Kliker.info

Ne komentirajući pismo Arbur koje je ovog maja iznova uzburkalo duhove u BiH, general Klark navodi da niko nije mogao pretpostaviti da će "Bosna ići u toliko mnogo političkih pravaca".

Generale, o čemu razmišljate uoči prvog pojavljivanja Ratka Mladića pred Haškim tribunalom? Kupujete li Vi priču kako, navodno, niko u Srbiji nije znao gdje se ovaj ratni zločinac skrivao?

– Siguran sam da je bilo barem nekih ljudi koji su znali gdje se on skrivao, u najmanju ruku, radi se o dobro obaviještenoj grupi. Znali su, dakle, gdje se krije. Siguran sam da ih je bilo više u vrijeme dok je Milošević bio predsjednik u Srbiji te da se tu radilo o zvaničnoj državnoj podršci. Ali, postepeno, podrška Mladiću je opadala, broj ljudi, njegovih drugova, umirovljenih oficira oko njega se smanjivao spontano, pa se ne bih iznenadio da je, možda, na kraju, doista mali broj njih znao gdje je on.

Znači li to da i Vi prihvatate službeni narativ iz Beograda "kako su ga tek nedavno otkrili", iako mnogi tvrde da je hapšenje Mladića i njegova ekspresna ekstradicija Hagu politička trgovina za približavanje Srbije EU?

– Mislim da se radilo o tome da je EU stavila do znanja Beogradu da je suočenje generala Mladića s licem međunarodne pravde od nezamjenjive važnosti za Evropu. I na koncu je to postalo sasvim jasno i ljudima u Srbiji da, ukoliko oni ne odgovore na taj poziv da pravda bude zadovoljena, neće biti napretka u željenom približavanju stazi za priključenje EU. U Beogradu su, očito, konačno shvatili da bez toga neće biti otvorenog puta s ekonomskim napretkom i prosperitetom u Srbiji.

Ipak, ta poruka dugo nije stizala do vlasti u Beogradu. Šta se, onda, odjednom promijenilo?

– Nije se ništa promijenilo! Uvjeravam vas da zapadne zemlje nikad nisu odustale od zahtjeva da se Mladić nađe pred Sudom u Hagu niti su ikad popustile s pritiskom i ka zvaničnom Beogradu da se Mladić ulovi i isporuči Haškom tribunalu. U tome nisu popustile do posljednjeg trenutka.

Vjerujete li da će Vas pozvati da budete svjedok protiv Mladića u Hagu?

– Nemam pojma. O tome uopće ne razmišljam!

Kakav je Vaš stav prema tome, s obzirom na to da ste svjedočili protiv Slobodana Miloševića 2003. godine?

– Nadam se da će, prije svega, pozvati ljude iz njegovog okruženja, one koji neposredno mogu svjedočiti o strašnim zločinima koje je on učinio. Isto tako, vjerujem da će se pred sudom i zakonom s Mladićem suočiti oni ljudi koji su odgovorni po toj komandnoj liniji, da će oni biti ispitani i da će se istina o ratnim stradanjima "prikovati" kako treba. Ništa od tog (svjedočenja, op. a.) ne uključuje mene.

Ratovali ste protiv mnogih profesionalnih vojnika i generala, no kakav je bio Ratko Mladić kao Vaš neprijatelj? Kako biste ga poslije svega opisali?

– S Mladićem sam dugo diskutirao 1994., a kraći razgovor s njim imao sam sljedeće, 1995. (uoči Dejtona, op. a.). Bio je bombastičan! Bio je zloban u karakterizaciji i opisu drugih ljudi, dok je za sebe bio pun samohvale i prijetnje, iako nikad nije izgledao da je u velikoj fizičkoj kondiciji… Što se ne uklapa u sliku koju nam je plasirao pred kamerama kako diže tegove…?
Tako je meni izgledao. No, nema sumnje da je bio pun sadizma, pun ideološkog fanatizma za tu ideju srpskog nacionalizma. I, na koncu, bio je veoma ljutit čovjek. Nemam pojma je li bio dobar general ili ne, ne mogu o tome suditi po nekim vojničkim osjećanjima. Ja samo imam zapis njegovih akcija pred sobom. A njegov zapis je zapis akcija jednog zločinca, a ne generala. Bio je masovni ubica koji se u tome dokazao na najgori način u Srebrenici.

