hamburger-icon

Kliker.info

General Aleksandar Dimitrijević : Mladić je morao izvršiti samoubistvo

General Aleksandar Dimitrijević : Mladić je morao izvršiti samoubistvo

24 Juna
04:47 2011

  Hapšenje i prvo pojavljivanje Ratka Mladića pred Tribunalom u Haagu otvorilo je pitanje šta bi sve Mladić tokom suđenja mogao da kaže i da li bi njegova odbrana mogla da aktualizira priču o vezama ratnog rukovodstva bosanskih Srba i tadašnjeg državnog i vojnog vrha Srbije. Penzionirani general i načelnik Uprave bezbednosti Vojske Jugoslavije u period 1993. – 1999., Aleksandar Dimitrijević, u intervjuu za Dane govori kako su u decembru 1995. izgledali pregovori komandanta snaga bosanskih Srba i komandanta združenog Generalštaba Francuske, generala Duena oko oslobađanja francuskih pilota, zašto je međunarodna zajednica ipak pristala da učestvuje u toj Mladićevoj lakrdiji i koji su sve ljudi iz današnjeg najužeg državnog rukovodstva Srbije bili saradnici Vojnoobaveštajne službe zašto mu je sam čin Maldićevog hapšenja, ali i sve ono što se događalo nakon toga, djelovalo kao cirkus, ko je iz kabineta bivšeg premijera Srbije, Vojislava Koštunice, pokušavao da opstruira Mladićevo hapšenje i kakva je, u tom smislu, bila uloga tadašnjeg ministra odbrane, a sadašnjeg ministra zdravlja, Zorana Stankovića

General Aleksandar Dimitrijević rođen je 1947. u Senjskom Rudniku, blizu Ćuprije. Visoku tehničku školu Kopnene vojske JNA (Tehničku akademiju) završio je 1968. u Zagrebu, stekavši zvanje inženjera naoružanja. Uz to, završio je Komandno štabnu akademiju KoV i Ratnu školu JNA. Čitav radni vijek proveo je u Beogradu, najprije na dužnostima u Tehničkoj službi, a onda, od 1975. godine, i u Službi bezbednosti JNA. U toj Službi je prošao sve: od operativca do načelnika Uprave bezbednosti VJ-a (1993 – 1999). Zbog sukoba sa Slobodanom Miloševićem u pogledu koncepcije rješavanja problema na Kosovu, dužnosti je razriješen i penzioniran 23. marta 1999. godine, dan pred početak NATO bombardiranja SRJ-a. U periodu april – decembar 2005, obavlja dužnost pomoćnika ministra odbrane državne zajednice Srbija i Crna Gora, zadužen za obavještajno-sigurnosne poslove

Danas se nalazi na čelu Međunarodnog instituta za bezbednost u Beogradu.

Razgovor je vođen u beogradskom hotelu Moskva, neposredno nakon prvog pojavljivanja Ratka Mladića pred Tribunalom u Haagu.

Moram da priznam da mi je sve to delovalo jako mučno“ – kaže za Dane general Dimitrijević. “Mislim da je Ratko Mladić zakasnio za bilo koje od rešenja koja su mu bila na raspolaganju. Naime, ako je polazio od toga da nije kriv, da je sve to što je radio bilo ispravno, onda je zaista bilo besmisleno da se toliko godina skriva, da maltretira sebe, svoju porodicu, državu, sve njene građane, a da, uz to, ne postigne željeni rezultat; ako je, s druge strane, mislio da je kriv, pred sobom je opet imao dve opcije: prvo, da se dobrovoljno preda i snosi odgovornost za to što je uradio ili što nije – jer Mladić mnogo toga nije uradio, ali nije preduzeo ništa da ubistva spreči i kazni odgovorne – i, drugo, da ispuni obećanje koje je, navodno, svojevremeno dao: da se živ ne preda Tribunalu u Haagu.”

*Zašto bi samoubistvo bila opcija?

Mislim da bi Mladić na taj način Srbiju skinuo sa crne liste i pomogao joj da ne bude ponovo tema broj jedan u svetu.

*Ali, tokom prvog pojavljivanja pred sudom u Haagu, Mladić je ponosno podsjetio prisutne da je za njega čuo čitav svijet i da on u Haagu ne brani sebe, nego srpski narod.

U tome i jeste problem. Verovatno kao posledica bolesti, Mladić i dalje sebe vidi u glavnoj ulozi i samo se bojim da suđenje ne shvati kao poslednji čin predstave koju je sam režirao.

