hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Sveta misa svađalica (2) – Eto i to “zlo prođe”

Gojko Berić : Sveta misa svađalica (2) – Eto i to “zlo prođe”

21 Maja
16:04 2020

Prođe i to! Nijedan kamenčić nije prošle subote poletio prema sarajevskoj Katedrali, sa očiju na papinom spomeniku uklonjen je crni povez, policija je bila na visini zadatka, u Sarajevu je linija koja dijeli antifašizam od fašizma naglo i značajno podebljana i, sve u svemu, svako je rekao šta je tim povodom imao reći i odredio svoju civilizacijsku, odnosno anticivilizacijsku poziciju.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Uzoriti kardinal Vinko Puljić, glavni lik turbulentne priče koja je trajala danima, bio je čio i poletan u svom molitvenom kamufliranju ustaških zločina. Činio je to u isto vrijeme dok je više hiljada Sarajlija u prostoru od Vječne vatre do Marindvora, dostojanstveno ali odlučno demonstriralo svoj slobodarski duh i odavalo poštu žrtvama ustaškog terora. Buđenje urbanog Sarajeva iz višegodišnjeg drijemeža, koliko god odisalo nostalgijom, daje nadu da možda nije sve izgubljeno.

Niko razuman nije proteklih dana dizao glas protiv Katoličke crkve, njenih dogmi i njenog nauka, niti je iko osporavao njeno pravo na molitvu za mrtve. Reagovanje javnosti izazvano je kontinuiranom političkom zloupotrebom blajburške mise, a u širem smislu i predvodničkom ulogom Katoličke crkve u rehabilitaciji NDH i ustaškog režima, čiji se zločini perfidno skrivaju u floskuli o empatiji za žrtve svih totalitarizama 20. stoljeća.

Sva dosadašnja okupljanja ustaških nostalgičara u Bleiburgu svodila su se na oplakivanje Pavelićevog režima, uvijek u dekoru crnih uniformi i ustaških pozdrava. Uvijek je to bila prevara te iste crkve, pa se ništa drugo nije moglo očekivati ni od njene subotnje mise u glavnom gradu BiH. Valjda zbunjen širinom i spontanošću otpora očiglednoj političkoj provokaciji pod crkvenim krovom, kardinal Puljić se javno ponadao da će “ovo zlo” proći.

U “ovo zlo” svrstao je sve koji su se usprotivili liturgijskoj relativizaciji fašizma u verziji ustaške ideologije. Kardinal navodno odlazi u penziju i znao je da je to njegova posljednja i velika prilika da se od Sarajeva oprosti kao duhovnik koji je, kako nas je uvjeravao, duboko odan ideji ljubavi i pomirenja. A to je značilo reći istinu, priznati bliskost Katoličke crkve sa Pavelićevim režimom i javno, sa crkvenog oltara, odustati od licemjernog spašavanja ustaškog pokreta od činjenice da je bio zločinački, stvoren s jednim jedinim ciljem – da progoni i zvjerski ubija nevine Srbe, Jevreje i Rome, ali i druge “nepodobne” ljude.

Međutim, kardinal Puljić je tu priliku nepovratno propustio, iskoristivši je u potpuno suprotne svrhe. Stavljajući akcenat na nevine blajburške žrtve, pobijene iz odmazde, rekao je kako se “o njima ne može govoriti bez drhtaja srca”, ali je propustio da kaže ko je te nesretne ljude doveo u mišolovku osvete i smrti. Baš kao što je prešutio činjenicu da je Jasenovac simbol genocida nad Srbima i Jevrejima i da su jasenovačke žrtve, za razliku od većine stradalih u Bleiburgu, sve do jedne bile nevine.

Da li je kardinalovo srce zadrhtalo dok je čitao otvoreno, gnjevno pismo koje mu je uputila primadona sarajevskog Narodnog pozorišta Margit Tomik-Levy, podsjećajući ga da su ustaše ubile 8.776 sarajevskih Jevreja, 1.029 Srba, 473 Hrvata, 410 Muslimana i 101 nepoznatu osobu? Bez suda i krivice. “Jeste li ikada pomislili da održite misu za nevine žrtve ustaškog režima u ovom gradu”, pita primadona kardinala Puljića.

