružniji, a šta kao najljepši dojam iz bogatog novinarskog staža i opusa?
Oba ta dojma vezao bih za jedan slučaj – kad je naoružana grupa ljudi džipovima opkolila zgradu u Tuzli u kojoj sam stanovao. Jasno smo ih mogli vidjeti kroz prozor ja i grupa prijatelja koji su pritekli u pomoć. Telefonom su tražili da prestanem pisati tekst koji je ujutro trebalo da se štampa u „Danima“, i ako poslušam da ću biti bogato nagrađen. U suprotnom, pobit će cijelu porodicu. Tada sam prvi put odlučio zatražiti pomoć od ministra policije, bio je to Bahrija Dautović. Uzalud, policija nije bila voljna ometati mafiju. Nakon toga, za moju kćerkicu odlazak u školu ili bilo gdje je bio trauma. Najljepši dojam ostavili su omladinci-dobrovoljci iz Tuzle koji su već druge večeri po smjenama stražarili pred zgradom. Ima Tuzla to nešto što ni jedan drugi grad u BiH nema. To je mentalitet u kojem nisu mogli da se okaleme nekakve ratne Juke, Ćele i Cace, i ovi mirnodopski razni „heroji“ iz drugih gradova-da ih ne nabrajam. Treće večeri, pošto je američki ambasador zatražio hitnu istragu i zaštitu moje porodice, i ministar Dautović mi je poslao eskadron zaštitara. Angelina Albijanić-Duraković (Depo)
Komentari