Gojko Berić : Osvrni se u gnjevu
Patrick Moon, američki ambasador u odlasku, razočaran je stanjem u kakvom ostavlja Bosnu i Hercegovinu. Iako je uložio mnogo energije i strpljenja, nije uspio ublažiti Dodikovu isključivost i aroganciju, Mostar je postao nerješiv slučaj, u provođenju reformi nije postignut nikakav napredak…
Krivci za to su, a ko bi drugi bio, domaći političari. Ambasador Moon je prije dva dana učinio oproštajnu posjetu Nikoli Špiriću, ministru finansija i trezora BiH. Prema saopštenju iz Špirićevog kabineta, ministar je tom prilikom darovao američkom ambasadoru knjigu nobelovca Ive Andrića (ne kaže se koju), iz čijeg se djela, kako se navodi, "uvijek mogu crpiti nova i korisna iskustva o odnosima unutar Bosne i Hercegovine". Radovan Karadžić je činio istu stvar – stranim novinarima, diplomatama i oficirima koji su dolazili na Pale dijelio je Andrićevu priču "Pismo iz 1920" i roman "Na Drini ćuprija", uz sugestiju: "Pročitajte ovo i sve ćete shvatiti." Nejasno je, međutim, kakve veze Andrić ima sa, recimo, korupcijom i organizovanim kriminalom, metastaziranim karcinomom koji razjeda svako od tri etnička društva u ovoj zemlji. Ne znam da o tome ima išta u Andrićevim djelima.
Borba protiv korupcije nije slučajno glavni prioritet Ambasade SAD-a u Bosni i Hercegovini. A upravo je korupcija teren na kojem je Patrick Moon, iako sa autoritetom američkog ambasadora, bio potpuno nemoćan. Takoreći svakodnevno, zajedno sa drugim predstavnicima međunarodne zajednice, vršio je pritisak na ovdašnje lidere, pisao otvorena pisma i podsticao građane da prijavljuju slučajeve korupcije. Međutim, izostao je bilo kakav rezultat koji bi bio vrijedan pažnje. Isti ljudi koji bi trebalo da predvode antikorupcijsku kampanju, čine snažan, dobro organizovan front odbijanja.
Tokom svih ovih godina, uključujući i mandat ambasadora Moona, nagledali smo se brojnih opstrukcija raznih vladajućih garnitura, ali čini se da je u toj više nego jakoj konkurenciji jedna od najuspješnijih bila ona kojom je praktično onemogućavan svaki ozbiljniji obračun s korupcijom. Projekat opstrukcije svakog pokušaja da se pitanje korupcije otvori na radikalan način bio je valjda jedini veliki projekat na kojem su se vladajuće etničke oligarhije zajednički angažovale. Kratka povijest izgradnje državnog zatvora u Istočnom Sarajevu pretvorila se u svojevrsnu parodiju na temu obračuna s korupcijom. Prema pisanju nekih listova, i sama izgradnja ovog zatvora, koja kasni više od šest godina, opterećena je korupcijom. Sumnja se u pranje novca, a troškovi izgradnje su enormno porasli. Naravno, državni zatvor neće riješiti problem korupcije, ali on je ipak jedan od simbola legitimne moći svake države.
Kad je prije dvije godine uhapšen tada već bivši hrvatski premijer Ivo Sanader, prvooptuženi u dosad najvećoj korupcionaškoj aferi u susjednoj državi, on je u Sarajevu postao "najpopularnija" ličnost. Gdje god se tih dana uz piće sjedilo i divanilo, divanilo se o njemu, uz uvijek isti komentar: "A šta je sa našim sanaderima?" Bio je to izraz nagomilanog gnjeva prema svakom ko ovdje predstavlja nekakvu vlast, od saobraćajnog policajca do državnog vrha. Ali, predrevolucionarno raspoloženje nije dugo trajalo. Hapšenje najbogatijeg Srbina i vodećeg tajkuna Miroslava Miškovića takođe je bila vijest koja nas je zabavljala, ali ni ona se nije ticala naše kože. Naši korumpirani oligarsi nisu na te vijesti ni trepnuli, bezbolno su preživjeli i Sanadera i Miškovića. Oni su neosjetljivi na činjenicu da građani s gnjevom gledaju na sve koji su se obogatili loveći u mutnom, niti ih mnogo uznemirava drastičan rast popularnosti Aleksandra Vučića u Srbiji, koju je stekao otvaranjem fronta protiv korupcije i udarom na tajkune.
Za razliku od ovdašnjih vlastodržaca, političari u Hrvatskoj i Srbiji su shvatili da je borba protiv korupcije borba za goli život društva, i borba za opstanak same države. "Kad bismo ozbiljno krenuli s procesuiranjem slučajeva korupcije, polovina nosilaca vlasti u BiH ne bi ostala na pozicijama. Da i ne govorimo o dobiti koju bi država imala oduzimanjem njihove nelegalno stečene imovine", upozorava Ivana Karajlić iz Transparency Internationala. Ne bi to bio nikakav grijeh. Naprotiv. S tim ljudima, prema riječima jednog američkog sociologa, stvari stoje ovako: "Pripadnicima tzv. superklase ne cvjetaju ruže samo zato što su bili vrijedni ili imali sreće ili talenta. Oni se bogate u svijetu koji su sračunato uredili po sopstvenoj mjeri, vješto mijenjajući pravila igre."
Ali, procesuiranje krupnih riba ne ide onako kako bi javnost željela. Kako shvatiti sljedeću izjavu Zdravka Kneževića, glavnog tužioca Federalnog tužilaštva Federacije BiH: "Prethodnih godina na raznim nivoima vlasti procesuirano je nekoliko visokih dužnosnika. Nastavit ćemo istim tempom i žarom da procesuiramo i sve druge visoke dužnosnike u BiH koji počine nešto nezakonito. Nastavit ćemo se boriti u skladu s objektivnim mogućnostima." Ovo, najblaže rečeno, zvuči kao ironija. Naime, svi procesuirani visoki dužnosnici su oslobođeni, pa je sav žar tužilaca bio uzaludan. A što se tiče "objektivnih mogućnosti", što će reći realnosti, ona je uvijek jak argument. Ali ako će tužilac čekati da realnost postane takva da mu ne pravi nikakve rizike, onda je bolje da digne ruke od svoje misije. Ali, ne radi li se tu o nečem drugom, o činjenici da je pravosuđe podijeljeno po političkim šavovima, što bez ikakve suzdržanosti ističe niko drugi do Bariša Čolak, ministar pravde BiH.
Svi koji potkradaju državu, moraju biti kažnjeni. Pritom se ne radi samo o tome da se sadašnji korumpirani političari uklone a na njihova mjesta dođu moralniji ljudi. Korupcija se može ukloniti samo ukidanjem sistema koji je omogućava. A sadašnji sistem neće ukloniti oni koji su ga stvorili.
Komentari