Kliker.info

Francuski birači su ove nedjelje spasili Francusku od vlasti krajnje desnice, a Evropsku uniju od vjerovatnog raspada. Tridesetdevetogodišnji liberal i proevropski orijentirani Emmanuel Macron dobio je čak deset miliona glasova više od ikone ekstremne desnice i evroskepticizma Marine le Pen.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Paradoks ovog ishoda je u tome što o novom predsjedniku Francuzi nisu gotovo ništa znali, došao je iz civilnog društva i nikada se nije profesionalno bavio politikom, dok su o Le Pen znali sve. A to je išlo na njenu štetu, jer je znatan broj birača glasao za Macrona iz straha od žene koja je izašla iz profašističkog šinjela svog oca i postala desničarska tigrica.

Francois Mitterrand je jednom prilikom rekao da će Francuska poslije njega dobiti za predsjednika nekog bankara ili računovođu, što se, evo, i obistinilo. Bilo kako bilo, Francuzi su ostali vjerni slavnoj paroli svoje istorijske revolucije “Sloboda, jednakost, bratstvo”, a Macron je, tvrde komentatori, dobio izbore “umotan” u zastavu Evropske unije i tradicionalne francuske multikulturalnosti.

Izbori u Francuskoj nisu tema ove kolumne, pozvao sam se na njih tek da se podsjetimo da u tradiciji evropske demokratije i kulture postoji ono što se zove svijest građana o njihovoj pozvanosti da uređuju vlastito društvo. Bilo bi besmisleno povlačiti bilo kakve paralele između Francuske i Bosne i Hercegovine, ali to ne isključuje pitanje mogu li građani spasiti ovu zemlju od njenog troglavog desničarskog nacionalizma?

Formalno gledajući, oni to mogu učiniti na svakim izborima, ali su izgledi da se to dogodi u bliskoj budućnosti nikakvi. Događaji, naprotiv, idu u suprotnom smjeru, pa se na Zapadu ponovo čuju pesimistični tonovi u pogledu budućnosti jedinstvene Bosne i Hercegovine, koju ugrožavaju kako unutarnje razmirice, tako i rastuće tenzije među balkanskim državama. Prošlo je više od četvrt stoljeća od završetka rata, a Bosna i Hercegovina nije postala zemlja prosperiteta, reda i zakona, kako bi njenim stanovnicima bila važnija od postojećih etnonacionalističkih tvorevina kakva je, primjerice, Republika Srpska.

S druge strane, ovakva država, famoznim dejtonskim rješenjima, a još više destruktivnom voljom domaćih vlastodržaca, onesposobljena je da vrši svoje funkcije i nije uspjela da privuče kritičnu političku masu građana, koju bi činili pripadnici svih naroda i različitih socijalnih slojeva. Mi smo narod bez države, a i država je bez naroda, i zato živimo u stanju “kontrolisanog haosa”, koje odgovara i domaćim vlastodršcima i međunarodnim faktorima – prvima produžuje njihov vlastodržački vijek, a drugima njihovu penetraciju u složene odnose na Balkanu, gdje će stranci, prorokovao je Andrić, uvijek imati posla.

O ljudima u čije je ruke dopala sudbina ove zemlje, onima od juče i ovima od danas, mogla bi se ispisati podebela knjiga njihovog političkog idiotizma – bezbrojnih gafova, neodgovornosti, opstrukcije svega što je u općem interesu, nacionalističke retorike, beskrupuloznog nepotizma, a u mnogo slučajeva i korupcionaških afera. Sve je to prošlo i prolazi nekažnjeno, kako s političke tako i, manje-više, s pravne strane. Evo jednog svježeg primjera. Komentarišući političku pometnju koja trenutno vlada u Federaciji BiH, gdje bošnjačko-hrvatski sukob postaje sve ozbiljniji, Mladen Ivanić kaže: “Neka se oni sada tuku, dosta smo se mi Srbi između sebe tukli.”

Ovu zluradost izrekao je čovjek koji je trenutno predsjedavajući u Predsjedništvu BiH! Siguran sam da mu njegove pristalice aplaudiraju na ovoj primitivnoj pakosti, a da je takvih više nego dovoljno govori činjenica da je Ivanić izabran u državni vrh kao predstavnik srpskog naroda. O zaslugama jednog, drugog ili trećeg naroda za ovakvo stanje ne treba imati nikakvih iluzija. Narodnjačka većina na izborima bira sebi slične, potom ih naredne četiri godine na sav glas proziva kao lopove i prevarante, a onda ponovo glasa za njih!?

Gostujući ovog ponedjeljka u TV emisiji “Pošteno”, državni parlamentarac Ognjen Tadić (SDS) je otprilike rekao: “Narod glasa za nacionalne stranke i odobrava ovo što radimo. Radite baš tako kao što radite, kaže narod.” Ako je ova Tadićeva interpretacija narodne volje tačna, onda bismo je, uz dozu cinizma, mogli protumačiti i ovako: Mi srpski političari bismo htjeli demokratiju i građansku ravnopravnost, htjeli bismo državu reda i zakona, bez korupcije i stranačkog zapošljavanja, bez etničke i svake druge diskriminacije… Ali narod to ne želi. Da želi, birao bi, zar ne, drukčije ljude.

Narod zapravo živi u strahu i želi samo jedno – posla i hljeba. Narod ne drži do velikih obećanja, niti do “koraka od sedam milja”, ne živi ni za prošlost ni za budućnost. Evo, ko još pominje famozni sporazum o koaliciji SDA i SBB-a, potpisan u oktobru 2015. godine? Sporazum je predočen javnosti kao događaj od istorijskog značaja za bošnjački narod. Bio je to sveobuhvatan, ali pretenciozan reformski program, koji je za cilj imao ekonomsku i političku reintegraciju Bosne i Hercegovine.

Fahrudin Radončić je ovaj program vidio kao “ugovor s narodom”, napominjući da će njegovo ispunjavanje biti predmet ozbiljne provjere, dok je Bakir Izetbegović sa svoje strane na zajedničku kartu stavio ulog od čitavih sto hiljada novih radnih mjesta u periodu od deset godina, da bi nešto kasnije taj rok smanjio na svega tri godine. Ispostavilo se, međutim, da su to bile “vijesti iz Utopije”, avantura poznata kao pohod grlom u jagode.

Osamnaest mjeseci kasnije “ugovor s narodom”, uključujući i Izetbegovićev ulog, skončao je kao svojevrsna prvomajska parodija pred zgradom Predsjedništva BiH, gdje su nezaposleni građani ispunjavali nekakve formulare, žalosne biografije godina koje su im pojeli skakavci.Koalicija se, uprkos svemu, još nije raspala, ali nije sigurno ni da još uvijek postoji.