Iz štampe je izašlo printano izdanje analize „Ideologija tekfira i nasilnog ekstremizma“ koju je izradilo Vijeće muftija Islamske zajednice u BiH. Predviđeno je da svi imami, vjeroučitelji i profesori Islamske zajednice dobiju besplatan primjerak knjige.

Analiza koju je usvojilo Vijeće muftija na sjednici održanoj 21. marta ove godine, jedan je od napora koje Islamska zajednica u BiH ulaž̌e na suzbijanju utjecaja interpretacija vjere stranih tradicionalnom islamskom učenju, a koje su se kod nas pojavile u posljednje vrijeme.

S obzirom na značaj ove teme, a posebno zbog pokuašaja  da se isticanjem pojedinaca među Bošnjacima i njihovog radikalizma, čiji je temelj upravo tekfir-ideologija, cijeli narod etiketira i satanizira, INS u drugom nastavku prenosi dijelove knjige „Ideologija tekfira i nasilnog ekstremizma“:

Bošnjaci su od vremena u kojem su započeti procesi njihovog prelaska na islam i islamizacija njihove kulture pripadali osmanskom kulturno-civilizacijskom krugu. To, kao i institucionalno uređenje islamskih vjerskih pitanja u Osmanskom carstvu, čiji je Bosna bila dio, odredilo je i karakter njihove teološke i pravne argumentacije u razumijevanju vjere.

To znači da su Bošnjaci tokom čitavog historijskog iskustva življenja islama bili hanefije u pravnoj školi i maturidije u akaidskom tumačenju vjere. Sufizam, posebno nakšibendijska škola islamskog misticizma, također je bio prepoznatljiva nit u islamskoj tradiciji Bošnjaka.

Takav svjetonazor nikad ozbiljnije nije doveden u pitanje od bilo kakve organizirane skupine ili škole drukčijeg islamskog mišljenja. To naročito nije bio slučaj u razumijevanju i prakticiranju vjere među muslimanima u cjelini, odnosno na nivou pučke religioznosti. Izazovi tradicionalnom islamskom učenju, kao i njihovom biološkom opstanku i opstanku njihove države i društva, dolazili su “izvana”.

Naročito će se ti izazovi povećati s odlaskom osmanske vlasti, kada je bošnjačka ulema intenzivno počela iznalaziti modele življenja islama u novim okolnostima, i dalje privržena osnovnim principima islamskog nauka, zasnovanog na idžtihadu. Njima se, međutim, sve više pridodaju “potrebe vremena”, kao faktor koji utječe na nova pravna rješenja, naročito u institucionalnom življenju islama u sekularnoj državi. Bila je to neka vrsta iznuđene reakcije na utjecaje “izvana”.

Ni tada, ni kasnije, nijedna relevantna institucija islamskog znanja, kao niti jedan ugledni alim, nisu osporili to islamsko iskustvo Bošnjaka, a ni njegovu valjanu utemeljenost na mjerodavnoj islamskoj tradiciji, koja je potvrđena konsenzusom muslimana.

Tokom jugoslavenske socijalističke epohe Bošnjaci su živjeli islam u reduciranoj formi, po mjeri vladajuće i dominantne državne ideologije. I tada su bosanski muslimani sačuvali osnovne elemente islamskog života i to ne samo na individualnom, već i na nivou šire zajednice. U tom periodu

Bošnjaci su bili pod nekom vrstom staklenog zvona i u najvećoj mjeri isključeni iz ideoloških i drugih procesa koji su uveliko bili u toku u muslimanskom svijetu. Naravno, bilo je i refleksija nekih od tih procesa kod manjeg dijela intelektualne elite Bošnjaka i u ulemanskim krugovima, ali je to bilo daleko od mogućnosti da ostavi vidljiv trag na širu muslimansku populaciju ili da izmijeni obrazac prakticiranja i razumijevanja vjere.

To je uveliko utjecalo na činjenicu da muslimani Bosne nisu razvili neku vrstu “imuniteta“ prema različitim interpretacijama islama, naročito ne prema onima koje imaju izražen ideološki pristup islamu, što se odvijalo u muslimanskom svijetu u proteklom stoljeću.

A tamo je po islamsko duhovno biće posebno bila pogubna politizacija islamske tradicije i predstavljanje islama kao samo još jedne ideologije na sceni prolaznih mobilizirajućih ideja. Ozbiljni i nagomilani problemi muslimanskog svijeta, te kriza njihove civilizacije pokušali su se prevazići u nekim krugovima pukim vjerskim populizmom i instrumentalizacijom vjerskih osjećanja i simbola za političke ciljeve. Islamom su podjednako mahale kako vladajuće oligarhije tako i opozicioni pokreti. Islamska duhovnost i ukupna tradicija islamske misli je reducirana samo na onaj njen mobilizirajući potencijal koji je trebao osigurati instrument manipulacije masama kako bi se preko njih ostvarili politički ciljevi.

