Kliker.info

Vijest o skidanju sankcija Miloradu Dodiku bila je praćena neočekivanom razmjenom teških riječi između dotičnog i Aleksandra Vučića.

Najprije je bivši predsjednik Republike Srpske, u intervjuu za Euronews, na pitanje da li posljednja dešavanja znače njegov odlazak sa političke scene, kazao: “Moju političku karijeru određujem ja i određuje narod koji glasa za mene. Neće određivati ni američka, ni briselska administracija. Ni Moskva, ni bilo ko drugi. Ni Beograd. Znači, ja ću odlučivati o tome.”

Piše : Haris imamović (Odgovor)

Veliki meštar pasivne agresije

Ovo “ni Beograd” je očigledno mnogo zaboljelo predsjednika Srbije, koji je reagovao sljedećim riječima: “Vidio sam prije neko večer da u Banjoj Luci kažu da im neće naređivati niko iz Beograda, ja nemam ništa protiv kada naređuje naš narod iz RS-a, ne vidim u tome nikakav problem i tu se vjerovatno razlikujemo. Beograd nema tu vrstu kompleksa i frustracija.” U prevodu: Dodik ima tu vrstu kompleksa i frustracija. Dakle, uvreda.

”Žao mi je”, veli dalje Vučić, “ako se Banja Luka osjeća ugroženo od Beograda pošto smo dali sve od sebe da ćutimo, slušamo i pomažemo i nikada se nismo ni na koji način miješali ni u šta, ali šta da radite.” U prevodu: Banja Luka bi se mogla početi s pravom početi osjećati ugroženom od Beograda.

Zatim je, da ništa ne bi ostalo nejasno, Vučić kazao: “Koga Hrvati hvale, znajte da taj ne čini mnogo toga dobrog za srpski narod.” U prevodu: Hrvati hvale Dodika, što znači da nije dobar za Srbe. Dakle, upozorenje Dodiku: ako još jednom dovede u pitanje nadređenost Beograda Banjaluci, neće se pronalaziti među redovima već će preći u same redove (za početak).

Na prvi pogled stvar je jasna: ne cvjetaju ruže između Vučića i Dodika. Ali ko će njima dvojici vjerovati, čak i kad se svađaju.

Naslov, uz koji je bijeljinska BN TV prenijela Vučićevu izjavu (“Ko to opet pravi granicu na Drini?”) podsjeća publiku na čuveni sukob između Miloševića i rukovodstva Republike Srpske u ljeto i jesen 1994, nakon što su Pale odbile Plan kontakt grupe.

Zijad Šehić je, u knjizi Pax Americana, posvetio čitavo jedno poglavlje toj epizodi. Naslov poglavlja govori sve: “Medijska svađa Beograd – Pale – nova strategija Miloševića.”

Granica na Drini

Našavši se pod pritiskom velesila, Milošević je shvatio da ne može odbiti mirovni Plan kontakt grupe. Ali je shvatio da ga ne može ni prihvatiti, jer je, umjesto aneksije dijelova BiH Srbiji, plan predviđao očuvanje BiH kao države, uz modifikaciju njene unutrašnje strukture. Nakon što su Pale odbile plan, Washington Post poziva na NATO intervenciju protiv VRS-a.

Našavši se, u kontradiktornoj poziciji, gdje istovremeno mora biti i za mirovni plan i protiv njega, Milošević je pribjegao strategiji medijske svađe sa rukovodstvom RS-a, kako bi uvjerio zapadnu javnost da je zaista za mirovni proces. A istovremeno je, u realnosti, nastavio da pruža vojnu i logističku podršku RS-u.

Nakon što je Skupština RS odbacila plan, u avgustu ‘94, Milošević počinje otvoreno napadati Karadžića, a beogradski mediji objavljuju brojne detalje o kriminalu i ratnom profiterstvu rukovodstva s Pala.

Vlada SR Jugoslavije tih dana izdaje saopćenje, u kojem kaže da je “rukovodstvo RS, odbijanjem mira, izvršilo najteži akt protiv SRJ, srpskog i crnogorskog naroda i svih građana, koji žive na ovim prostorima. Zato je Savezna vlada donela odluku da prekine političke i ekonomske odnose sa RS-om, da zabrani boravak članova rukovodstva RS-a na teritoriji SRJ; granica SRJ od danas je zatvorena za sve transporte prema RS, osim hrane, odeće i lekova.”

Karadžić na to odgovara svojom verzijom onog ni Beograd. Naime, on tada poručuje da će se Srbi u BiH nastaviti boriti “za slobodu i nezavisnost čak i ako ostanu sami”. Tadašnji episkop zahumsko-hercegovački Atanasije optužuje Miloševića za izdaju, te kaže da će “veliki mag sa Dedinja dovesti do toga da damo i Kosovo”.