Kada je reč o rezimeu optužnice koju je, tokom današnjeg pretresa, pročitao predsedavajući sudija Ori, ne znam da li ste primetili da on ni jednog trenutka nije upotrebio termin – Vojska Republike Srpske, snage RS-a, rukovodstvo RS-a; umesto toga, govorio je – srpska vojska, srpske snage, srpsko rukovodstvo…

*I, šta je tu sporno; u čemu je sudija Ori pogriješio?!

Pitam vas: koliko u svetu danas ima ljudi koji znaju da povuku granicu i da kažu: ovo je Srbija, a ono Republika Srpska? Hoću da kažem da to, naprosto, nije isto.

Spasi Srbiju i ubij se: Mladić pred sudom u Hagu

Photo: EPA

*Ali, zar nije bilo? 

Nije, naravno i, ako se bude tumačilo na taj način, Srbija bi mogla da ima velikih problema. Republika Srpska je imala svoje državno i političko rukovodstvo, svoju vojsku koja je bila vezana za tadašnji politički i državni vrh RS-a, tako da teza da je VRS bila deo Vojske Jugoslavije nije tačna.

*Kako nije tačna? Imate, recimo, presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu u kojoj se kaže da je “Srbija pomagala VRS i VRSK, da je isplaćivala plate njihovim oficirima, za njih imala 30. i 40. kadrovski centar, ali da u konkretnoj operaciji nije učestvovala”; misli se na Srebrenicu.

Budući da su te stvari opštepoznate, bilo bi besmisleno tako nešto osporavati. Tadašnja SR Jugoslavija, posebno Srbija, pomagala je RS i RSK, time i njihove vojske, ali nikada oružano, niti neposrednim angažovanjem VJ.

*Čekajte…

Nema šta da čekam! Tačno je da su oficiri odavde primali plate, da je, u skladu sa odlukama Vrhovnog saveta odbrane Vojske Jugoslavije, ovde formiran Trideseti i Četrdeseti kadrovski centar… Dakle, da li je bilo pomaganja – jeste, ali ne oružano i neposrednim angažovanjem u konkretnim vojnim operacijama. Hoću da kažem da VRS nije bila deo VJ i, kao takva, njoj potčinjena. Iako tih teza ima jako puno…

*Ali, imate transkripte razgovora generala Momčila Perišića sa vojnim vrhom RS u kojim ih Perišić psuje i kritizira zbog određenih poteza i odluka; šta je to i odakle pravo načelniku Generalštaba VJ da vrijeđa nekoga ko, kao što kažete – nije pod njegovom komandom? Drugo, u Haagu je dokazano da je snagama bosanskih Srba oružje stizalo odavde, iz kragujevačke Fabrike oružja.

Prvo, vređanje i psovanje, kako kažete, nije akt komandovanja, već, pre svega, lične kulture i međusobnih odnosa dvojice sagovornika. Drugo, ponavljam vam: RS je imala svoje političko rukovodstvo, svoju vojsku, sama donosila odluke… Ako govorimo o komandnoj odgovornosti, nemam nikakvu dilemu: Ratko Mladić je odgovoran za sve što se tamo dogodilo; kao komandant, morao je da zna, da preduzme mere, da spreči, da kazni krivce. To je jasno. Ali, ne možete vi za nešto što se dogodilo u Bosni okriviti ceo jedan narod! Ako je neko pravio zločine, onda taj neko ima ime i prezime; ne može se generalizovati i reći – svi Srbi su takvi; krivica se mora individualizovati.

*Ako se zalažete za individualiziranje krivice i ako, kažete, nemate nikakvu dilemu po pitanju komandne odgovornosti, zar nije logično da Mladić izađe pred sud, prizna krivicu i na taj način, kako kaže predsjednik Tadić – skine ljagu sa srpskog naroda?

Logično jeste, ali je pitanje – zašto to nije uradio 1996, 2000, 2005. ili 2010. godine. Što se tiče izjave predsednika Tadića, sa njom se nikako ne mogu složiti. Zašto? Pa, voleo bih da nam predsednik objasni kako će to Mladić skinuti ljagu sa srpskog naroda. I zašto misli da je Mladić ljaga čitavog srpskog naroda? Zar u Bosni nije bio rat? Zar zločina nije bilo na svim stranama? I, konačno, da li bi to trebalo da znači da su pripadnici sva tri naroda u Bosni uprljani i da sada pojedinci, sa naroda koji je tih godina puno izgubio i propatio, trebaju da skidaju ljagu?!

