hamburger-icon

Kliker.info

Gregory Stanton: Boris Tadić bi se morao ispričati za genocid

Gregory Stanton: Boris Tadić bi se morao ispričati za genocid

11 Jula
06:02 2010

Kada je 1996. Gregory Stanton, kao predsjednik Genocide Watcha, State Departmentu predstavio izvještaj u kojem je definirao osam faza genocida, naznačio je da se genocid odvija u osam etapa, koje su "predvidljive, ali ne i neumoljive". Na osnovu te analize, nastale neposredno po genocidu u Ruandi, sačinio je i listu preventivnih mjera  koje bi SAD mogle izravno implementirati kako bi se spriječili novi genocidi. Predsjednik i osnivač Genocide Watcha i utemeljitelj Međunarodne kampanje za prevenciju genocida, koji je u Sarajevu učestvovao na konferenciji Sjećanje i oprost: koraci ka svjetlijoj budućnosti, u organizaciji Centra za pravdu i pomirenje, govori za Dane

DANI: G. Stanton, Vi ste u vrijeme rata u BiH bili na funkciji u State Departmentu. Na kojoj poziciji?

STANTON: Počeo sam 1992. Prošao sam kroz osnovnu obuku koja je trajala nekoliko mjeseci, a onda sam od 1993., čini mi se, volontirao u birou koji se zvao International Organizations UN Political Biro. Radio sam tamo nekoliko mjeseci, dok nisam prošao trening za savjetnika i thai jezik. Bio sam poslan na Tajland na godinu dana. U međuvremenu se u Ruandi desio genocid, u aprilu 1994. generalna direktorica Foreign Servicea, znajući da sam ekspert za genocid i da sam profesor prava, došla je na konferenciju u Bangkok, gdje smo razgovarali o genocidu u Ruandi. Ona je od mene zahtijevala da se vratim u službu u Washington što prije. U tom birou ja sam bio postavljen na čelo odjela koji se bavio politikama u Africi, gdje je genocid u Ruandi bio centralno pitanje u tom trenutku. Svakako, uporedo sam se "fakultativno" mogao baviti Bosnom i Hercegovinom. Uskoro sam bio poslan u Ruandu s komisijom UN-a, i mi smo preporučili osnivanje međunarodnog tribunala za genocid u Ruandi, izglasavanje rezolucije u UN-u o genocidu u Ruandi, i tako dalje. Drugim riječima, pošto se bavim kulturnom antropologijom i internacionalnim pravom, savršeno sam se uklopio u poziciju koja mi je bila dodijeljena. Nosio sam iskustva iz Kambodže 1980., gdje sam vidio prvi genocid uživo. To je za mene bilo kao sudbina da se nađem na takvim mjestima. Zato sam dolazio u Bosnu i Hercegovinu. Obavještajne informacije koje su se odnosile i na BiH bile su nam dostupne, tako da smo mi u birou, ali i u drugim odjelima u State Departmentu, bili itekako dobro upućeni u sva zbivanja. Ljudi koji su radili u Odjelu za Bosnu govorili su da se u Bosni dešava genocid.

DANI: Upravo zato Vas i pitam – kako je moguće da su takozvana međunarodna zajednica, i posebno SAD, dopustili da se usred Evrope, na samom kraju 20. stoljeća dogodi genocid? Uz direktan prenos na televiziji.

