Kliker.info

Mnogo puta sam pomislio da neću više da pišem o strahotama proteklog rata, etničkom čišćenju i masovnim grobnicama, o dželatima i žrtvama, da ne mogu više da podnosim preveliki rast adrenalina i da mi je dosta uloge hroničara tog vremena.

Piše : Gojko Berić (oslobođenje)

A onda se opet javi nevidljivi glasnik i podsjeti me da je sramota šutjeti o bilo čemu što žrtve zanemaruje, prepušta ih zaboravu, a često ih po drugi put i ubija. Uzmimo, recimo, te komemoracije. Nema im broja, jer je Bosna i Hercegovina prepuna mezarja i grobalja i obilježenih i neobilježenih stratišta. Mahom protiču u znaku političkih fraza, poput one da se “zlo više nikad i nikome ne dogodi” ili teološkog gesla “oprostiti, ali ne zaboraviti”, a zapravo su lišene istinskog pijeteta.

Živi su na tim skupovima “važniji” od mrtvih. Godinama su komemoracije žrtvama genocida u Srebrenici služile za promociju političara, dostojanstvenu tišinu zamjenjivali su zamarajući govori, a onda je to prestalo. Krajem prošle sedmice održane su dvije odvojene komemoracije žrtvama ustaškog logora Jasenovac. Prvoj su prisustvovali predstavnici Srba, Jevreja, Roma i antifašista, dok je druga održana u organizaciji državnog vrha Republike Hrvatske.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je u međuvremenu sama posjetila spomen-područje Jasenovac i odala počast žrtvama. Predsjednik Koordinacije židovskih općina RH Ognjen Kraus je u prigodnom govoru optužio Vladu premijera Andreja Plenkovića za toleriranje ustaštva, kao i za stavljanje znaka jednakosti između NOB-a i Pavelićeve NDH.

“Prije dva dana održan je ustaški dernek u Splitu, uz prisutnost HDZ-a, gradskih vlasti i zaštitu policije. Skup je završen pozdravom ‘Za dom spremni’, nitko nije reagirao” – rekao je Kraus i upitao dokad će se to tolerirati. Plenković je priznao da u hrvatskom društvu postoje proustaške ambicije, ali da on kao predsjednik Vlade “radi jako puno na poštivanju žrtava i nedvosmislenoj osudi ustaškog režima”.

Jasenovac i Srebrenicu, dva najveća stratišta na ovim prostorima, dijeli period od skoro pola stoljeća. Među njima postoje velike razlike. Jasenovačka fabrika smrti bila je ustrojena po nacističkim zakonima i “radila” je pune četiri godine, dok je isplanirani genocid nad srebreničkim Bošnjacima izvršen u nekoliko julskih dana 1995. Neki istoričari nazivaju Jasenovac “Auschwitzom Balkana”, logorom u kojem su žrtve ubijane na najsvirepiji način.

Jasenovac i Srebrenicu povezuju nevine žrtve, ali više od toga povezuje ih sadašnjost, u kojoj desničarski revizionisti istorije negiraju ova stratišta. Došavši na vlast, podržan od starih ustaša u emigraciji i njihovih sljedbenika u Hrvatskoj, Tuđman je pristupio umanjivanju broja jasenovačkih žrtava i sveo ih na svega 30 hiljada. U njegovoj kvaziistoričarskoj interpretaciji NDH je bila “izraz volje hrvatskog naroda”. Kad je umro, hrvatsko društvo je dobrim dijelom već bilo zagađeno ideologijom ustaštva.

Hrvatski sabor je čak preuzeo pokroviteljstvo nad komemoracijom u Blajburgu koja se vremenom pretvorila u veličanje ustaštva i fašizma. S druge strane, stiče se utisak da Dodik dolazi u Staru Gradišku ponajviše zato da kaže kako je u Jasenovcu pobijeno više od 700 hiljada Srba. On se na sve načine trudi da broj srebreničkih žrtava prepolovi, a srpskih udvostruči. Svako je opsjednut hrpom svojih kostiju, pa se narodu, u ovom slučaju srpskom, šalje poruka da je on čestitiji i bolji od drugih naroda, čije su hrpe kostiju manje. A sretan je jedino narod koji niti je doživio genocid, niti je u njegovo ime počinjen.

Prošlo je sedamdeset i kusur godina od završetka Drugog svjetskog rata, a njegova istorija se temeljito falsifikuje na nevjerovatno drzak način. U percepciji nacionalističkog sljepila istina je izvitoperena do svoje suprotnosti. Blajburg je u Hrvatskoj postao idealno opravdanje za izjednačavanje ustaških zločina i pretjerane i okrutne odmazde pobjednika. U Sisku je polovinom marta, pod neformalnim pokroviteljstvom tamošnjeg biskupa Vlade Košića, poznatog po tome što je u zagrljaju i s Bogom i s Pavelićem, promovirana knjiga “Razotkrivena jasenovačka laž” akademika Josipa Pećarića i zagrebačkog svećenika Stjepana Razuma.

U raspravi koja je vođena tvrdilo se da je u Jasenovcu umrla tek šačica bolesnih zatvorenika, “jer su ustaše o njima odlično brinuli”. Reditelj Jakov Sedlar snimio je igrani film u kojem su zločini u Jasenovcu prikazani kao parodija – logoraši su imali odličan tretman, čak su, čekajući smrt, mogli da slušaju Tijardovićevu operetu “Mala Floramye”!? Kakva je sudbina onih koji se takvim i sličnim lažima i obmanama suprotstavljaju možda najbolje govori slučaj Lordana Zafranovića, reditelja filmova “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Večernja zvona”, “Krv i pepeo Jasenovca” i mnogih drugih.

Zafranović je 1991. morao da bježi iz Zagreba. Dvije godine kasnije u Pragu je snimio dokumentarni film “Testament”, epski zapis o usponu i padu ustaškog režima u Hrvatskoj. Film je prije dvije godine prikazan na Televiziji Srbije, ali nikada na HTV-u. Zafranović se u filmu pojavljuje kao narator. Na kraju “Testamenta” kaže: “Danas sam u Parizu. Otvaram prozor i osjetim proljetni lahor. Mislim na moju dragu Dalmaciju. Za ovaj film nisam dobio nikakvu satisfakciju. Naprotiv, odbačen sam, odstranjen i poražen.”

Elem, Jasenovac je bio laž, tu niko nije ubijen, “pomrla je samo šačica bolesnih zatvorenika”, ustaše su bili dobri momci. Kao jedan od vodećih korifeja srpske nacionalističke politike, Dodik uporno negira činjenicu da je u Srebrenici počinjen genocid. Ali on ide dalje i tvrdi da je Srebrenica “mit koji ne postoji”. “Mit je potreban svakom narodu, a Bošnjaci nisu imali nikakav drugi mit, pa im je potreban ovaj o Srebrenici”, rekao je nedavno u Banjoj Luci.

To je poruka da se zločin isplati. Nema priznanja, nema kajanja. Čehovljev junak Platonov kaže o svom ocu: “Biti istinski podlac, a ne htjeti to spoznati, to je ona izuzetna osobina ruskih nitkova.” Njegov otac umire mu na rukama sa sviješću da je dobar čovjek, iako je u Krimskom ratu pljačkao, silovao i ubijao.