Kliker.info

Prođe i to. Uložen je veliki trud, mnogo polemičkog žara i podosta novca, mediji su na neviđeno pisali i govorili o događajima “koji će se pamtiti”, političari su podgrijavali novi međuetnički raskol, a da se na kraju ništa nije raspetljalo, niti će se ikada raspetljati – ni ko je bio Gavrilo Princip, ni ko je krivac za Prvi svjetski rat.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Ispostavilo se da sve to, kad je riječ o široj javnosti, malo koga interesuje. Što reče onaj srbijanski seljak: “Džaba ste krečili!” I vi u Sarajevu i oni u Istočnom Sarajevu. Čast Bečkoj filharmoniji i njenom koncertu u Vijećnici, Beethovenova “Oda radosti” je besmrtna, ali nije li današnje Sarajevo antipod njenom veličanstvenom duhu? Maštoviti redatelj Haris Pašović, inspirisan događajem od prije stotinu godina, osmislio je “estetski spektakl” i nazvao ga “Stoljeće mira nakon stoljeća rata”, smišljen da bude poruka mira, solidarnosti i povjerenja. Ali, i ovdje su dobre namjere bile u sudaru sa stvarnošću, jer današnje Sarajevo ne simbolizira ni mir, ni solidarnost, ni povjerenje. Ne, ono je simbol duboke političke i svake druge krize u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, simbol njenih podjela, korupcije i nacionalističke diskriminacije građana. U pravu je istoričar Husnija Kamberović, koji je ideju da se iz Sarajeva pomenutim manifestacijama pošalju poruke mira nazvao “pričom za malu djecu”. Sarajevo je davno potrošilo svoje poruke, ali ih svijet nije želio čuti ni onda kad je ovaj grad najviše patio.

Da ironija bude potpuna, stogodišnjica početka Velikog rata obilježena je jedinstvenim geslom “Sarajevo – srce Evrope”. Kad bi ova sintagma bila istinita, onda bi Evropa odavno morala biti klinički mrtva. Može li u Bosni, povodom raznih istorijskih datuma, a ima ih previše, biti kazano išta a da to ne završi u pukoj patetici? Novi srpski establišment s ove strane Drine, čiji su ključni igrači Milorad Dodik i Emir Kusturica, promovirao je Gavrila Principa u jednu od najsvjetlijih figura srpske istorije, nazvavši ga “anđelom slobode”. Prema kršćanskom vjerovanju, anđeo je duhovno biće, savršenije od ljudi, javlja se kao zaštitnik i pratilac čovjeka i nema tu osobinu da u ljude puca iz pištolja.

Mogli su ovi događaji, igrom nekog slučaja, proći bez ijednog stranca, ali nikako bez francuskog filozofa i pisca Bernard-Henrija Levyja. Došao je dobro pripremljen, vješt kao i uvijek da reklamira sebe i svoju robu, ovog puta svoj dramski tekst “Hotel Europa”, koji je prošlog petka, u režiji Dine Mustafića, premijerno izveden u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Nisam gledao predstavu i ne mogu o njoj ništa reći, ali je Levy toliko pričao o svom tekstu da je on poznat svakom čitaocu novina. Elem, dvadeset godina nakon rata u BiH jedan pisac se vraća u Sarajevo, gdje treba da u okviru obilježavanja stogodišnjice Prvog svjetskog rata napiše govor o Evropi. A dobro je poznato kako Evropa izgleda u očima ovog francuskog intelektualca, prvog sa Zapada koji se početkom rata probio u opkoljeno Sarajevo i sreo sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Za sebe je svih proteklih godina govorio da je “zastupao mučenički narod Bosne”, što je nesumnjivo tačno. Snimio je i jedan osrednji film o Bosni. Levy je imao hrabrosti da nakon pada Miloševića ode u Beograd i na javnoj tribini kaže kako će Srbi “kao narod poludjeti ako ne shvate kakva su zla počinili pod Miloševićevim režimom”. Ako ostavimo po strani njegovu sujetu i marketinške crte njegovog karaktera, Levy se doima kao personifikacija nemoći vodećih intelektualaca današnjice da utječu na tok događaja. Bio je lični prijatelj predsjednika Mitterranda, ali ga nije uspio nagovoriti da se založi za hitan prekid rata u BiH. Ni desetine Levyjevih članaka posvećenih razvoju jedne autentične civilizacije u srcu Evrope nisu mogli da promijene sudbinu BiH. Teško da će i “Hotel Europa” učiniti nešto više od ništa.

Levy, nažalost, ima pogrešnu percepciju današnje Bosne i Hercegovine, koja nije više ono što je bila nekada. Ideal koji je u Sarajevu branjen sa manje ili više političke iskrenosti, nije odbranjen. Veliki dio krivice za taj poraz ide na teret Evrope. Sa Gavrilom Principom ili bez njega, sa “Odom radosti” ili bez nje, sa “Hotel Europom” ili bez nje, Sarajevo je osuđeno da živi sa primitivizmom i prljavštinom svake vrste, sa nekoliko stotina osuđenih nasilnika i kriminalaca za koje nema mjesta u zatvorima, sa stanovnicima koji imaju potrebu da sistematski uništavaju javnu imovinu, sa svojim prosjacima i čoporima pasa lutalica, sa Trgom oslobođenja ”Alija Izetbegović” koji je pretvoren u cirkus, sa spomen-obilježjem gradskim i regionalnim legendama Mirzi Delibašiću i Davorinu Popoviću, zapuštenim i dovedenim u jadno stanje… “Nemar bosanskog čovjeka je lajtmotiv života u postratnom Sarajevu. Kad se čovjek tako odnosi prema materijalnim stvarima iz predmetnog svijeta koji ga okružuje, kako se tek odnosi prema sebi, svojim bližnjima, prema svijetu emocija. Ne znam, to je pitanje za tog čovjeka, koje on sebi nikad ne postavlja. Gdje će čovjek, nema vremena da razmišlja kad živi kao životinja, što je danas bitan uslov opstanka u sarajevskoj kotlini” (Faruk Šehić).

Evropa nije htjela spasiti Sarajevo 1992. godine, nije ga htjela spasiti nikada, ne želi ga spasiti ni danas. Vrijeme odavno ne radi za Bosnu i Hercegovinu, ali sve više i sve efikasnije radi protiv nje. Naša prošlost sve više postaje naša jedina budućnost, o čemu svjedoči i način na koji smo, svako za sebe, obilježili stotu godišnjicu Prvog svjetskog rata. I šta je ta godišnjica značila našem običnom čovjeku? Skoro pa ništa! Gostujući na OBN-u, predsjednik Gradske skupštine Istočno Sarajevo Miroslav Lučić mrtav-hladan kaže kako je otkrivanju spomenika Gavrilu Principu prisustvovalo pet do šest hiljada građana, “što najbolje govori o velikom interesovanju za taj događaj”. Demantovao ga je TV snimak, na kojem se jasno vidi da, brat bratu, nije bilo prisutno više od 300 ljudi, uključujući i djecu.