STANTON: Prvo, ja ne vjerujem u kolektivitet "međunarodne zajednice". I da, oba genocida su se odvijala na televiziji – ustvari, Bosne je bilo više u medijima jer su svi predstavnici medija napustili Ruandu. Bili su više zainteresirani za izbore u Južnoj Africi, za suđenje O.J. Simpsonu. Bosna je bila na CNN-u svaki dan, Christian Amanpour je postala zvijezda u to vrijeme i, mislim, s razlogom jer je ona stvari tada nazivala pravim imenom. Svi u našem birou bili su krajnje frustrirani zbog američke politike posebno prema Bosni i Ruandi. Zato se moj rad u Ruandi svodio na istraživanje područja na kojem je genocid počinjen, kako bismo bili u mogućnosti da takve užase u budućnosti spriječimo. Kao na primjeru Burundija. Imali smo vremena da u ranim fazama prepoznamo i zaustavimo genocid. U Runadi se, nažalost, više nije moglo ništa uraditi, osim pomoći izbjeglicama. U Bosni su se stvari nastavljale, masovna pogubljenja, protjerivanja – svima nam je već tada bilo jasno da nema dileme da se tu radi o genocidu. Živo se sjećam jedne rasprave oko izvještaja Vijeća sigurnosti, u januaru 1993. – čini mi se da je bilo riječi o Vance-Owenovom planu. Mi smo tada tražili da se svim ambasadama pošalje hitno pitanje kako će zemlje u kojima su smještene reagirati na ono što se dešava. Sjećam se da smo dobili odgovore od ambasada – posebno jednog se sjećam: moskovska ambasada je poslala dopis u kojem se tvrdilo da bi Rusija mogla uložiti veto na eventualnu odluku o vojnoj akciji. Ali, to je bilo sve – posebno naglašavam da je tamo stajala konstrukcija "moguć veto", što ne znači i "siguran veto". Dakle, neka rezolucija o BiH je mogla biti izglasana, ali su Rusi možda mogli uložiti veto. I naravno, Vijeće nije predložilo niti organiziralo odlučnu akciju koja bi "mogla ugroziti američke i UN trupe". Clintonova administracija u to vrijeme nije bila spremna riskirati živote svojih vojnika. Ako se sjećate, 1993. se u Somaliji desila katastrofa, kada je 18 američkih vojnika poginulo prilikom obaranja helikoptera Black Hawk, nakon čega su tijela američkih vojnika bila vučena po ulicama Mogadishua. I to je bilo na televiziji i imalo je strahovit utjecaj na javno mnijenje u SAD-u, naročito u kontekstu slanja mirovnih trupa na ratišta. Isto tako, mislim da Clinton nije mislio da bi mogao imati podršku Kongresa za vojnu intervenciju. Mislim da je bio u krivu. U to vrijeme su ankete i istraživanja pokazivali da oko 75 posto Amerikanaca misli da vojnom silom treba zaustaviti genocide u drugim zemljama. Čak i po cijenu izgubljenih života! Mislim da Clinton tu nije postupio kao lider, već kao neko ko nema naročitu volju da nešto stvarno učini. Zato je reakcija stigla tako tragično kasno.

DANI: Tu se ne završava uloga međunarodne zajednice u genocidu – šta je po Vašem mišljenju glavni razlog što je genocid sudski potvrđen samo u slučaju Srebrenice? To se desilo i u presudama ICTY-a i ICJ-a.

STANTON: Tribunal u Haagu (ICTY) je utvrdio da se u Srebrenici dogodio genocid, a Međunarodni sud pravde (ICJ) je samo potvrdio taj nalaz, ne uzimajući u obzir dokumente Vrhovnog saveta odbrane Srbije, koji bi bez ikakve sumnje pokazali i dokazali da je Srbija bila umiješana u planiranje genocida.

DANI: Naravno, mi smo objavili dosta od te dokumentacije.

STANTON: Znam. Ja sam Carli del Ponte direktno rekao, u vrijeme dok je bila glavna tužiteljica ICTY-a – zašto nije zahtijevala te dokumente, zašto nije insistirala da ih ICJ obavezno dobije. Rekla mi je doslovce, citiram: "Zato što nisu tražili!" Rekao sam joj – ali, morali ste znati koliko su ti dokumenti važni. Na šta je odgovorila: "Naravno da sam znala, ali smo se isto tako sporazumjeli sa srbijanskim vlastima da nećemo izlaziti iz okvira kojeg je presudama uspostavio ICTY." Za mene je to birokratija. Ako ICJ zahtijeva dokumente od drugog suda – ko je taj ko će reći "ne"? Siguran sam da je Del Ponteova to morala uraditi. Isto tako, ne mislim da je to bila pogreška isključivo Carle del Ponte, jer ni ICJ nije tražio te dokumente. Ali, ovdje se također nije radilo samo o tim dokumentima. Sudija Antonio Cassese, prvi predsjednik ICTY-a, po mom mišljenju nije dobro protumačio termin namjere, bez koje se ne može utvrditi da li je genocid počinjen ili nije. Termin "specijalna namjera" znači postojanje namjere da se u jednom dijelu ili u potpunosti uništi jedna religiozna ili etnička skupina kao takva. Ako krenete analizirati šta su srpske vojne snage u Bosni radile, postat će jasno da je ta namjera postojala u potpunosti. Čak i pored tih iznimno važnih dokumenata, bilo je i drugih bitnih dokaza koji bi pomogli u dokazivanju genocida. Mi smo u to vrijeme, kao stručnjaci u međunarodnom pravu, vodili bitku da pojam "namjere" bude redefiniran jer kao takav nije postojao u Konvenciji o genocidu. Ustvari, bio je tek dvaput spomenut u pregovorima oko pisanja Konvencije. Činjenica je isto tako da su neki ljudi, i to respektabilni naučnici, promijenili svoje stavove oko ovog pitanja.

