Kliker.info

Nakon ko zna koliko godina, u Zagrebu su nedavno ponovo odjekivali zvuci Internacionale, himne međunarodnog proletarijata i jedne od najprepoznatljivijih pjesama na svijetu.

Nije se to, kao što bi se očekivalo, desilo na nekom međunarodnom skupu socijalista, već tokom štrajka radnika zaposlenih u zagrebačkoj Zračnoj luci. Strahujući od posljedica koje bi ih mogle snaći zbog davanja firme u koncesiju, oko hiljadu radnika blokiralo je Aerodrom i zaustavilo sav avionski saobraćaj. Slušali su vatrene sindikalne govore, jeli besplatan grah i na sav glas zapjevali Internacionalu. Sve je, tvrde novinski izvještači, djelovalo poput filmske scene, kao nostalgična epizoda iz historije radničkog bunta. Stihove Internacionale napisao je Eugene Pottier, pjesnik sa barikada Pariske komune, a objavljeni su 1877. godine u njegovoj zbirci "Revolucionarne šanse". Godinu dana kasnije pjesmu je uglazbio Pierre Degeyter. Internacionala je najprije postala himna francuskih socijalista, a uskoro i najpoznatija pjesma radnika, socijalista, komunista i anarhista širom svijeta. Prevedena je na gotovo sve jezike, a sve do kraja Drugog svjetskog rata bila je himna Sovjetskog saveza.

Internacionala je bila poziv radnicima i seljacima na pobunu protiv cara i boga, poziv svim porobljenim da sruše svijet tiranije i siromaštva masa, što je značilo revolucionarno preuzimanje vlasti, a završava stihovima: "To će biti posljednji i/ Odlučni teški boj, / Internacionala/ Nek bude ljudski rod!" Za interbrigadiste, koji su se u španskom građanskom ratu borili na strani Republike, Internacionala je bila jutarnja molitva. Pjevana je i za vrijeme studentskih i radničkih protesta 1989. na trgu Tianmen. Četrnaest godina kasnije, kineske vlasti zabranile su njeno izvođenje na partijskim sastancima na svim nivoima. Internacionala je u Socijalističkoj Jugoslaviji bila redovni pratilac partijskih kongresa i proslava Dana Republike. U Enciklopediji Leksikografskog zavoda iz sredine pedesetih godina prošlog stoljeća piše kako Internacionala "simbolično odjekuje našom planetom u praskozorje jednog novog doba najavljujući sutrašnji svijet bratstva svih ljudi na svijetu".

Međutim, taj svijet nikada nije došao. Historija je krenula potpuno drugačijim tokom. Ideja o svjetskoj socijalističkoj revoluciji u Staljinovoj režiji donijela je mnogo više zla nego dobra i nikada nije bila ni blizu ostvarenja, komunizam je doživio ekonomski i ideološki poraz, a kapitalizam učvrstio i proširio svoju dominaciju. Za razliku od mirnog razlaza zemalja sovjetske komunističke imperije, u kojim je vladao dogmatski socijalizam, u Jugoslaviji se, prema riječima reditelja Želimira Žilnika, istaknutog predstavnika tzv. "crnog talasa" jugoslovenskog filma "desilo oceubistvo". "Mi nismo mogli da sahranimo Titovu Jugoslaviju, jer su se u kuću tog mrtvaca naselile ubice i počeli da gomilom falsifikata i laži s jedne strane, a s druge strane stigmatizacijom te zemlje, rade na zatiranju svega što je u njoj valjalo. Te ubice Jugoslavije hvatali su mladiće od osamnaest, devetnaest godina da idu da ratuju protiv ideje zajedničkog života. Uspostavljena je nova klasna podjela – stvorena je nova pljačkaška vladajuća klasa, koja se u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije sastoji od ratnih profitera, ratnika i ratnih bubnjara", kaže Žilnik.

Na prostoru bivše Jugoslavije, radnička klasa u predratnom smislu riječi više ne postoji. U Bosni i Hercegovini preostalo radništvo je politički i etnički beznadežno podijeljeno. Poruke Internacionale ustuknule su pred naletom mnogo konkretnijeg i moćnijeg fenomena, poznatog kao globalizacija. A zapravo je riječ o "kosmopolitizmu kapitala", tačnije o uspostavi njegove globalne vladavine, čiji smo sužnji već postali. Ipak, ustanite kad začujete zvuke Internacionale!