Dani rata i razonode: Mladić, Dimitrijević i Lazanski (sa kamerom)

Photo: www.bhdani.ba

*Gospodine Dimitrijeviću, znamo da je žrtava bilo na svim stranama, ali, ne možemo pomoću njih stvari na taj način relativizirati. Dakle, u Bosni jeste bilo rata, ali je problem u njegovom karakteru. Nadam se da je predsjednik Tadić na to mislio kada je govorio o ljagi.

Mislim da bi predsednik pre trebalo da govori o ljagi zbog činjenice da se Mladić tako dugo krio, da je potraga za njim bila neuspešna; ali, to opet ne može biti ljaga naroda, već institucija sistema.

*Kada već govorite o Mladićevom dugogodišnjem skrivanju, a spomenuli ste i 1996. – u to vrijeme ste bili na čelu vojne službe – recite mi da li je tadašnjoj jugoslavenskoj vladi uopšte padala na pamet mogućnost da se Mladić izruči Haškom tribunalu?

Optužnica protiv Mladića je podignuta 1995; do 2000. godine i pada Slobodana Miloševića, nikome, kako kažete, nije na pamet padalo da ga uhapsi i izruči Haagu. Uostalom, svih tih godina Ratko Mladić se nije krio; slobodno se kretao po Beogradu, pojavljivao se na javnim mestima, išao kojekuda i niko nije ni pokušavao da ga u tome spreči.

*Hoćete da kažete da to “nije bila tema”?

To zaista “nije bila tema” do 2000, kao što, očigledno, “nije bila tema” ni nekoliko narednih godina. Ona se, ako ne aktivno, onda prećutno tolerisala još dosta dugo. Uostalom, pogledajte gde se Mladić lečio posle 2000. i kada je penzionisan.

*Zašto je važno dobiti odgovor na pitanje – kada je Mladić penzioniran?

Verovatno neko time hoće da kaže da promena u smislu opredeljenja da se Mladić pronađe nije nastala padom Miloševića sa vlasti, nego da je to ipak potrajalo malo duže.

*Ne znate kada je Mladić penzioniran?

Ako to neće javno da kaže ministar odbrane, Dragan Šutanovac, onda nije u redu da ja o tome govorim.

*Da li je to bilo 2002, u vrijeme kada je Vojislav Koštunica bio predsjednik SRJ-a i predsjednik VSO-a?

Može biti, ne znam precizno. Bio sam penzioner. Znam da je tih godina donešen i Zakon o saradnji sa Haškim tribunalom.

*Dobro, vratimo se onome što znate, u čemu ste učestvovali: kako je došlo do toga da, kao šef vojne službe druge države, u pregovorima oko oslobađanja francuskih pilota, budete jedan od glavnih posrednika između Ratka Mladića i francuskog generala Duena?

Evo, dozvolite, objasniću vam. Kao što znate, posle postizanja dogovora u Dejtonu, mirovni sporazum je trebalo da bude verifikovan na konferenciji u Parizu. Kako se vreme Mirovne konferencije primicalo – mislim da je reč o 15. decembru 1995. – tako se povećavao pritisak – pre svega Francuske – da, ukoliko Ratko Mladić, odnosno RS ne vrate zarobljene francuske pilote, Mirovna konferencija neće biti održana. To bi, razume se, automatski značilo da sve dogovoreno pada u vodu i da se rat u BiH nastavlja, što je, možda, ne baš mali broj njih priželjkivao. Zbog toga je Momčilu Perišiću, kao načelniku Generalštaba VJ-a, dat zadatak da to operacionalizuje.

*Ko mu je dao taj zadatak?

Vrhovni savet odbrane, jer je jedino on bio ovlašćen da načelniku Generalštaba VJ-a daje zadatke. Za početak, najvažnije je bio pribaviti informaciju da li su piloti uopšte živi. Znalo se da je, u vazdušnom prostoru RS, oboren avion, da su piloti zarobljeni, da je jedan od njih, budući da je prilikom pada slomio nogu, operisan i – to je bilo sve. U međuvremenu, jugoslovenska vojna služba, na čijem sam čelu u to vreme bio, došla je do saznanja da su piloti živi, da ih čuva nekoliko ljudi iz Mladićevog obezbeđenja i da njihovo oslobađanje nije moguće bez dozvole Ratka Mladića. Sa tom informacijom sam otišao kod tadašnjeg predsednika SRJ, Zorana Lilića…

Brana sa brkovima: Zoran Lilić, SPS legenda

Photo: www.bhdani.ba

*Zašto kod njega? Lilić je u to vrijeme bio poznat kao predsjednik koji se, kako se tada govorilo, mnogo ne miješa u svoj posao.

 U pitanju je pogrešna predstava; Zoran Lilić je dnevno rešavao probleme u vezi sa VJ, a u nekim slučajevima bio i ozbiljna brana pokušajima da vojska bude zloupotrebljena.

*U kojim slučajevima?

Recimo, u slučaju kontramitinga na Terazijama, održanog krajem decembra 1996, tokom protesta opozicije zbog pokradenih lokalnih izbora. Štab kontramitinga je bio smešten u hotelu Moskva, a tadašnje rukovodstvo JUL-a je insistiralo da Lilić, kao vrhovni komandant, izda naređenje da se vojska upotrebi. Ne dopustivši čak da takav predlog dođe do nas – a bio je svestan da mi u vrhu vojske ne bismo prihvatili da nas neko na taj način zloupotrebi – Lilić je preuzeo stvar u svoje ruke i energično odbio predlog rukovodstva JUL-a. Na taj način je krvoproliće sprečeno bukvalno za dlaku.

*Kažete – tražilo je rukovodstvo JUL-a; a Milošević, da li je on tako nešto tražio i da li bi Lilić, da jeste, uspio da se odupre i Miloševićevom zahtjevu?

Pa, bilo je i takvih primera, ali o tome ne bih ovoga puta…

Kada sam kod Lilića otišao da ga obavestim o saznanjima do kojih je došla vojna služba bezbednosti, zamolio sam ga da se uključi i pomogne u ubeđivanju Mladića da nam preda zarobljene pilote.

*Zar, u smislu ubjeđivanja Mladića, Slobodan Milošević nije bio bolje rješenje?

Pretpostavljam da su Miloševićevi zahtevi, naročito način na koji ih je saopštavao, kod Mladića znali da izazovu kontraefekat. Naime, iako je vrlo često umeo da podigne ton na svoje potčinjene, Mladić nije voleo kada se neko njemu obraća na sličan način. U tom smislu, mislio sam da je Lilićev “mekši” pristup bio adekvatniji. Stigavši u RS, Mladić je predsedniku Liliću, kao šefu druge države, najpre počasnom jedinicom predao raport.

Tokom razgovora koji je sa Mladićem i delom njegovog Štaba vodio predsednik Lilić, a koji se ticao onoga što je trebalo uraditi da se postignuti mir sačuva i utvrdi, sedeći na drugom kraju stola, od Tolimira sam na sve načine pokušavao da dobijem potvrdu da su piloti živi; kada sam je konačno dobio, predsedniku Liliću sam klimanjem glave dao znak da je informacija koju smo prethodno dobili tačna. U tom momentu, Lilić je iznenada prekinuo razgovor i rekao Mladiću da nam preda pilote. Nastao je tajac. Nakon nekoliko sekundi, Lilić je krenuo u ofanzivu: “Ratko, moraš da znaš da bez oslobađanja francuskih pilota propada Mirovna konferencija i rat u Bosni se nastavlja” – rekao je i nastavio da ga “pritiska”.

Mladićev uslov, posle nekoliko pokušaja da promeni temu i posle konačnog priznanja, bio je da pilote preda načelniku združenog Generalštaba Francuske, generalu Duenu.

*Mladić je, dakle, generala Duena vidio kao nivo sa kojim bi mogao da pregovara?

Očigledno. Osim tog zahteva, Mladić je tražio da “primopredaja” pilota bude izvršena isključivo na teritoriji RS-a.

Milošević je o tome ubrzo obavestio tadašnjeg predsednika Francuske, Jacquesa Chiraca i tako su otpočeli pregovori. Našli smo se na batajničkom aerodromu…

*Ko se našao?

Načelnik združenog Generalštaba francuske vojske, general Duen, general Momčilo Perišić i ja. Bili su tu, naravno, i prevodilac, kao i, u smislu logističke podrške, predstavnici Odeljenja za vezu sa inostranim vojnim predstavnicima.