DANI: Kao William Schabas, koji je u knjizi War Crimes and Human Rights kritizirao ICTY zbog termina "udruženi zločinački poduhvat" u kojem je počinjen genocid u Srebrenici?

STANTON: Da, kao Schabas, kao i mnogi drugi vrlo dobri naučnici. Oni su sada zaključili da se tu radilo o namjeri, vrlo sličnoj namjeri da se povuče obarač pištolja.

DANI: Hoće li ta promjena stavova o kojoj govorite moći utjecati na suđenje Radovanu Karadžiću?

STANTON: Ja se nadam da hoće. Moj uvid je da su djela srpskih snaga dovoljna da se dokaže genocidna namjera. I to ne samo u Srebrenici.

DANI: Mislite li da je to utjecalo i na presude u slučajevima Ljubiše Beare, Vujadina Popovića i ostalih? Prvostupanjskim presudama pred Tribunalom utvrđeno je da su oni krivi za genocid.

STANTON: Da, to je bila sjajna presuda.

DANI: Slažem se, no, bojite li se da bi u žalbenom postupku Apelacijsko vijeće moglo odbaciti kvalifikaciju genocida, kao što se to dogodilo u slučaju Vidoja Blagojevića, kome je također kvalifikacija genocida ukinuta drugostupanjskom presudom?

STANTON: U pravu ste. Mislim, odnosno znam da se to ne bi smjelo dogoditi, mada se ni ta mogućnost ne može isključiti. No, mislim da novo shvatanje namjere o kojem smo govorili može doprinijeti da i Apelacijsko vijeće potvrdi već donesenu presudu. Potpuno sam uvjeren da je u slučaju Popovića ICTY definitivno u pravu jer on jest kriv za genocid. Isto je to trebalo biti urađeno u postupku protiv Krstića, kao i protiv mnogih drugih.

DANI: Ono što se stalno pitamo je koliko je još "djela genocida" potrebno ustanoviti, kao što se desilo u Krstićevom slučaju, da bi se ustanovio genocid?

STANTON: To je potpuni nonsens. Termin "genocid" je definiran kao skup djela. I, naravno, svi se pitamo – kako akti genocida ne mogu biti genocid. Meni je to isto. Ja vjerujem da je Konvencija o genocidu toliko oslabljena tehnikalijama, da je postala skoro bezvrijedna kao instrument za prevenciju genocida. Nijedna od faza u genocidu, čak i ako se radi o poticanju drugih, stvaranju konspiracija i planova o masovnim ubijanjima drugih, ne vodi ka sudskom ishodu, sve dok ubijanja stvarno i ne počnu, odnosno dok ne završe. Mislim da je vrijeme da se sudovi počnu baviti procesuiranjem genocida prije nego što ubijanje počne. Dobar primjer je Darfur – Konvencija je u tom slučaju potpuno beskorisna u smislu prevencije. Mislim da je vrijeme da redefiniramo aspekte Konvencije. To bi u slučajevima poput bosanskih imalo itekako smisla – imali ste Karadžića koji je išao unaokolo i prijetio nestankom. Imali ste generala Mladića koji je 12. maja 1992. čak rekao da se ciljevi koji su postavljeni pred njega mogu postići, ali uz genocid. Dakle, oni su već tada znali da će se to tako odigrati!

DANI: Pritom, ne može se reći da je imao problem s tim…

STANTON: Ne! Oni su bili potpuno svjesni da se radi o genocidu. Mi moramo početi procesuirati ljude koji planiraju genocide. Nakon masovnih pokolja je kasno. Jedan od problema u Bosni je bio i taj što su UN snage održavale, kako je zovem, "iluziju neutralnosti". U genocidu ne možete biti neutralni. Ovo je bio slučaj agresije, u kojoj je jedna grupa ljudi pokušala drugu grupu potpuno ukloniti s određenog područja: masovnim protjerivanjima, brutalnim masakrima, masovnim silovanjima. Ne kažem pritom da nije bilo zločina na svim stranama, a isto tako tvrdim da se u Bosni i Hercegovini – između ostalog – zbio i građanski rat, tim prije što građanski rat i genocid nisu suprotstavljeni, čak su se i mnogi genocidi dogodili u građanskim ratovima. A ovo je bio slučaj planiranog djela grupe ljudi koji su željeli istjerati, očistiti muslimane i Hrvate s područja koje bi se uklopilo u neku Veliku Srbiju.