Razmišljate li i koliko često o tome da ste Vi i predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) mogli zaustaviti Ratka Mladića prije genocida u Srebrenici da ste ranije poduzeli vojnu intervenciju u BiH?

– Mnogo prije kobnog ljeta 1995. ili, da ovako kažem, čim je Klinton postao predsjednik (1993., op. a.), poslao je državnog sekretara Vorena Kristofera (Warren Christopher) u Evropu da razgovara s našim saveznicima i napravi bolji plan za Bosnu s njima. Ali nismo se mogli dogovoriti tada. A onda, 1993. i 1994., američki ambasador Čarls Redman (Charles Redman) "raščistio je situaciju" – napravio plan za mir, ali su ga bosanski Srbi odbili. Dakle, stalno smo bili angažirani. Ja sam, ustvari, o tom planu koji sam donio sa sobom pitao Mladića da ga potpiše i, naravno, on je odbio. Bilo je to 1994., godinu prije Srebrenice. Znači, došli smo do toga (tek na kraju, op. a.) da je intervencija bila neizbježna.

Pa, zašto, onda, niste intervenirali?

– Znate, uvijek je teško napraviti takvu vojnu intervenciju i da još ona bude na vrijeme. Da bi se napravila jedna takva vojna intervencija, treba biti siguran da je upotreba sile zadnje sredstvo. Pri tome prvo treba napraviti sve preliminarne korake. Ti koraci su uvijek ponavljanje napora da se pregovara o rješenju konflikta. Sve to morate preuzeti prvo, a mi, očito, nismo bili iscrpili sve te mirovne pokušaje. Zapravo, u našem slučaju ti napori su uzeli dosta vremena dok su kompletirani. A onda su se one užasne stvari dogodile. I mislim da su ljudi, zaista, svuda u svijetu žalili što se to dogodilo. Žalili smo što nismo poduzeli nešto ranije…

Jeste li Vi, lično, mogli učiniti nešto ranije? Možda drugačije savjetovati predsjednika Klintona?

– Sve diskusije koje sam o tome vodio (s Klintonom) su u mojoj knjizi o tome kako se vodi moderni rat. I mogu sada reći da ja, ustvari, nisam bio u poziciji da dajem savjete. Nije to bila moja dužnost! Nisam se nalazio na tom mjestu u lancu zapovjedne odgovornsti. Ja sam pisao odgovarajuću dokumentaciju (policy paper), pravio sam preporuke, koji posao treba biti obavljen, ali u smislu nekakvih prijedloga koje smo mogli napraviti nije bilo prostora da se ide naprijed s intervencijom. Uzelo nam je vremena da sve do ljeta 1995. da to uradimo.

Postoje ljudi koji bi željeli Bosnu vratiti na kapiju 90-tih

Generale, jeste li iznenađeni da je u Bosni 16 godina poslije Dejtona takva politička turbulencija da ponekad prijeti njenom raspadu?

– To je veoma razočaravajuće. Da, veoma me sve to zabrinjava. Malo je ko takvo nešto očekivao.

Šta kažete na opomenu, recimo, Aleksandra Hemona, napisanu prije nekoliko dana u američkim novinama, da je Milošević mrtav, ali je njegov projekt o rasturanju BiH veoma živ te da ga Milorad Dodik provodi u djelo?

– Mislim da je tragično da ne možemo formirati vladu u BiH i slijediti Dejtonski sporazum. Postoje neki ljudi koji bi željeli da Evropu i Bosnu vrate nazad na onu ulaznu kapiju iz ranih 90-tih. Ali, uvjeravam vas, te su lekcije naučene. Nema povratka na to i, naravno, ne bi smjelo biti povratka tamo. Pitanje rizika trebalo bi biti riješeno u skladu s principima postavljenim u Dejtonu.

Može li se konflikt obnoviti u BiH?

– Svakako se nadam da se to neće dogoditi!

Ivica Dačić, ministar u Vladi Srbije, komentirao je da bi se bosanski Srbi nakon referenduma, vjerovatno, željeli priključiti Srbiji. Znači li to da dejtonski mir nije više ključ za regionalnu stabilnost?