Sećam se da su pregovori bili veoma teški i da su trajali preko trideset sati.

*Šta je bilo teško?

Evo, ispričaću vam! Spustivši se na Batajnicu, general Duen je najpre odbio da izađe iz aviona; umesto njega, došao je ađutant koji je zahtevao da generalu Duenu odmah pošaljemo zarobljene francuske pilote. Poručili smo da su oni u RS i zamolili ga da izađe iz aviona; posle silnog ubeđivanja, general je ipak izašao. Odmah smo mu rekli da će o oslobađanju francuskih pilota morati da razgovara direktno sa Ratkom Mladićem.

Sa njim da razgovaram?!” – planuo je. “Ne dolazi u obzir!”

Pokušao sam da objasnim da je najvažnije da piloti budu oslobođeni, da je način na koji ćemo doći do cilja u ovom momentu sporedan; nije hteo da čuje. Ipak, negde iza podneva, general Duen je prihvatio da razgovara sa Ratkom Mladićem.

*Gdje?

E, to se ispostavilo kao novi problem. Naime, Duen je odbio da ide u RS, nakon čega je Mladić bio pozvan da dođe na Batajnicu.

Pozovi Mladića radi pregovora: Momčilo Perišić i Slobodan Milošević, drugari

Photo: daily.tportal.hr

*Ko je pozvao Mladića? 

Mislim da je to rešio general Perišić preko svog Kabineta. Mladića smo na Batajnici sačekali generali Perišić, Duen i ja. Mladić je došao u pratinji Tolimira i Gvera. Sastanak je održan u jednoj od prostorija vojnog aerodroma na Batajnici. Mladić, takav kakav je, odmah je Duenu počeo da govori o istoriji srpskog naroda, postavljajući, usput, određene uslove: rekao je da će osloboditi zarobljene pilote, ali ne ovde, u Srbiji, zbog toga što, kako je rekao, to sa Srbijom nema nikakve veze.

*Mislite da je na takvu ideju Mladić došao sam ili mu je neko pomagao?

Pretpostavljam da su, tokom puta do Batajnice, zaključili kako bi za vojni vrh VRS-a bilo jako važno da se general Duen pojavi u RS-u. Uostalom to je Mladić već bio uslovio tokom razgovora sa Lilićem.

*Sa tim Mladićevim prijedlogom Beograd nije imao ništa?

Naravno da nije. Mladićeva ideja je bila da dolazak načelnika združenog Generalštaba francuske vojske u RS prikaže kao zvaničnu posetu, pa je predložio da general Duen primi počasni stroj, da u RS poseti neko groblje, položi vence, obiđe školu, kao i da se Francuska tom prilikom obaveže da će stipendirati jedan broj dece iz RS koja su ostala bez roditelja…

*Da ga, praktično, dodatno kompromitira. Kako je moguće da je takozvana međunarodna zajednica tako lako prihvatala da učestvuje u cijelom tom Mladićevom cirkusu?

To je druga stvar… Moram da kažem da je general Duen, slušajući Mladićeve zahteve, zaista bio zbunjen i da je, posle svakog novog zahteva, ustajao od stola, odlazio u avion, telefonirao predsedniku Chiracu i vraćao se za sto; na kraju, odbivši sve ostalo, ipak je prihvatio da ode u RS.

Sutradan ujutru, na mostu u Malom Zvorniku nastao je novi problem: general Duen nije hteo ni korak dalje; tražio je da mu se, na tu stranu mosta, bezuslovno dovedu piloti. Poznavajući Mladića, znao sam da je takva mogućnost isključena. Usledili su novi pregovori nakon kojih je dogovoreno da se primopredaja obavi u motelu Vidikovac, koji se nalazio sedam, osam kilometara od Zvornika.

*Francuski general je ponovo popustio?

Cilj je bio da se oslobode piloti. Motel Vidikovac se nalazio na obali Drine. Pre generala Duena, otišao sam u motel i pitao Mladića da li je sada sve u redu.

Nemoj da se dogodi da čovek dođe, a da dogovor propadne” – rekao sam.

Što se plaši, neka dođe! Biće kako smo se dogovorili!” – obećao je Mladić.

*Jeste li tada vidjeli pilote?

Isto pitanje mi je postavio general Duen. Rekao sam da pilote nisam video i on se ponovo uznemirio: Duen je ponovo odbio da pređe most. Opet sam otišao kod Mladića koji mi je još jednom potvrdio da će sve biti obavljeno kako smo se i dogovorili.

Jesu li piloti u motelu” – pitao sam Mladića.

Nisu” – rekao je, “ali kaži Duenu da dođe, da pređe most i dobiće nazad svoje pilote”.

Vratio sam se natrag i sa Perišićem nastavio da ubeđujem Duena da pređe most. Na kraju, našli smo se u motelu Vidikovac. Kada smo, dakle, došli do motela, Mladić je generala Duena pozdravio još na ulazu, izveo ga na terasu i, nakon kraćeg predavanja o značaju reke Drine za srpski narod, seli smo za sto. Duen je očigledno bio nestrpljiv stalno je gledao na sat; ali, Mladića to nije zbunilo. Prethodno precizirano vreme za dolazak pilota je lagano isticalo i temperatura je rasla: Duen je postajao vidno nervozan, ali i Mladić je počinjao da pokazuje nestrpljenje. Povremeno je izlazio iz sale, pozivao nekoga telefonom.

Šta sam ja rekao?!” – vikao je. “Zašto kasnite?! Nemojte me čekati!”

Konačno, vratio se u salu i rekao da će piloti stići za dvadesetak minuta, najduže pola sata. Ipak, i to je vreme probijeno, a onda su se, iznenada, piloti bukvalno stvorili pred motelom. U tom momentu, kao po komandi, sala u kojoj smo sedeli samo nas nekolicina, iznenada se napunila; neki od tih ljudi su bili u civilu, neki su nosili uniforme…

*Ko su bili ti ljudi?

Predstavnici stranih službi koji su pokušavali da, preko civilnih struktura, dođu do pilota. To je dokaz da su piloti bili tu, u okolini; najzad, to je bio i dokaz da Mladić nije dozvolio Radovanu Karadžiću da to reši, nego je želeo da to učini sam.

Prilikom “primopredaje”, Mladić je generalu Duenu rekao nekoliko prigodnih rečenica o tradicionalnom prijateljstvu srpskog i francuskog naroda i zamolio ga da predsedniku Chiracu i francuskom narodu prenese njegove srdačne pozdrave. Konačno smo napustili motel. Budući zadužen za bezbednost Francuza, a i ne želeći da bilo šta rizikujem – jer niko u to vreme nije mogao garantovati da neko od prisutnih nema i neki drugi plan…

*Na šta mislite?

S obzirom na toliki broj prisutnih obaveštajaca i agenata raznih službi, morao sam voditi računa o tome ima li neko interes da operaciju osujeti kako bi onemogućio, recimo, potpisivanje mirovnog sporazuma. Znate, rat je mnogima bio brat i nije im odgovaralo da se okonča.

Imao sam procenu da će dolazak i izlazak pilota iz motela biti najkritičniji po njihovu ličnu bezbednost – postajala je mogućnost snajperskog dejstva – tako da su ih pripadnici našeg obezbeđenja stalno držali “u okruženju”.

Dok su Mladić i Duen davali izjave odnekud pristiglim novinarima, svojim ljudima sam rekao da, umesto u jedan od automobila koji se nalazio u sredini kolone, pilote ubace u moje vozilo koje se nalazilo na čelu; to je bilo najsigurnije. Izašavši iz RS, uputili smo se ka Batajnici; na pisti nas je čekao već spreman avion.

Zanimljivo, sećam se da je general Duen, tokom tih mučnih pregovora i čekajući pilote u motelu, ponavljao kako predsednik Chirac, sa kojim je gotovo svakih pola sata održavao satelitsku vezu, insistira da svi u Pariz stignu pre početka centralne informativne emisije Francuske televizije; i – stigli su.

*Nekoliko puta ste rekli: znajući Mladića, on neće pristati na ovo, odbit će ono… Da li ste, tokom tih pregovora, imali autoritet da naredite nešto što će Mladić bespogovorno prihvatiti? 

Tu vrstu autoriteta kod Mladića nije imao niko. Neko će reći – imao je Milošević ali, kažem vam: verujte da nije. Kada sam govorio “znajući ga”, mislio sam na to da je Mladić umeo često da bude vrlo arogantan, grub, egocentričan, ciničan, drzak i, kada je donošena odluka da učestvujem u pregovorima, procenjeno je da sam čovek koji bi možda uspeo da smiri obe strane, da ih nekako dovede za isti sto. Dva, tri sata pre početka pregovora, bilo je teško zamislivo da ćemo u tome uopšte uspeti.

*Bio je to prvi put da sretnete Mladića?

Ne, sreo sam ga pre toga nekoliko puta.

*Gdje?

Ovde, u Beogradu. Mladić je dolazio na sastanke kod Miloševića, posle ili pre toga svraćao u Generalštab kod Momčila Perišića…

*Zašto je dolazio ako njegova vojska nije bila pod komandom Beograda?

Očekujem da ćemo sve razloge njegovih dolazaka kod Miloševića i Perišića saznati tokom suđenja – iz dnevnika koje je vodio, kao i iz audio-zapisa na kojima su, očigledno tajno snimani razgovori koje je sa pojedinim ljudima vodio. Sve to je, kako je saopšteno, pronađano nedavno u njegovoj kući i predato Haagu.

*Vjerujete li u autentičnost tih dokumenata?

Potvrđeno je da se radi o autentičnom materijalu. Konačno, i dnevnici i audio materijali su, koliko znam, već uvršteni u dokazni materijal u Tribunalu u Haagu.

Kada me pitate o ličnosti Ratka Mladića, moram da kažem da je imao nesporan autoritet među svojom vojskom, da je činio sve kako bi kriminalce i sve one koji su pokušavali da u ratu profitiraju zaustavi, da ih kazni i da je, u tom smislu, sa političkim vrhom RS imao velikih problema. Dakle, Mladić je bio sposoban komandant i, u krajnjoj liniji, ako ne govorimo o onome za šta je optužen, njegova je uloga bila značajna: RS se nikada ne bi mogla ostvariti da nije bilo VRS.

*Zar se postojanje RS može promatrati bez načina na koji se do nje došlo?! Ma koliko se pojedini beogradski krugovi trudili da dokažu suprotno, ni u jednom momentu ne možemo zanemariti ono zbog čega se Ratko Mladić danas nalazi u Haagu.

Naravno, nisam to ni mislio. Ali se ni stvaranje i postojanje RS-a ne može vezivati isključivo za ono zbog čega se Mladić danas nalazi u Haagu. Mladićeva odgovornost je, dakle, nesporna, ali to nije odgovornost ove RS.

*Mislim da u tome postoji i problem moralne prirode, ali… S obzirom na to da Mladića opisujete kao ciničnog, arogantnog, agresivnog, kako vam, u tom kontekstu, izgleda njegovo ponašanje od momenta hapšenja do pojavljivanja u sudnici Haškog tribunala? Zar to nije najbolji dokaz da su nasilnici nemilosrdni i brutalni kada posjeduju moć i da su, kada je izgube, kada ostanu sami, manji od makovog zrna?

To što sam danas video nije Ratko Mladić koga sam nekada viđao; njega ima samo u tragovima.

*Mislite li da je za građane Srbije dobro to što je taj mit o Mladiću kao u neustrašivom i hrabrom srpskom generalu danas konačno pao u vodu?

Mislim da je taj mit o Ratku Mladiću, njegovim današnjim pojavljivanjem u Haagu, nepovratno srušen. Ali, nemojte zaboraviti na hiljade građana RS-a za koje je Mladić bio, a verovatno i ostao, mit. Znate, vlast mnoge ljude pokvari i bojim se da nam se to stalno ponavlja.

*Šta se ponavlja? 

I mala vlast i moć, a ne onolika koliku je imao Ratko Mladić, čoveku ostavlja mogućnost ili da joj se odupre i nastavi da radi svoj posao časno ili da je, ako nije u stanju da se obuzda, do krajnje mere zloupotrebi; onaj ko nije u stanju da to kontroliše, dolazi u situaciju da, kada izgubi moć, ne uspeva da se snađe, da pronađe sebe i postaje… takav! Eto, dosta sam vam rekao.

VOJNA SLUŽBA BEZBJEDNOSTI: SURADNICI U VRHU VLASTI

*Da li je tačno da su neki ljudi koji se danas nalaze u samom vrhu srpske vlasti bili suradnici Vojne službe bezbednosti, odnosno Vojnoobaveštajne službe?

Recimo da je tačno.