DANI: G. Stanton, Vi ste definirali poricanje kao posljednju fazu genocida. Šta priznavanje genocida znači za suživot, pomirenje, integracijske procese, a šta konstantno negiranje? I šta u tom kontekstu znače državni dokumenti, poput nedavno u Parlamentu Srbije usvojene Deklaracije o Srebrenici, u kojoj se riječju ne spominje genocid?

STANTON: Imamo sociologe, a i sam sam među njima, koji su proučavali efekte poricanja genocida – ukratko, došli smo do zaključka da se šansa za neki budući genocid preko tri puta uvećava ukoliko nema jasnog određenja o prošlom genocidu, odnosno kad imamo potpuno poricanje genocida koji se nesumnjivo dogodio. Mislim da je tačan broj 3,2. Taj statistički nalaz podupire profesorica Barbara Hart, koja je pravi ekspert u tom polju, pokazuje da je poricanje ubjedljivo najveći – mada ne i jedini – "faktor rizika" da se genocid ponovi. Ja sad ne kažem da će se ovdje genocid obavezno ponoviti, ali kažem da postoji opravdana bojazan. Treba shvatiti da nisu samo Srbi iz Republike Srpske, već i iz Srbije učestvovali u ovome, s kompletnim rukovodstvima, logistikom, itd. Ponekad treba vremena da odgovorni za genocid priznaju to djelo – i tu je najbolji primjer genocida Turske nad Armenima. Iako je prošlo 95 godina, mislim da je krajnje vrijeme da države budu iskrene prema prošlosti. Nama u SAD-u je bilo potrebno daleko više od sto godina da postanemo iskreni u odnosu prema genocidu nad američkim Indijancima.

DANI: Dakle, po Vašem mišljenju, Srbija još nije izašla iz faze poricanja genocida? Kako tumačiti činjenicu da se srbijanski predsjednik Boris Tadić sprema u Srebrenicu, na obilježavanje 15. godišnjice "zločina počinjenog nad Bošnjacima", kako je najavljeno iz njegovog kabineta?

STANTON: Apsolutno. Ne misli se ovdje naravno na sve Srbe, ali se misli na državu. Što se tiče srbijanskog predsjednika, moram priznati da mi tu nisu najjasnije stvari – ako tako odustaje od kvalifikacije genocida, zašto on uopće dolazi? Nijedna riječ nije "magična", pa ni genocid. Više je potrebno da on shvati, kao lider, šta se dogodilo. Možda je to sve dobro. Iskreno, ne poznajem najbolje trenutnu politiku u regiji, pa možda moj odgovor neće biti sasvim tačan. Ali, mislim da je potreban jasan i iskren akt izvinjenja, sličan izvinjenju kojim se američka administracija izvinila našim državljanima japanskog porijekla, koji nisu bili žrtve genocida, ali jesu bili užasno zlostavljani. Ali, moram i ovo reći – izvinjenje je u cijelom tom procesu tek početak, a ne kraj izlaska iz faze poricanja. Činjenica da se u Deklaraciji Parlamenta Srbije ne spominje riječ genocid je razočaravajuća, ali bi svejedno mogla biti pozitivan korak ka izvinjenju. Pravo pitanje je – čemu to izvinjenje služi, odnosno s kojim je motivom izrečeno. Pravo pitanje je da li je izvinjenje upućeno zarad bosanskih žrtava ili zarad probitka ka integraciji u Evropsku uniju. Ono što je važno da se kaže u ime Srbije – a ja proučavam genocid preko 30 godina i odlično ga znam prepoznati: u Bosni se dogodio genocid, i to ne samo u Srebrenici. Svako odstupanje od ove tvrdnje je relativizacija. Masovni koncentracioni logori, silovanja, ubistva – poput masovnih egzekucija na mostu u Višegradu – sve su to bile manifestacije genocida prije pada zaštićene zone Srebrenica.Eldin Hadžović (BH Dani)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku