Kliker.info

Frapantno je kako najava ukidanja putničkog željezničkog saobraćaja jedva na sebe skreće pažnju javnosti i kako su entitetske vlasti spremne na sve ne bi li se dokopale još malo novca.

Piše : Gordana Katana (Oslobođenje)

Borba za pobjedu u obnovi zemlje, u savlađivanju privrednih teškoća, sastavni je dio one velike borbe na bojnom polju u kojoj su ginule desetine hiljada omladinaca i omladinki. Ovdje, na radnim akcijama, kuju se novi ljudi. Ovdje se kuju i prekaljuju i izlaze iz rada novi ljudi sa novim pojmovima o radu. Stvara se jedan radni kolektiv koji se ponosi svojim radom, ono što on stvara svojim sopstvenim rukama… Kad kroz nekoliko godina budemo mogli da pogledamo unatrag na pređeni put, mi ćemo zaista s ponosom moći da kažemo da smo taj put – iako je bio trnovit, težak i prepun svih mogućih prepreka – savladali blagodareći samo tome što se nismo bojali nikakvih teškoća, što smo duboko vjerovali u našu pobjedu u izgradnji.

Josip Broz Tito
krenula je omladina Jugoslavije da gradi državu. U prvim poslijeratnim omladinskim radnim akcijama milioni omladinki/ca gradili su autoputeve, pruge, fabrike i gradove. Najveće Savezne radne akcije dešavale su se u periodu od 1946. do 1952. godine. Od 1. aprila do 7. novembra 1946. izgrađena su 92 kilometra pruge Brčko – Banovići. Bez dovoljno alata, materijala, bilo kakve mehanizacije i pored brojnih poteškoća, pruga je završena u rekordnom roku. Slijedeće, 1947. godine, također za samo sedam mjeseci, izgrađena su 242 kilometra pruge Šamac – Sarajevo.

U mojoj generaciji jedva da i ima onih u čijoj obitelji nije postojao narativ o omladinskim radnim akcijama. O kojima su očevi i majke pričali s ponosom i pažljivo čuvali udarničke značke.

Ovaj “naš” rat, od 1992. do 1995. godine, taj besmisleni krvavi pir nije okončan ni pobjedom ni porazom bilo koje strane. Iza njega ostao je trajan, zamrznut konflikt u kojem i srpski, a dobrim dijelom i hrvatski politički esablišment, ali, nažalost, i narodi koje predstavljaju i dalje Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao nužno zlo, a ne svoju domovinu. I stoga niko realan i ne očekuje da se vrati ono vrijeme zanosa nakon Drugog svjetskog rata. Vrijeme entuzijazma i istinske vjere da mi gradimo prugu, a pruga gradi nas.

Samo ono o čemu se ne smije prestati govoriti jeste činjenica da ono što u ovom, posljednjem ratnu nije srušeno, spaljeno i opljačkano, dovršava se u poratnim godinama. Privatizacija društvene imovine ostavila je za sobom desetine hiljada nezaposlenih radnika. Tvorničke hale uzduž i poprijeko BiH pretvorene su najčešće u atraktivno građevinsko zemljište na kojem niču trgovinski centri ili sale za svadbe i sahrane. Radnička klasa gotovo je do kraja uništena, a oni koji posao imaju van javnog sektora više su puki prekarijat nego radnici, čast iznimkama.

Odgovornost za to snose vlasti oba entiteta. One vlasti okićene nacionalnim perjem kojima su usta puna “svog naroda” i brige o njemu. Naroda čije su tvornice prodali, naroda čiji su novac opljačkali. Tranzicija nije Bosni i Hercegovini donijela ništa naročito dobro. Njen skor je do kraja socijalno raslojeno društvo u kojem dobro živi tek šaka političara i biznismena na njih naslonjena. Priče oko dolaska svježeg novca, priče o stranim investitorima pokazale su se potpuno neutemeljene. BiH je postala zemlja političara i javne administracije koji su sami sebi svrha.

