hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Zločin i opraštanje

Gojko Berić : Zločin i opraštanje

26 Avgusta
06:41 2011

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Kad god na televiziji pogledam prilog o obilježavanju godišnjice nekog od bezbrojnih zločina iz proteklog rata, upitam se kuda zapravo vode putevi do istinskog pomirenja između Bošnjaka, Srba i Hrvata i da li je ono uopće moguće? Šta o tome, recimo, misle sve one majke, sestre i supruge koje su u nedjelju, po vrelom avgustovskom suncu, došle na Korićanske stijene na Vlašiću da niz litice bace suzni pogled i ruže u bezdan u koji su se 21. avgusta 1992. stropoštala tijela njihovih sinova, braće i muževa, usmrćenih rafalima mlađanih, okrutnih prijedorskih policajaca? Na tom je mjestu strijeljano oko 200 bošnjačkih i hrvatskih civila, logoraša iz Trnopolja, koji su uz izgovor da ih vode na razmjenu potrpani u autobuse, da bi negdje na 150. kilometru bili pobijeni, uz divljačko likovanje svojih dželata. Mogu li te žene više ikada povjerovati svom komšiluku iz kojeg su regrutovani logorski batinaši, ubice i silovatelji u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu?

Može li bilo čijim majkama išta značiti izvinjenje dojučerašnje neprijateljske strane i mogu li one same toj strani oprostiti njene zločine? Izvinjenje i opraštanje nezaobilazni su pojmovi u svakom ozbiljnom diskursu o ratnim zločinima. Kršćanski teolozi razvili su čitave, često komplikovane i dosadne teorije o opraštanju. Smatrajući opraštanje najtežom moralnom temom uopće, oni navode riječi iz Očenaša: "Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dušmanima našim", što je jedini moralni zahtjev u najvažnijoj kršćanskoj molitvi. Reis Mustafa Cerić, reprezentant mita o Bošnjacima kao žrtvi, i sam je znao reći: "Oprostiti možemo, ali zaboraviti ne možemo."
S druge strane, mediji su izdašno eksploatisali historijski gest nekadašnjeg socijaldemokratskog kancelara Willya Brandta, koji je prilikom svoje posjete Warszawi, 7. decembra 1970. godine, položio vijenac na Spomenik junacima Varšavskog geta i, na opće iznenađenje prisutnih, kleknuo pred spomenik. Bila je to nijema, ali veličanstvena molba Poljacima za oproštaj za zločine koje su nacisti počinili u njemačko ime u vrijeme Hitlera. Brandtov gest nije bio unaprijed planiran. "Na dnu njemačke istorije, sa osjećanjem težine miliona pobijenih, učinio sam ono što čine ljudi kad ostanu bez riječi", objasnio je bivši zapadnonjemački kancelar u svojim memoarima. Iskazavši pokornost i stid zbog nacističkih zločina, on je u tom trenutku preuzeo odgovornost i zadivio svijet, postavši simbol pomirenja u Evropi. Priželjkivanje da se među Srbima pojavi njihov Willy Brandt vodi u nemoguću historijsku analogiju: Brandtov gest bio je jedinstven i neponovljiv, kao što je i sam Brandt bio jedinstvena ličnost.

Problem sa teološkim opraštanjem je u tome što je ono neuvjerljivo, jer je lišeno stvarnog sadržaja, a u našim balkanskim dušama i iskrenosti. Još su neuvjerljivija i ispraznija izvinjenja koja su proteklih godina razmijenili balkanski lideri. I što se oni više izvinjavaju, istina postaje sve dalja. Reprezentant tog ispraznog ispolitiziranog rituala je predsjednik Srbije Boris Tadić. Bio je u Potočarima na desetu godišnjicu genocida u Srebrenici i izvinio se, ali se ubrzo ispostavilo da je njegovo žaljenje zbog srpskih zločina deklamatorsko i iznuđeno. Metodom relativizacije zločina, krivice i odgovornosti, Tadić navodi vodu na srpski mlin. Kad kaže da su sve strane činile zločine, Tadić bježi od konkretne osude, odajući čovjeka koji je lišen emocija prema žrtvama srpskih zločina i nezainteresovan za dubinsku upućenost u taj fenomen. Prilikom nedavne posjete Sarajevu doživio je pravu blamažu kada je rekao da su za njega svi osumnjičeni za ratne zločine nevini, pa i Karadžić i Mladić, sve dok sud ne dokaže njihovu krivicu!?

Ako teološka tumačenja ostavimo po strani, nameće se obično, ali duboko ljudsko pitanje: Imaju li živi pravo da u ime mrtvih opraštaju njihovim ubicama? Poznata je tragična sudbina Predraga Šalipure, mladog borca Armije BiH, kojeg su u oktobru 1993. godine zvjerski ubili njegovi saborci. Ubio ga je predratni kućni prijatelj Šalipurovih i Predragov ratni komandant, zloglasni Mušan Topalović Caco, i bacio u jamu Kazani. Predragov otac je na sudu izjavio: "Ja sam Caci i Samiru Bajtiću oprostio, jer meni Bog neće oprostiti ako ja ne oprostim njima". Zar je Bog tako velikodušan prema najmonstruoznijim ubicama? Ili je možda stvar u tome što se tom čovjeku, dok je svjedočio na sudu, činilo da je Caco još živ? Bilo kako bilo, meni njegov oprost zvuči morbidno. Jednako morbidnim doživljavam i gest oca trebinjskog mladića Srđana Aleksića, koji je, kako se moglo pročitati u novinama, takođe oprostio četvorici četnika, ubicama njegovog sina. Ili je možda riječ o tome da je Trebinje danas uveliko četnička varoš i da bi Trebinjci, zajedno s dvojicom policajaca, i danas – kao i onda – mirno posmatrali kako bradonje kundacima umlaćuju hrabrog mladića? Mnogo iskrenije i ljudskije zvuči Kada Mehmedović, starica iz Konjević-Polja, koja je u ljeto 1995. izgubila četiri sina: "Šta mi dušmani uradiše. Nikada zlikovcima ne mogu oprostiti." Jedna od srebreničkih majki koja, nakon što je gledala TV prijenos suđenja generalu Mladiću, kaže: "Mrava ne mogu zgaziti, ali Mladića bih mogla sjeći na komadiće." Iako zna da bi joj to donijelo samo trenutnu zadovoljštinu, ta je žena, poput hiljada drugih sličnih paćenica, uvjerena da bi pravdu izvršila bolje od bilo kojeg suda.
Opraštanje, dakle, treba prepustiti Bogu, a zločin organima gonjenja i sudovima. Pišući u listu Combat (Borba), novinama Pokreta otpora, Albert Camus poručivao je Francuzima šta čeka naciste nakon što rat bude završen: "Ko bi se ovdje usudio govoriti o praštanju? Ko bi htio tražiti da duh zaboravi… Sutra neće govoriti mržnja, nego pravda zasnovana na pamćenju."

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku