Kliker.info

Da ovog ponedjeljka nisam gledao večernji Dnevnik Federalne televizije ostao bih uskraćen za još jedan bizaran podatak iz naše prekrojene istorije – da su četnički vođa Draža Mihailović i njegov bosanski sljedbenik Radovan Karadžić svrstani među pripadnike Prve proleterske brigade, najelitnije jedinice jugoslovenskih partizana.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

U to nas je uvjerio televizijski prilog snimljen u Rudom, gdje je tog dana obilježena 73. godišnjica formiranja ove slavne brigade. Na samom ulazu u njenu spomen-sobu posjetioca dočekuje veliki ratni portret đenerala Draže, tek da se zna ko je u “antifašističkoj” konkurenciji s Titom ličnost broj jedan. Naime, tek kad se zakorači u pomenutu prostoriju ukazuju se fotografije Tita i njegovih boraca. To nije kraj priče, jer su uporedo s Titom portreti Radovana Karadžića i legendarnog partizanskog kurira Boška Buhe.

Ovaj nemogući spoj istorijskih fakata Bogoljub Cerović, profesor iz Rudog, pregalac na očuvanju tradicije antifašizma, objašnjava time što se u istoj prostoriji nalaze i eksponati bivše Vojske Republike Srpske. “Neki su željeli da tako bude. Neka tu i Tita, i Draže, i Radovana, pa neka svako tumači istoriju kako hoće”, neuvjerljivo govori profesor Cerović, kao da mu za vratom puše neki dežurni lokalni četnik. Ko je u Rudom jači, stari i mladi četnici ili stari i mladi partizani, o tome uvjerljivo svjedoči odluka lokalnih vlasti da se ulica Prve proleterske brigade preimenuje u ulicu Draže Mihailovića.

Nije sporno da svako ima pravo da istoriju tumači kako hoće, ali niko nema pravo da falsificira istorijske činjenice. Bošnjaci koji su prije Drugog svjetskog rata živjeli na području ove male opštine bili su žrtve četničkog pokolja izvršenog početkom 1942. godine po instrukcijama Draže Mihailovića, kojima je četničkim komandantima Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću stavljeno u zadatak genocidno “čišćenje Sandžaka od muslimanskog življa i istočne Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa”. Za ove i druge ratne zločine Draža Mihailović je 1946. u Beogradu osuđen na smrt.

Tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini Bošnjaci su ponovo bili žrtve četničke ideologije, ovog puta prema projektu Radovana Karadžića i njegovog paljanskog štaba, poznatom kao “Šest strateških ciljeva srpskog naroda”. Iako je u toj fašističkoj strategiji prepoznao politiku genocida (“Ljudi, pa to je genocid!”), general Mladić je glasao za nju i do kraja je provodio, sve dok u svoj zločinački bilans nije uknjižio i stravični pokolj Bošnjaka u Srebrenici. U Haagu se Karadžiću i Mladiću sudi za najteže ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, i teško da će proći bez kazne doživotne robije. U njihove žrtve ubraja se i više od stotinu pobijenih Bošnjaka iz Rudog. Prije rata ih je tamo živjelo 3.130. U svoje domove vratio ih se jako mali broj, tek nešto starijih ljudi koji danas žive u okolnim selima. Jedini Bošnjaci u samom Rudom su hodža i njegova porodica.

Pa, ipak, ta jadna kasaba na krajnjem jugoistoku Bosne, živeći u nacionalističkoj zaslijepljenosti svoje etnički očišćene zabiti, kao simbol svoje slobodarske tradicije i svog “antifašizma” ističe koljačkog vođu i ratnog zločinca Dražu Mihailovića. Tito i Prva proleterska su, naravno, posve druga i posve neuporediva priča. U njenim redovima borilo se više od 22.000 partizana iz svih krajeva Jugoslavije. Igmanski marš, bitke na Neretvi i Sutjesci, završne operacije za oslobađanje zemlje – čine njen borbeni put dug više od 20.000 kilometara. Brigada je dala 83 narodna heroja. Upitan šta smatra svojim najvećim životnim uspjehom, njen prvi komandant, legendarni Koča Popović je rekao: “Prvu proletersku”.

U odnosu na Beograd, koji je bio epicentar velikosrpske političke euforije, i gdje su odlukom narodnih deputata pravno izjednačeni ravnogorski četnici i Titovi partizani, Rudo je tek daleka provincija do koje dopire obavezujući glas centra. Ako je u Srbiji, glasom većine, partizanski antifašizam marginaliziran i zamijenjen četništvom, a Draža Mihailović proglašen “prvim gerilcem Evrope”, onda ni u Rudom ne može biti drugačije. Kao što kaže već pomenuti profesor Cerović: “Neka tu i Tita, i Draže, i Radovana. Neka tu stoje.” U Hrvatskoj je partizanski antifašizam izložen još većem preziru homogene i proustaški orijentirane desnice. Prezir se širi pod izgovorom da su taj antifašizam predvodili komunisti na čelu sa “ratnim zločincem” Titom. Čitam u najnovijem broju sarajevskog Glasa antifašista obeshrabrujući tekst splitskog univerzitetskog profesora Dragana Markovine.

Pišući o tome kako je nekada crveni Split nedavno obilježio 70. godišnjicu oslobođenja grada, Markovina zapravo opisuje gotovo nestvarnu atmosferu u kojoj je svečanost protekla. Iako su joj prisustvovali predsjednik Ivo Josipović i gradonačelnik Ivo Baldasar, oba članovi SDP-a, godišnjica oslobođenja proslavljena je praktično u ilegali, u foajeu umjesto u gledalištu tamošnjeg teatra, s klapom koja se nije usudila otpjevati nijednu partizansku pjesmu, čak ni “Padaj silo i nepravdo”, “ali je skup odjavila rijetkim primjerom nacionalističkog kiča, pjesmom ‘Al Hrvatsku, sine, voli'”. Današnji Split nema nijednu ulicu posvećenu antifašističkoj borbi, pa Markovina ne vidi nikakav smisao ovakvih manifestacija, “s obzirom da se ovako efikasno održava forma, a sam sadržaj ničim ne remeti nacionalističku stvarnost Hrvatske”.

Teško je bilo kakvom racionalnom analizom objasniti koji je to đavo ušao u narode bivše Jugoslavije. Njihovi patološki nacionalizmi, u prvom redu srpski i hrvatski, ne mogu se više objašnjavati isključivo proteklim ratom. Od rata je prošlo dvadeset godina, a njihov sudar još traje. Biti izvorno partizanski antifašista nije više nigdje popularno. U Srbiji ćeš biti obilježen kao titoista i ustaša, a u Hrvatskoj kao jugounitarista i četnik. Što se Bosne i Hercegovine tiče, slučaj je nešto komplikovaniji, pošto su ovdje na djelu tri u svemu ne baš podudarna nacionalizma.