Ali njih valja hraniti. Valja hraniti i armiju penzionera kojih je jednak broj kao i radnika. I demobilisane borce, ratne vojne invalide koji su na frontove odvedeni kao radnici, a vratili su se kao potpuno suvišan dio društva. Valja sve to, samo što ne postoje radnici, ne postoji zapravo realni sektor koji stvara dohodak: onaj koji postoji čini se da smeta vlastima i zato grca pod teretom poreza i nameta.

I jedino rješenje vlasti je stalno posezanje za novim i novim kreditima. Da se preživi još jedan mjesec, godina… Tako se gomilaju milijarde dugova, a kreditori sve češće i radikalnije finansijske injekcije praznim budžetima diktiraju sopstvenim zahtjevima.

Zato sam i počela ovaj tekst pričom o omladinskim radnim akcijama. U godini i mjesecu kada se obilježava 70. godišnjica izgradnje pruge Brčko – Banovići, pruge koja je, kao, uostalom, i sve ostale u našoj zemlji, godinama osim uglja i željezne rude prevozila putnike.

I onda u toj istoj godini, upravo uz sam jubilej Brčko – Banovića, stigla je i vijest da Svjetska banka, koja je asistent u provedbi strukturalnih reformi koje kao zamjenu za novi kreditni aranžman od BiH zahtijeva Međunarodni monetarni fond (MMF), svoj prijedlog restrukturiranja javnih kompanija u oblasti željezničkog saobraćaja u entitetima zasniva na ukidanju putničkog saobraćaja. Siromašna zemlja kakva je BiH, poručuju stručnjaci Svjetske banke, ne može sebi dozvoliti luksuz da njenim prugama saobraćaju vozovi koji će prevoziti putnike. Frapantno je kako je ta činjenica jedva na sebe skrenula pažnju javnosti i kako su entitetske vlasti spremne na sve ne bi li se dokopale još malo novca. Sindikat, odnosno radnici, nemoćni su. Mogu protestovati koliko hoće, istupati u javnosti, no njih se više ni zašto ne pita. A vlasti se tako može. Jer građani kojih se sve to tiče ponašaju se ionako kao da su bez vlastite pameti. Pa idu za slijepim vođom, ne vjerujući svojim očima da ih taj isti vođa vodi u provaliju. Samo ove vođe sebe znaju zaustaviti. I sebe su odavno namirile. I ne samo sebe nego i djecu, a i unučad.

Dakle, prvo ćemo ostati bez putnika na prugama. Koje su rentabilniji oblik prevoza od drumskog saobraćaja, ali u koje se godinama nije ulagalo. Kao što se nije ulagalo ni u nove lokomotive i vagone. Jer i željeznice su, kao i ostala javna preduzeća, svih ovih poratnih godina mjesto za političke uhljebe i izvlačenje novca za potrebe političkih stranaka koje njima upravljaju, umjesto mjesto gdje se stvara dohodak za opšte dobro.

U ovom trenutku, što se bh. entiteta Republika Srpska tiče, pod krinkom restrukturiranja, slom Željeznica RS-a samo je prvi korak u raskućivanju sve praznije kuće. Tokom svoje višednevne turneje po Kini predsjednik RS-a Milorad Dodik bombardovao je javnost obećanjima o brojnim investitorima koji jedva čekaju da svoj novac ulože u RS. U gradnju hidroelektrana koje će do kraja uništiti ekosustav i koje će dohodak donositi stranom vlasniku. I termoelektrana koje će nam donijeti samo još malo prljave tehnologije koje se svijet odriče.

Na sceni je, sve je izvjesnije, završni čin rasprodaje RS-a. Kako bi ova vlast nastavila da vlada. Isključivo zarad vlastitih interesa. A što se tiče građana i nade da će se dozvati pameti i biti spremni da sami nešto poduzmu, da mijenjaju, optimizmu nema mjesta.

Stoga, kada se i ako to i desi, bit će prekasno. Spašavati tada neće imati ništa.