Ta sveopća instrumentalizacija vjere u političke ciljeve je poprimila različite oblike a praćena je općom krizom muslimanskog intelektualnog duha koji se okrenuo konzervativizmu i koji je muslimane uvjeravao da je najbolje vrijeme iza njih i da muslimani za sve probleme sadašnjice imaju gotova i konačna rješenja.

Ovaj proces se podudario sa propašću ideja arapskog i drugih nacionalizama u muslimanskim zemljama što je dovelo do jačanja partikularnih identiteta.

S tim procesom su oživjeli i sektaški sukobi koji su u pozadini ponovo imali političke ciljeve, a koji su sa pozicija različitih “pravovjerja” potencirali razlike među muslimanima. Takva ideologizirana vjera, opterećena problemima nekih muslimanskih društava u kojima je nastala, počela se izvoziti širom muslimanskih društava kao jedini valjan obrazac življenja i razumijevanja islama razarajući tradicionalna muslimanska društva i kulture.

Prvi put su Bošnjaci i njihova Islamska zajednica suočeni s “napadima na njihovu tradiciju iznutra”, odnosno s pozicija različitih fikhskih i mezhebskih, ali i sektaških, interpretacija islama u toku i poslije agresije na našu zemlju tokom 1990-ih.  Tada su prvi put na ovom području strane interpretacije vjere pokušale preoteti narodni duh islama u Bosni.

Osim toga, to što se na prvi pogled doimalo kao puko sučeljavanje različitih tumačenja islamske tradicije u globaliziranom svijetu i kao pluralizacija islamskog mišljenja, uvezena i u Bosnu, preraslo je u ideologiziranu i izrazito netolerantnu i agresivnu interpetaciju vjere i tradicije, koja grubo nasrće na islamsku tradiciju Bošnjaka. Ta nasilna i isključiva ideologija nije proizvod bošnjačkog iskustva islama.

Ona je njemu strana, a uvezena je kako bi razdirala naše tkivo iznutra, u vremenu u kojem smo bili izloženi genocidu i kada smo, u godinama nakon agresije, pokušavali obnoviti državu i društvo.

Iako je Islamska zajednica ulagala stanovite napore kako bi se zaustavili takvi nasrtaji “iznutra”, što se vidi iz mjera koje su konstantno poduzimane, a koje su spomenute na početku ove Analize, trebalo je vremena da se shvate sve razmjere problema.

Bošnjačkom islamskom biću je bilo neshvatljivo da mogu postojati takve skupine koje svojim interpretacijama islama sve muslimane proglašavaju nevjernicima i koje su spremne koristiti brutalno nasilje protiv neistomišljenika.

Zato ovaj dokument treba da posluži svim imamima i vjeroučiteljima, akademskoj zajednici i džematlijama, dakle, ponajprije muslimanskoj javnosti, da se upozna s ideologijom tekfira i nasilnog ekstremizma. Analiza dijelom nudi i kontranarativ ideologiziranim stavovima radikala i to s pozicija mjerodavne islamske tradicije i iskustva bosanskog naučavanja i življenja islama.

Iz ove analize se jasno vidi o kakvom stepenu zloupotrebe islama i njegove tradicije se radi. Kao što se vidi jasan obrazac razvijanja novih značenja oko davno ustanovljenih koncepata islamske tradicije i njihovo redukcionističko shvatanje, kako bi poslužili ideološki ostrašćenim stavovima male skupine muslimana koji sebe, po uzoru na haridžije i slične sekte iz muslimanske historije, predstavljaju jedinim ispravnim muslimanima.

Ali ne možemo ne primijetiti kako postoji instrumentalizacija islama i u nekim političkim i akademskim krugovima Zapada koja nije ništa manje pogubna i koja također zarad dnevnopolitičkih i ideoloških interesa razvija vlastite iskrivljene koncepcije islamskih pojmova kao što su džihad, šerijat, hidžab i sl. Ni ovdje se ne radi o ništa manjoj zloupotrebi islamskog učenja pa bi dužnu pažnju trebalo posvetiti i ovoj pojavi.

Ipak, ovdje su obrađeni samo ključni koncepti koje ideolozi tekfira i nasilnog ekstremizma najčešće zloupotrebljavaju, kako bi poslužili kao ilustracija. Ovo istraživanje ne pretenduje da bude konačna analiza ove ideologije, ali će postići svoj cilj ako bude osnova za njena daljnja i detaljnija izučavanja.

Molimo Allaha Uzvišenog da nam Istinu pokaže kao istinu i da nam pomogne da je slijedimo, a zabludu kao zabludu i da nam pomogne da je se klonimo.