Baveći se traumatičnom temom Bleiburga, književnik Ivan Lovrenović je 2016. pisao: “Jeste li primijetili da ni u jednom od svih onih nebrojenih načina obilježavanja te istinski narodne tragedije nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje – pitanje uzroka? Tko je i čime doveo te ljude na polje kod Bleiburga, tko je doveo do toga da se svi ti ljudi, taj ‘cvijet i snaga naroda’ nađe u takvoj strašnoj situaciji – bukvalno u redu za klanje!

Dok su se njegovi ‘čelnici’ i ‘časnici’, njegovi ‘dužnosnici’ i ‘doglavnici’, na čelu s onim najvišim, tzv. ‘poglavnikom’, izvlačili sporednim, sigurnim putovima i stazama zajedno sa svojim zlatom, svojim obiteljima i svojim ljubavnicama kao posljednji bijednici i defraudanti. O kakvom stanju duha i svijesti govori to da se o tomu ne govori?

Da se nitko ne pita: k vragu, pa valjda je svemu tomu prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna, i neki ljudi koji su je režirali i vodili! Kakva je to politika bila, kakvi su to ljudi bili, kako su do svega toga doveli – ne bi li bilo logično da to, a ne martirska retorika, budu temeljna pitanja, ako se žele istinske ‘pouke povijesti’…”.

Na početku ove uzavrele sarajevske priče, Jakob Finci je bio najžešći protivnik najavljene mise. Bilo je to očekivano i logično, jer Finci je prvi čovjek Jevrejske zajednice u zemlji, uz to političar i član Međureligijskog vijeća. Ali, kako se primicao 16. maj, Finci je počeo omekšavati svoj stav, iako su se Jevrejska zajednica Hrvatske, Svjetski jevrejski kongres, na kraju i Centar “Simon Wiesentahl” javno usprotivili održavanju takve mise u Sarajevu.

Bio je vidno potresen i uznemiren prilikom gostovanja kod Senada Hadžifejzovića, a nešto kasnije i u emisiji Federalne TV “Odgovorite ljudima”. Kao da je bio razapet između svog jevrejskog identiteta u koji je ugrađen i holokaust, na jednoj strani, i Fincija političara i ličnog prijatelja kardinala Puljića na drugoj. Međutim, Finci ide dalje. U intervjuu za Oslobođenje, objavljenom prije dva dana, napravio je pravi salto mortale! Novinarki Edini Kamenici je rekao da se, što se tiče vjerskih zajednica, prošle subote ništa posebno nije desilo. Opet je sve kako treba.

Međureligijsko vijeće nastavlja da funkcioniše. Sveta misa svađalica bila je i prošla. “Samo smo malo ‘ofirali’ karte, ko je na kojoj strani, ali se ništa drugo ne remeti”, izjavio je. Ovom bizarnom interpretacijom jedne raskolničke molitve u vjerničkom hramu, on je ne samo skočio sebi u stomak već je dezavuisao kako građane Sarajeva, tako i jevrejske institucije. A istina je sljedeća: Sveta misa svađalica ispunila je svoju svrhu – pogoršala je ionako loše međureligijske i međunacionalne odnose u BiH.

Prvi signali stigli su iz Stoca i Neuma. U Stocu su nečiji aktivisti, pod okriljem noći, ponovo oskrnavili partizanski spomenik, a u Neumu ispisali grafite: “Sarajevo ispod Trebevića, bićeš opet Ante Pavelića” i “Balije, m’rš iz Neuma!”.Njihovo “pokroviteljstvo”, svjesno ili nesvjesno, opečaćeno je u Saboru Hrvatske, kao i govorom premijera Plenkovića na sjednici Vlade održanoj povodom 75. obljetnice blajburške tragedije.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku