Kliker.info

Sarajevo Film Festival je postao ekskluzivan, takoreći kultni događaj za glavni grad Bosne i Hercegovine. Tih desetak avgustovskih dana svi filmski reflektori u regionu upereni su u ovu veliku smotru filmskih stvaralaca.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Šteta je, međutim, što Festival ne funkcioniše kao događaj umrežen u opću društvenu kulturu, već je postao stvar ograničenog broja manje-više istih konzumenata filmske umjetnosti, onih koji isto tako idu u teatar, slušaju koncerte ozbiljne muzike i čitaju novine i knjige.

U širem sociološkom smislu, Sarajevo Film Festival ne dobacuje dalje od sarajevskih restorana sa brzom hranom i baščaršijskih ćevabdžinica i aščinica. I taksisti su u toj priči neizbježni. Svima njima Festival, za vrijeme svog trajanja, osigurava maksimalan posao i dobru zaradu. Festival, naravno, nije kriv što je tako i što živi od vlastitog prestiža i sam za sebe. Drukčije ne može ni biti u zemlji u kojoj umjesto kulture cvjeta primitivizam, u neprosvijećenom društvu “koje u cjelini slavi nepismenost i koje nije ništa drugo do antiprosvjetiteljski totalitarizam” (Dževad Karahasan). Ko je kreirao takvo stanje?

Većina kompetentnih ljudi upire prstom u civilizacijski neprosvijećene političke garniture na svim nivoima vlasti, uz napomenu da ih narod uporno bira zato što su mu mentalno jako slične.

Banjalučka književnica Tanja Stupar-Trifunović razočarana je “duhom naroda”. Govoreći o općoj zapuštenosti, ona kaže: “Rat je rušio živote, gradove, kuće, a poratno vrijeme ruši duh, obrazovanje, kulturu, medije… Nakaznost koju nam danas reflektuju mediji je strašna.

To daje isti efekat kao brza hrana na tijelo. Dovoljno je pročitati komentare na Fejsbuku ili nekom portalu, poslije kakvog strašnog događaja, pa da se duboko zamislite nad mentalnim zdravljem ljudi, njihovim sposobnostima empatije, rasuđivanja, mišljenja i govora. Moja poruka je: Plašite se!” Ovo opažanje Tanje Stupar, iako primjenjivo na sve zemlje našeg regiona, navodim zato što je njeno svjedočenje motivisano, prije svega, stanjem duha u Republici Srpskoj. Ako ništa drugo, ono nam pomaže da, gledajući iz Sarajeva, lakše razumijemo podršku koju tomošnji Srbi pružaju jednom političkom gangsteru kakav je Milorad Dodik.

Nije samo Sarajevo Film Festival bio dobra vijest u avgustu. Impresivne su bile i grupe turista koje su, kao nikad dosad u tolikom broju, posjetile Sarajevo. Ljudsko mnoštvo, koje su činili turisti iz raznih krajeva svijeta i naši dijasporci, okupiralo je središte grada. Od pretpodnevnih do kasnih noćnih sati Ferhadijom se kretala masa dokonih ljudi. Usisan u gomilu i držeći se njenog sporog, nonšalantnog tempa, sjetio sam se dubrovačkog Straduna iz njegovih najboljih dana. Poslije toliko godina, ponovo sam osluškivao kakofoniju različitih jezika, vidio sam osmijehe na ljudskim licima i osjećao mirise raznih parfema koji su dopirali sa mladih ženskih tijela.

Lijepe žene prolazile su kroz grad… Ali prođe i to. Dan nakon što je Festival filma završen, u Sarajevu je pala jaka kiša, koja nije prestajala ni narednih dana. Bilo je u tome i previše simbolike: Sarajevo se ponovo vratilo u normalno stanje. Mutno nebo stvaralo je sumorno raspoloženje, ljudska lica su ponovo postala nevesela, na ulicama je vladao saobraćajni haos… Bilo je to Sarajevo kakvo jeste – zapušteno i pritisnuto uličnim nasiljem i primitivizmom. A što je najporaznije, ono kao glavni grad ostaje simbol propasti jednog sumanutog državnog projekta osmišljenog u Daytonu, projekta na kojem su izrasle današnje političke elite, pa svaki pokušaj da se nešto u toj nakaznosti promijeni ugrožava njihovu poziciju.

Njihov bespoštedni kritičar prof. dr. Rešid Hafizović upozorava da “sa bajatim licima u politici BiH nikada nigdje nećemo stići”. U razgovoru sa Vildanom Selimbegović, objavljenom prošle subote u Oslobođenju, prof. Hafizović kaže: “Njih ne zanima stanje našeg realnog svijeta, oni imaju svoje porodične imperije podignute na našoj krvi i znoju, oni imaju svoj paralelni svijet u kojem žive kako nisu ni sanjali.”

Ali, hoće li se narod složiti sa mišljenjem prof. Hafizovića? Golema većina ljudi hoće. Neposredni sam svjedok glasova koji se čuju na sarajevskim pijacama, u kafanama, tramvajima i taksijima i iz kojih izbija gnjev prema političkim liderima bez izuzetka. Kad bi ti isti ljudi svoj gnjev prenijeli u glasačke kutije, cijela bulumenta političara, uključujući i one sa najzvučnijim imenima, zauvijek bi nestala sa političke scene.
Ovdje dolazimo do najvećeg paradoksa u bh. društvu – pomenuti gnjev na misteriozan način nestaje negdje na putu između kućnih adresa ogorčenih birača i njihovih glasačkih mjesta. Za koga si, jarane, glasao? Za naše, za koga ću drugo! Naši, to su oni za koje su glasali i na prethodnim izborima, koji su im uništili živote, a zemlju doveli na rub propasti.

Mi biramo naše, vi birajte vaše, oni neka biraju svoje! Začarani krug etničkih podjela, tačnije etno-nacionalizma, ostaje neraskidiv. Centralna izborna komisija BiH upravo je objavila ovjerene kandidatske liste za učešće na lokalnim izborima ove godine. Na hiljade anonimusa nahrupilo je u politiku iz jednog jedinog razloga – hoće hljeba bez motike. Među njima ima ljekara, pravnika, glumaca, pisaca, tzv. estradnih umjetnika…

Unosno je biti političar u Bosni i Hercegovini, ali tužno je, iz stotinu razloga, biti njen građanin. Sve je više onih koji sumnjaju u njenu budućnost i koji shvataju da mogu preživjeti samo ako im uspije da sami učine nešto za sebe. Pitanja od kojih se ne živi više ih ne interesuju. Njihovo raspoloženje kreće se u dijapazonu od “Nema od ovoga ništa” do “Biće rata”. Na potezu od Katedrale do zgrade BBI-ja, sa više mjesta dopiru glasovi mladih aktivista nevladinih organizacija, koji pozivaju prolaznike da novčanim prilozima pomognu teško oboljeloj djeci, siromašnima i gladnima, djeci bez roditelja i djeci sa posebnim potrebama. “Gospodine…” presreću me mladići i djevojke. “Penzioner”, promrmljam i produžim. A onda se vratim i u sanduče ubacim dvije-tri marke. Alo, državo…