Gojko Berić : Buđenje ulice
Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)
Nekom strancu koji se ovih dana zatekao u Bosni i Hercegovini i bio u stanju da u ovdašnjim novinama čita izvještaje i komentare o "buđenju ulice" širom zemlje, malo toga je moglo biti jasno. Građansku blokadu zgrade drľavnog parlamenta u Sarajevu, do koje je došlo zbog tragikomične diskriminacije tek rođene djece, lišene svog jedinstvenog matičnog broja, Milorad Dodik je nazvao "najvećom talačkom krizom na prostoru bivše Jugoslavije". Nikome od zatočenih parlamentaraca i nekolicine stranaca nije falila ni dlaka s glave, sve je prošlo bez ikakvog incidenta, ali je Dodikova neodmjerena i provokativna ocjena ovog događaja začas pokrenula orkestriranu političku kampanju kontra Sarajeva. Proglašeno je mobilno stanje, Vlada RS-a pripremila je o tome posebnu informaciju, koja će biti razmatrana ovog petka, ali je njena suština poznata – riječ je o toboľnjoj bošnjačkoj političkoj zavjeri, sa namjerom da se kriza iz Federacije prenese u Republiku Srpsku?! Kruna pritom izrečenih besmislica saľeta je u stavu da su srpski parlamentarci i članovi Vijeća ministara u Sarajevu fizički ugroľeni, te da ne postoje uvjeti za normalan rad drľavnih institucija. Demantovao ih je jedan mlađi čovjek, koji je svojim automobilom došao u Sarajevo da u utorak prisustvuje velikom protestnom skupu građana. On je pred TV kamerama rekao: "Ovo je dokaz da mi Srbi nismo ugroľeni u Sarajevu. Došli smo iz Banjaluke i dočekani na najbolji način".
Niko ozbiljan neće ovu epizodu shvatiti kao iskru koja će zapaliti vatru novog bratstva-jedinstva, niti išta slično tome, ali ipak je ova izjava zvučala nekako ohrabrujuće, čak pomalo dirljivo. Očekivani doprinos unisonom stavu banjalučkih političkih prvaka o ugroľenosti srpskih političara u glavnom gradu njihove vlastite drľave dao je i član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović, koji o svim pitanjima "misli" glavom svog moćnog stranačkog šefa. Ne sjećam se da se Radmanoviću išta loše desilo u Sarajevu, iako je ovo grad u kojem ima svakakvih gadosti, ali to nema nikakve veze sa ovom pričom. A ako ćemo već biti cinični, trebalo bi postaviti pitanje koliko je neidentifikovanih četnika, koji su pucali po ovom gradu, proteklih godina dolazilo u Sarajevo a da ih niko nije ni primjećivao?
Očekivana je, isto tako, i solidarnost oba HDZ-a sa najnovijom Dodikovom antisarajevskom kampanjom, jer oni već odavno čine "neprincipijelnu koaliciju", koja postoji samo za to da sudjelovanje u ovdašnjoj grotesknoj političkoj utakmici simulira tako što loptu stalno šalje u aut. Ovaj manir su prihvatili i igrači iz ostalih "vladajućih" stranaka, a sve vođeni selektorskom rukom Zlatka Lagumdľije. Time su i zakonodavna i izvršna vlast u Federaciji BiH dospjele u stanje "kliničke smrti". Još samo da ista sudbina zadesi i drľavne institucije, i eto Dodiku prilike da po sto pedeseti put proglasi raspad Bosne i Hercegovine. Ali, teško da će dočekati taj trenutak, iako se mentalno dugo i intenzivno priprema za njega. Otkako je došao na vlast, Dodik je opsjednut ograničenim rokom trajanja vlastite drľave. Sarajevo je svojevremeno proglasio "bosanskim Teheranom", a u svojoj maštovitoj interpretaciji "talačkekrize" samo što još nije rekao kako je Sarajevo postalo teroristički centar.
Dobro plaćeni drľavni foteljaši, koji simuliraju rad da im vrijeme prođe, trenutno su dakle opravdano odsutni. Strah od bošnjačkog Sarajeva je golem.
Ali, mečka je zaigrala i pred Dodikovim vratima. Njegova noćna mora postali su banjalučki studenti, u čijim je višednevnim protestima prepoznao političke motive. Zar se kritika stanja u Republici Srpskoj ne tiče i njihove koľe? Reći kako demonstracije budućih ekonomista, pravnika, ljekara i drugih stručnjaka predstavljaju "udare na Republiku Srpsku", što je izjavio samoproglašeni čuvar pečata tog entiteta Emil Vlajki, dokaz je autokratskog poimanja vlasti. Studenti će vjerovatno dobiti neku mrvicu, ali neće srušiti Dodika. Za to je potrebna mnogo veće snaga. Građani Sarajeva će vjerovatno iznuditi donošenje zakona o jedinstvenom matičnom broju, ali će sve drugo ostati po starom. Frustracije u društvu su mnogo dublje i sloľenije, gomilale su se godinama i niko nema recept za prekonoćno uklanjanje tolikog nezadovoljstva. Sudbina vladajućih oligarhija biće odlučena na oktobarskim izborima iduće godine, kada će postati jasno ima li nade za ovu zemlju ili ćemo biti svjedoci nastavljanja njene otuľne političke povijesti.
Čini se da je suštinu problema izrekao Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine RS-a, koji je prije nekoliko dana izjavio: "Sarajevo i Banjaluka ne samo što imaju različite političke ciljeve već se i ne čuju i ne razumiju". Jasno je da je ovdje riječ o različitim političkim ciljevima Bošnjaka i Srba. Ako bi to postalo trajno stanje njihovog političkog duha, ako se, dakle, Bošnjaci i Srbi ne bi "ni čuli ni razumjeli", postavlja se pitanje kuda to vodi. Oni koji su 1992. bili protiv rata u Bosni i Hercegovini, nisu imali moć da ga spriječe, a oni koji su tu moć imali, nisu ľeljeli da ga spriječe. Od tada je prošlo više od dvije decenije, a stvari su u suštini ostale iste – svjetski centri moći, koji su svojevremeno odbijali da ukrote Slobodana Miloševića, danas odbijaju da obuzdaju novog velikog štetočinu, Milorada Dodika. U čijem interesu i zašto?
Komentari