Dakle, Milošević je uveo “granicu na Drini”.  “Ali”, veli Šehić, “postojalo je mnoštvo dokaza da je granica ostala otvorena. Bosanskohercegovački Srbi su i dalje dobijali bitne vojne potrepštine od Jugoslovenske armije”. To se vidjelo, nakon što je Milošević odbacio ideju da se na granicu postave međunarodni posmatrači.

Dakle, Milošević nikada nije imao smjelost da do kraja izolira RS, te je, uprkos oštrim riječima, zadržao taktičku ambivalentnost pa i podzemnu podršku za paljanski režim.

Nameće se zaključak da je sukob Vučić – Dodik, kojem svjedočimo prividni, te da ima skrivenu svrhu. Recimo, da amortizira tektonsku promjenu u američkoj politici u BiH, do koje je došlo skidanjem sankcija rukovodstvu RS-a. Sukob između Beograda i Banjaluke godi bošnjačkom i zapadnoliberalnom uhu, kojem je lakše prihvatiti sankcije, ako vidi neslogu između Dodika i Vučića.

Povjerovao bih da je međusobno granatiranje izjavama fingirano da mi jedan dobar posmatrač nije skrenuo pažnju na neke bitne detalje. Naime, nakon razgovora sa Dodikom, u februaru ove godine, Vučić je kazao: “Zamolio sam i Milorada Dodika i Draška Stanivukovića i druge, da budu jedinstveni kada je u pitanju opstanak Republike Srpske i sudbina srpskog naroda.”

Dakle, Vučić je tada Dodika i Stanivukovića stavio u isti rang. Odnosno, uzdigao je Stanivukovića na Dodikov nivo. Izgleda da se tada predsjedniku Srbije učinilo da je Dodikov odlazak neizbježan, te nije htio prepustiti slučaju izbor novog vođe.

Nakon toga, kreće formiranje novog opozicionog pokreta u Republici Srpskoj, na čijem čelu je Stanivuković. Proces je okončan nedavno, osnivačkom skupštinom, ali je počeo mnogo ranije. S obzirom da su SDS-u i dalje blokirani računi, te da je PDP stranka koja nije percipirana u dovoljnoj mjeri kao nacionalistička, pripremljen je teren za PSS da stane na čelo opozicije u RS-u.

Jučer je beogradski Danas objavio članak, u kojem se navodi da iza formiranja Stanivukovićevog pokreta stoji Vučić. U članku se, uz ostalo, navodi tvrdnja poslanika u entitetskoj skupštini Nebojše Vukanovića da je PSS povezan sa srbijanskom službom, te da će na raspolaganju imati ogromne sume novca.

Mediji su ranije objavili da je jedan od vodećih ljudi, u Stanivukovićevom pokretu, Dejan Kojić rođak Slaviše Kokeze, nekadašnjeg predsjednika Fudbalskog saveza Srbije i bliskog Vučićevog saradnika. U članku se navodi da je Kokeza “multimilioner i produžena ruka predsjednika Srbije”.

S obzirom na privrženost javnosti u RS-u Srbiji, slika po kojoj je Stanivuković blisko vezan za Beograd ne samo da mu neće otežati, već mu čak može biti vjetar u leđa.

Stvarne tenzije, ali ne nužno i totalni obračun

Uzimajući u obzir sve navedeno, prilično je uvjerljiv scenarij, po kojem je Dodik, našavši se u prvoj polovini godine u teškoj situaciji, navedene poteze percipirao kao zavjeru Beograda usmjerenu protiv njega, te da je nakon toga stupio samostalno, bez Vučićevog znanja, u kontakt s Amerikancima i ponudio im povlačenje odluka NSRS u zamjenu za skidanje sankcija.

Skidanje sankcija je od najveće važnosti za Dodika, jer mu je potrebno da, ostane li u skorijem periodu bez vlasti, može slobodno raspolagati imovinom na međunarodnom prostoru. Pri tome, nema osnova se Dodikov skori silazak s vlasti uzme kao gotova stvar, jer neki poznavaoci prilika smatraju da je procjena Amerikanaca da im je Dodik, koji se pokazao kooperativan u proteklom periodu, bolji partner, nego neka nova, neprovjerena struktura.

U tom kontekstu treba tumačiti i napade na Dodika, koji ovih dana dolaze od Aleksandra Vulina ili Ratka Dmitrovića. Njihova razočaranost povlačenjem odluka NSRS indicira da je Dodik povukao potez koji nisu očekivali.

Istina, sve su to još uvijek napadi nižeg intenziteta, koji imaju narav upozorenja i prijetnje, odnosno poruke Dodiku da se ne udaljava previše od Beograda. Nema još uvijek frontalnog sukoba. Dodik također zna da ima šansu zadržati vlasti, samo ako ne bude prepušten ničijoj milosti, odnosno ako se Vučiću nametne kao neizbježna činjenica i nakon idućih općih izbora. Dakle, čini se da su tenzije stvarne, ali to ne znači da one neminovno vode u totalni okršaj, bez mogućnosti da se Vučić i Dodik vrate saradnji, koja nikad nije ni bila praćena ljubavlju.