hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Kasno, vladika

Gojko Berić : Kasno, vladika

06 Januara
21:30 2011

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Rijetko putujem vozom do Ploča, tek jednom ili dvaput godišnje. A kad se žalosna kompozicija od tri stara vagona zaustavi u stanici Žitomislići, ostavljam već nekoliko puta prelistane novine, otvaram prozor i posmatram malu kamenu staničnu zgradu i dobro poznati predio na drugoj strani rijeke, gdje je istoimeno selo sa čuvenim manastirom. Do prije dvadesetak godina, u dolini Neretve su, zajedno s Bošnjacima i Hrvatima, sa zmijama i poskocima, živjeli i Srbi, među šipcima, smokvama i vinogradima, na plodnoj zemlji pod mediteranskim suncem. Prema popisu iz 1991, bilo ih je oko 24 hiljade. Danas ih na prostoru bivše mostarske opštine ima sedam puta manje. Njihove kuće na lijevoj obali Neretve srušene su i spaljene.

Bez Srba, Mostar je prestao biti ono što je bio. Prepušten nezdravom hrvatsko-bošnjačkom rivalitetu, grad se guši u siromaštvu i etničkim i vjerskim animozitetima. U glavama većine njegovih stanovnika, mahom novopridošlih, sindrom podjele na "dva svijeta pod istim nebom" nije iščezao ni petnaest godina nakon završetka rata. Obnovljeni Stari most spojio je obale Neretve, ali ne i Bošnjake i Hrvate. Ovakvo stanje je odraz dviju nacionalističkih politika. Što se pak tiče Srba, riječ je samo o tome da je njihovim odlaskom Mostar izgubio svoj istorijski identitet.

Ipak, ovih dana je u anale Mostara upisan jedan relaksirajući događaj – nakon osamnaest godina, grad na Neretvi ponovo je postao sjedište Eparhije zahumsko-hercegovačke. Iz Trebinja se u Mostar preselio i njen episkop, vladika Grigorije. Crkveni obred i, potom, svečani ručak okupili su veliki broj zvanica, takoreći sve što je u Mostaru od vjerskog, političkog i društvenog imena i ugleda. Atmosfera je, kažu, podsjećala na bratsku bliskost iz najboljih socijalističkih vremena. Istakavši da povratak eparhijskog sjedišta u Mostar predstavlja "jedan od prelomnih trenutaka u Srpskoj pravoslavnoj crkvi", vladika je pozvao sve raseljene Srbe da se vrate u svoj rodni grad i obnove svoje domove. Televiziji BHT1 dao je zanimljivu izjavu: „Došavši u Mostar, doživio sam blagi šok. Kako je prijatno u ovoj različitosti, gdje zvone crkvena zvona i čuje se ezan sa minareta".

Čudno je da je vladika Grigorije tek u Mostaru otkrio "bogatstvo različitosti". Cijela Bosna i Hercegovina je bila slika tog bogatstva i ta je različitost juče bila mnogo harmoničnija nego što je danas, ali smo je brutalno, osvetnički razvalili i pretvorili u nepomirljive suprotnosti. Srpska pravoslavna crkva dala je tom krvavom rušilaštvu najveći mogući doprinos, kao što je, po nalogu Karadžićevih jurišnika, učestvovala u evakuaciji mostarskih Srba. Crkva sada šalje svog vladiku da popravi štetu. Rođen prije 43 godine u Varešu, Grigorije je jedan od najmlađih srpskih vladika. Bio je iguman manastira Tvrdoš u Trebinju, kad je 1999. preuzeo vođenje Zahumsko-hercegovačke eparhije. Obrazovan i nekonvencionalan, markantne pojave i spretan, Grigorije se u Trebinju, pored ostalog, bavio gajenjem ovaca, vinogradarstvom i proizvodnjom vina i rakije.

 U medijima je hvalio muslimane i tražio da se obnovi Begova kuća ("Što su Srbi srušili, Srbi  moraju i da podignu"), a privatno vrijeđao trebinjskog imama Huseina ef. Hodžića.Dolazak vladike Grigorija u Mostar mnogi dobronamjerni ljudi uzimaju zdravo za gotovo, smatrajući da je to od nemjerljivog značaja za Srbe u dolini Neretve. Međutim, takva očekivanja su pretjerana. Da li je zajednički život u Mostaru iznova uopće moguć i šta u tom smislu vladika Grigorije može da uradi? Da bi se zajednički život gradio i unapređivao, potreban je ljudski materijal. Gdje ga naći ako se ima u vidu da su u samom Mostaru Srbi brojčano i u svakom drugom pogledu beznačajan faktor. U sela su se vratili pretežno stariji ljudi. A to je svijet bez budućnosti. Niko ne želi manjince na svojoj teritoriji.

Takav je slučaj i sa mostarskim Srbima, koji su diskriminirani u svakom pogledu. Za njih u Mostaru nema posla, a diskriminirani su i u podjeli donaci za obnovu porušenih kuća. Dopisnik našeg lista iz Mostara piše da bi za obnovu srpskih kuća, ukoliko bi bila nastavljena sadašnjim tempom, trebalo još ravno sto godina!? Da je vladika Grigorije došao u Mostar prije desetak godina, a gajenje ovaca i proizvodnju vina i rakije u Trebinju prepustio nekom popu, danas bi u dolini Neretve vjerovatno bilo više Srba. Ovako, njegov je voz stigao u Mostar sa nenadoknadivim zakašnjenjem. Time nipošto ne želim unaprijed obezvrijediti eventualne pozitivne efekte Grigorijeve mostarske misije.
Mostarsku misiju vladike Grigorija najbolje je protumačila jedna Srpkinja, koja je prisustvovala svetoj arhijerejskoj liturgiji u Staroj crkvi rekavši: "Nismo ugroženi, ali sada se osjećamo sigurnije." Osjećati se sigurnije, to je valjda sve na šta mogu računati manjinski povratnici. Ni više ni manje od toga. Neke štete učinjene u proteklom ratu naprosto su nepopravljive.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku