Kliker.info

Nije li njemačka kancelarka Angela Merkel otišla predaleko kad je početkom ovog mjeseca upozorila opoziciju u Bundestagu da bi na Balkanu mogao izbiti rat? To bi se, rekla je, moglo desiti ako bi Njemačka zatvorila svoje granice za izbjeglice koje u talasima dolaze sa Bliskog istoka i iz Afrike, pa haos koji bi nastao na njihovoj “balkanskoj trasi” više niko ne bi mogao kontrolisati.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Najmoćnija političarka današnjice nije mogla tek tako izgovoriti ovo upozorenje, nagađalo se samo o tome ko bi to i protiv koga na Balkanu mogao započeti novi rat? Mihail Gorbačov se takođe ponio kao zao prorok kad je u jeku ukrajinske krize izjavio da se svijet nalazi pred nuklearnim ratom. Događaji su ovih dana krenuli u drugom smjeru. Prošlog petka, nakon što su pripadnici tzv. Islamske države izvršili nekoliko sinhronizovanih terorističkih napada u Parizu, masakriravši 129 i ranivši 450 civila, otvoren je novi globalni front. Predsjednik Hollande objavio je totalni rat teroristima, “do njihovog potpunog uništenja”.

Ali, šta ako je to rat protiv posljedica a ne i protiv uzroka? Ni poglavar Rimokatoličke crkve papa Franjo nije ostao po strani od ovih događaja – osudio je pokolj civila u Parizu i rekao da je ono što se trenutno dešava u svijetu “jedan dio trećeg svjetskog rata”. Evropa se trese, svijet počinje da živi u mržnji, strahu i haosu. Ali, zašto bi Balkan bio latentni epicentar novog globalnog sukoba? Ovdje je prije sto godina počeo Prvi svjetski rat, bilo bi previše da počne i treći.

Bugarska istoričarka Marija Todorova, autorica kultne knjige “Imaginarni Balkan”, koja je godinu dana prije pada komunizma otišla u Ameriku, danas tvrdi da Balkan nije više metafora za sva zla ovog svijeta, u prvom redu za etničke i vjerske sukobe, ali da je ta metafora i dalje negativna. Izgleda, međutim, da gospođa Merkel ne pridaje važnost takvim nijansama i da je u njenoj percepciji Balkan i dalje “bure baruta”. Ona jako dobro poznaje prilike u regionu, a svoje strepnje vjerovatno zasniva na stanju duha u bivšim jugoslovenskim republikama.

Istorijski gledano, Balkan je posjedovao magnetsku moć da privuče velike, u pravilu zavađene sile. To se događalo kad god bi na ovom prostoru uzela maha razorna etnička mržnja, cijeli region bi lako postao strogo kontrolisani plijen velikih sila. Istorija nije dala prolaznu ocjenu životu balkanskih naroda u njihovoj zajedničkoj državi. Propale su obje Jugoslavije, a ona druga, socijalistička, u užasnom ratu. Ideja zajedništva, ideološki oličena u paroli bratstva-jedinstva, skončala je u blatu i zamijenjena sukobima nabujalih nacionalizama, od kojih je velikosrpski bio najpogubniji. Preko noći su dojučerašnji “bratski narodi” krenuli u drugu krajnost – anatemisana su najbolja iskustva 45-godišnjeg života u socijalizmu i zamijenjena urnebesnom propagandnom glorifikacijom etničkih, vjerskih i kulturoloških razlika.

U višenacionalnoj, ne više i multietničkoj, Bosni i Hercegovini zamjena “starih” vrijednosti novim dovedena je do apsurda i civilizacijskog sunovrata. Bivše jugoslovenske republike, danas države, međusobno se jedva podnose. One su dobri susjedi samo onoliko koliko je potrebno da ti odnosi ne budu loši. Protekli rat bio je prevashodno rat za teritorije, a nikako rat za demokratiju i ljudska prava i slobode. Nije slučajno da su u Daytonu pregovori o teritorijalnom razgraničenju bili najdramatičniji. Iako su još 1991. granice novih država utvrđene međunarodnom arbitražom, pitanja granica među njima do danas su ostala otvorena. Na desetine hiljada ljudi su žrtve takvog stanja, bez nade da će ono u bliskoj budućnosti biti promijenjeno.

Kosovo je paradigma balkanskih resentimenata, polje gdje jedna stara tragedija nastavlja ciklično projektovati, u budućnosti, nove drame. Govoreći o tome kako vidi Balkan, svjetski poznati albanski pisac Ismail Kadare (“General mrtve vojske”) je u intervuu NIN-u, oktobra 1995, dok su još trajali mirovni pregovori u Daytonu rekao: “Priznajem da na Balkanu ima problema, teških problema, a s druge strane nema uopšte problema. Ako sve to posmatrate s vječne ljudske tačke gledišta, onda je balkanski problem apsurdan i smiješan.

To su problemi protiv ljudske logike, protiv razuma uopšte, antiistorijski. Može se reći da je slučaj Balkana slučaj apsurda. To su vještački problemi. Njih gaje kao što se gaje biljke ili svilena buba u staklenoj bašti. To liči na mlin koji se uprazno okreće i ako se tako nastavi, on će se vječito okretati”. Rat u Bosni uskoro je bio završen, ali se “balkanski mlin” i nakon toga nastavio uprazno okretati. Četiri godine kasnije, Milošević je krenuo u svoj posljednji rat, ovog puta protiv albanskog stanovništva na Kosovu. Kadare je bio ogorčen zločinima Miloševićevog režima nad albanskim življem i izjavio je da počinje mrziti Srbe.

Posmatrano sa čisto ljudske, idealističke tačke gledišta, balkanski problem je zaista apsurdan i smiješan. Međutim, nisu samo balkanski problemi ti koji idu protiv ljudske logike, protiv razuma i koji su, jednostavno rečeno, antiistorijski. Danas je, kao što vidimo, cijela naša planeta suočena sa “nerazumnim” problemima. Stvar je u tome što je Balkan bio i ostao specifičan geopolitički prostor, u kojem su apsurdi povijesno bili veći i nerazumljiviji nego na nekim drugim mjestima.

Stampedo više od milion izbjeglica, koje su posljednjih mjeseci “putevima smrti” stigle u Evropu, ne može biti uzrok rata na Balkanu. Ali, kao što ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag, tako je i ova izbjeglička tragedija učinila da bivši “bratski narodi” ispolje međusobne netrpeljivosti, sve do zveckanja oružjem i ratnohuškačkih provokacija. I to niko kao, zamislite, Hrvati i Slovenci, prvi susjedi i građani Evropske unije!?