Kliker.info

Sa donedavnim šefom Misije OSCE-a u BiH Jonathanom Mooreom sreo sam se u Titovoj ulici, nekoliko dana prije njegovog odlaska iz Sarajeva. U kraćem razgovoru podsjetio sam ga na njegovu skorašnju izjavu da u Bosni i Hercegovini žive dobri ljudi i da nije zabrinut za njenu budućnost, i upitao ga da li stvarno misli tako. Odgovorio je potvrdno.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Moore je možda najsimpatičnija figura među bezbrojnim misionarima koji su u proteklih dvadeset godina dolazili da nas pouče demokratiji, ljudskim pravima, vladavini zakona, borbi protiv političke i svake druge korupcije, da nas pouče nepristajanju na nepotizam i na despotsku vlast u tradicionalnoj balkanskoj verziji.

Što se tiče ovog američkog diplomate, on je tokom svog trogodišnjeg mandata učinio što je mogao i koliko je mogao. Rekao sam mu da razumijem njegov diplomatski optimizam, ali da ja ne mislim kao on. Pomenuo sam mu kako je i Valentin Inzko, nakon što je imenovan za visokog predstavnika u BiH, izjavio: “Jedva čekam da se vratim u Bosnu, zemlju divnih ljudi.” Gospodine Moore, kao što znate, svugdje u svijetu ima dobrih ljudi. Ali ako je Bosna baš po tome prepoznatljiva, zašto je onda ova zemlja, po gotovo svim najvažnijim parametrima, najgora u Evropi?

Nakon što se nakratko zamislio, Moore je kazao: “Ne znam da li u Bosni ima više divnih ili više podivljalih ljudi, želio bih da su ovi prvi brojniji.” Rastali smo se uz obostrano dobre želje, a Moore je otišao znajući da su ovdje “podivljali” ljudi u više nego dominantnoj većini. Dokaz tome je i njegovo izlaganje na Krugu 99, na samom kraju prošle godine, kada je rekao: “Nema mnogo Bosanaca koji gaje patriotizam prema svojoj zemlji. Jedan veliki čovjek, nakon što je Italija nastala od malih državica je rekao: Napravili smo Italiju, a sada treba da pravimo Italijane. Izazov je ‘praviti’ prave Bosance i Hercegovce, one koji će biti za razvoj svoje države, za njenu budućnost koja je jedino moguća u okvirima EU.”

Problem Bosne i Hercegovine je dvostruke naravi – što još ne funkcioniše kao moderna evropska država i što je od njene tri etničke zajednice za sada nemoguće stvoriti jedinstven politički narod. I to zato što su i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, svako na svoj način, “podivljali” od posljedica krvavog međusobnog rata. Svi oni vuku za sobom resentimente iz bliže ili daljnje prošlosti, kao težak istorijski prtljag kojeg nisu u stanju da se oslobode. Tragičnost svakog rata pametne narode osvješćuje. Ovdje se to, nažalost, nije desilo. Sve se promijenilo, ali je naš mentalitet ostao fatalno isti.

Tako frustrirani Bošnjaci, Hrvati i Srbi, svako iz svoje pozicije, za svoj položaj optužuju kako jedni druge, tako i međunarodnu zajednicu, koja zaista snosi istorijsku krivicu što je dopustila da jedna multietnička zemlja nestane u krvi i pepelu, uz ogromne ljudske žrtve, uz genocid u Srebrenici, da bi onda u Daytonu bila sklepana kao nekakva skalamerija od države. Međutim, bilo bi pogrešno reći da je međunarodna zajednica kriva i kad kiša pada i kad ne pada, niti je kriva kad nas snađu katastrofalne poplave, veliki požari ili fatalne suše. Ona nije odgovorna za političko sljepilo čitavih naroda, beznadežno oboljelih od iste bolesti, bolesti nacionalizma, koji su se predali na milost i nemilost svojih nacionalističkih oligarhija.

Evropa i svijet su uložili u Bosnu i Hercegovinu milijarde eura i dolara, ali to nije preobrazilo ovu zemlju, jer su njeni pokrovitelji gotovo u potpunosti zanemarili njen politički ambijent. Valentin Inzko, titular tzv. bonskih ovlaštenja, nikada nije energično reagirao na lokalne etničke i političke fašizme, stidljivo je osuđivao aparthejd, obespravljenost i poniženost etničkih manjina, Dodikove nasrtaje na državu Bosnu i Hercegovinu… Nije imao rješenje za korov zvani korupcija ili nepotizam, ustručavao se da napadne ogromnu birokratiju koja pije krv siromašnom narodu. Umjesto toga, međunarodni pokroviteljski aparat uporno se oslanja na nacionalističke oligarhije, jer su, tobože, jedino one u stanju da očuvaju mir u zemlji.

Ovo je lupeška zemlja. Nisu samo političari pohlepni, toliko da mnogi od njih ne znaju ni šta sve imaju, pa je tako jedan od najpoznatijih lidera “zaboravio” da u svoj imovinski karton unese i stan koji posjeduje u Londonu!? Pa kad je tako, zašto i ostali građani ne bi bili lupeži? Zašto kriminalci ne bi pljačkali banke i benzinske pumpe i nesretnim poštarima otimali penzije? Zašto bi hotelijeri ili vlasnici malih pansiona i poznatih restorana prijavljivali sav prihod? Svaka čast nekim hotelijerima u Međugorju koji, kako su pisale novine, za sedam ili osam godina nisu prijavili nijednog gosta.

Majstori su to. Na kraju krajeva, zašto u lupeškoj zemlji i seljaci ne bi bili lupeži? Kad toliki drugi znaju da varaju državu, valjda znaju i oni. U lupeškoj zemlji gora od općeg lupeža je samo činjenica da imamo korumpirane šefove policije i kompromitovano pravosuđe, korumpirano politički i na druge načine, uvezano stranački i familijarno. Doskorašnji glavni državni tužilac, sada i sam optužen zbog selektivnog nemiješanja u posao za koji je bio debelo plaćen, pravi od sudija budale, dolazi na suđenje kad hoće i napušta sudnicu kad hoće.

Potom iznenada pada sa neke voćke i, zamislite, lomi obje pete, ne ide u bolnicu, nema liječničku potvrdu o takvoj dijagnozi, ne izlazi nikud iz svoje vikendice, a navodno ga posjećuju neke kolege iz najviše tužilačke instance u zemlji. Sud šuti, a javnost je već zaboravila na ovu skandaloznu priču, samo jednu u nizu sličnih. Pljačkaš banke naoružan pištoljem koji mu je doturen, neki dan bježi iz sarajevskog zatvora uz organizovanu pomoć onih koji su bili dužni da ga čuvaju!?

Ova “država” je pravi raj ne samo za mnoge ministarske i zastupničke lupeže već i za sav taj lupeški svijet. “Nismo se borili za ovakvu državu”, uzvikuju ratni veterani, tražeći od Vlade još neku paru za sebe. U ratu se niko ne bori za državu, jer ona je samo servis građana i ništa više, bori se za domovinu i za vlastiti život, ali ako zanemarimo tu pojmovnu nepreciznost, nezadovoljni bivši ratnici demantuju sami sebe, jer da se nisu borili za ovakvu “državu”, ne bi bili partijska vojska vodeće bošnjačke stranke, jednog od glavnih kreatora nepodnošljivog političkog, ekonomskog i socijalnog ambijenta u kojem živimo.

Kad se hladno razmisli, nameće se ozbiljno pitanje: Hoće li ovaj narod ikada imati pravu državu? Ili mu više odgovara da živi u lupeškoj zemlji?