Gideon Levy : U ovoj zemlji, svi su poludjeli
Ko je prvi nazvao rat glupim? Ko je napisao da kada topovi tutnje, muze ne samo da trebaju šutjeti, već i stidjeti se? Bilo je samo pitanje vremena, ali ono što se ove sedmice dešava u javnom diskursu u Izraelu probilo je sve dno.
Piše : Gideon Levy (Haaretz)
Albumi pobjede i pjesme o vojnoj slavi iz 1967. sada izgledaju kao dobra stara vremena. “Naser čeka Rabina, auč, auč, auč” zvuči suptilno u poređenju sa današnjim smećem. Ko bi pomislio da ćemo se s nostalgijom sjećati stihova “O Sharm el-Sheikh, ponovo ti se vraćamo”. Danas je: “Konačno živimo slobodno, konačno dišemo, Izrael je slobodan, Iran je slobodan, svi čuju ričućeg lava, aleluja vazduhoplovstvu, aleluja vojsci… Vi ste naš veliki ponos” (tekst: Pnina Rosenblum).
Ali nisu samo pjesme u pitanju, već cijeli javni i medijski diskurs. Ako je ultranacionalistički, na to smo već navikli; militarizovan, to je također normalno. Sve je postrojeno udesno, nema mjesta za sumnju, za protivljenje, za pitanja ili za bilo šta drugo osim poštovanja i pohvale Izraelskih odbrambenih snaga – ali i to je tipična karakteristika ratnog vremena. Tišina, pucnji. Samo patriotizam u TV i radio studijima i na društvenim mrežama. Ono što je ovog puta drugačije jeste nivo diskursa ili, bolje rečeno, njegov neshvatljivo nizak nivo – nikada nije bio tako tašt, banalan i glup do ludila.
Bivši fudbaler glumi mudraca, pripadnik vojne policije kao moralnu figuru. Svaki perzijski Jevrej je stručnjak. Među marionetama koje nazivamo vojnim dopisnicima i njihovim kolegama iz redakcija međunarodne politike, koji su se također pridružili horu, pojavio se novi kadar analitičara, soj koji nikada prije nije osvojio etar i digitalne medije svojim ekskluzivama u tolikoj mjeri. Imamo baraž ispiranja mozga kakvo ovdje prije nije viđeno. Tako se to dešava nakon dvije i po godine bez pravog novinarstva, bez i minimalnog izvještavanja o ratu u Gazi.
Nećete naći nijedan glas razuma, nekoga ko ima šta da kaže, ko zapravo nešto zna. Za Purim, koji se slavi maskenbalima, medijska ličnost Avri Gilad glumi vojnog pilota, dječji zabavljač Yuval Shem Tov pjeva na perzijskom. Svi pucaju od slavlja, nije jasno zašto. Možda će sve završiti u suzama. Neprihvatljivo je čak i spomenuti tu mogućnost. Pokolj je u punom jeku, svaki udarac je razlog za slavlje.
Studio voditeljice Sharon Gall bruji od zabave: prodaja izraelskog oružja dostiže nove visine i svi se tresu od uzbuđenja. “Fabričke linije širom Indije… Osvojili smo Indiju… Treba nam milijardu Indijaca za našu proizvodnju.” Kakav će nam hrabar novi svijet ovaj rat dati. Ne radi se samo o kupovini zemlje1 već i o novcu, mnogo novca.
Podsticanje na rat ne poznaje granice. Kada demonstrant juri pred kameru, to je nacionalni skandal koji zahtijeva strogu kaznu. Kada izraelski doseljenik ubije dva palestinska seljaka, to je dosadno. Mala evropska donacija organizaciji za ljudska prava prikazana je kao strano miješanje u državne poslove. Pokušaj svrgavanja režima u stranoj zemlji bombardovanjem proglašava se legitimnim demokratskim činom. Dokle?
Svaki očajnički pokušaj da se čuje i jedan razuman glas osuđen je na propast. Dok svjetski mediji raspravljaju o ratu, ima mjesta samo za glupost i neznanje. Dok tamo pričaju o tome šta se zaista dešava u Iranu i Libanu, ovdje izvještavaju sa vjenčanja na parkingu – beskrajne gluposti su glavna poenta, bez ikakve diskusije. Tako se glupost masa širi poput radioaktivnog oblaka, uništavajući sve pred sobom.
Može biti i gore. Pogledajte “duhovnog savjetnika” američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je imenovan za šefa njegove “Vjerske službe Bijele kuće”. Evo šta kaže evanđelist svetog rata: “Čujem zvuk pobjede. Čujem viku i pjevanje. Čujem zvuk pobjede. Gospod kaže da je gotovo. Čujem pobjedu! Pobjeda! Pobjeda!” vrišti ona u ekstazi. Uskoro će i ovdje biti isto.
Prevela Milica Jovanović (Peščanik)
Komentari