*U intervjuu Danima iz 2005, ali i u svojoj knjizi Moj sukob s prošlošću, nekadašnji potpredsjednik Vlade Srbije, Čedomir Jovanović tvrdi da su general Branko Krga i tadašnji načelnik Vojne službe, Aca Tomić pomogli Borisu Tadiću da, usprkos protivljenju vrha stanke, dođe na mjesto saveznog ministra odbrane. Na prvoj sjednici VSO-a nakon ubistva Zorana Đinđića, v. d. predsjednika Srbije Nataša Mićić je tražila smjenu Aca Tomića i za to dobila suglasnost preostala dva člana VSO-a, Svetozara Marovića i Filipa Vujanovića. Tome se suprotstavio ministar vojni, Boris Tadić i, nakon što je njegov prijedlog odbijen, tražio je da se odluka o smjeni Tomića ne saopšti odmah, nego da se sačeka barem dvije sedmice.

Zašto” – pitao ga je predsjednik SCG, Svetozar Marović, “Da čekamo da i nas, kao Đinđića, sve pobiju?!”

Ovu priču su mi kasnije potvrdila sva tri člana tadašnjeg VSO-a.

Tačno, to sam i ja čuo. Mora da je tadašnji ministar odbrane, Boris Tadić imao svoje razloge zbog čega je tako nešto tražio. A možda ga je zamolio general Krga. U to vreme sam uveliko bio u penziji i o tome vam ne mogu ništa više reći.

*Šta konkretno znači – sarađivati sa službom?

Hajde da neke stvari konačno razjasnimo, da prestanemo sa mistifikacijama! Dakle, u svim državama, obaveštajne i kontraobaveštajne službe imaju svoje izvore i svoje saradnike; njihova funkcija nije, kako mnogi misle, da dođu i da kažu šta je neki politički protivnik rekao, nego je njihova saradnja u funkciji odbrane zemlje, vojske, očuvanja bezbednosti… Vojna služba je, recimo, imala zadatak da vojsku štiti od bilo kakvih udara sa strane, bez obzira na to da li je reč o civilnom delu države ili o nekome spolja. U vreme one Jugoslavije, imali ste pokušaje brojnih stranih službi da u našoj vojsci zavrbuju saradnike koji bi ih obaveštavali šta se kod nas događa, davali podatke o jedinicama i njihovom rasporedu… U vreme hladnog rata, Jugoslavija je za Zapad predstavljala zemlju Istočnog bloka, a SSSR je na nas gledao kao na deo Zapada. U takvim okolnostima, neko je morao vojsku od toga da zaštiti. Koliko je samo bilo uhvaćenih stranih agenata kojima se sudilo! Pa, danas se tako nešto događa i među članicama NATO-a, tako da vrlo često možemo pročitati kako su pojedine diplomate proterane iz neke zemlje, a neko uhapšen i izveden pred sud… Dakle, ne vidim ništa loše u tome…

*Pitala sam Vas nešto drugo. Dakle, kako neki građanin može da, kako kažete, zaštiti vojsku?!

Zašto mislite da ne može?

*Pitam Vas na koji način.

Evo, ako ste kao osoba koja, zahvaljujući, recimo, funkciji koju obavlja, u mogućnosti da komunicirate sa velikim brojem ljudi, sa strancima, ako često putujete, zašto ne biste sarađivali sa službom svoje zemlje?! Pa, to rade sve službe u svim državama sveta! Ako kroz sopstvene kontakte dobijete informaciju, neko vam kaže – u vašoj se zemlji događa ovo ili ono, dogodiće se ovo ili ono, možete biti meta neke terorističke grupe, neko švercuje oružje i šta sve ne – zar ne mislite da je to podatak koji je za službu interesantan?

*Jeste, ali ne razumijem zašto bi građanin, ako na to nije prisiljen – a nemojte mi reći da se to radi na dobrovoljnoj osnovi – radio Vaš posao.

Ali, kada bi svako na taj način rezonovao – nije moj posao, nije vaš, nije njegov… Pa, čiji je?!

*Pa, Vaš; za to primate platu!

Zašto mislite da se tako nešto ne radi i na dobrovoljnoj osnovi? Pa, u najvećem broju slučajeva to i jeste upravo na dobrovoljnoj osnovi. Motivi, naravno, mogu biti različiti.

*Kakvi?

Od patriotizma, preko materijalne ili neke druge zainteresovanosti, do pokušaja da se spreči lična kompromitacija. Dakle, nije baš sve samo ovo poslednje, na šta, očigledno, aludirate. Ponavljam vam: te se stvari nepotrebno mistifikuju.

 MLADIĆEVO HAPŠENJE JE LIČILO NA CIRKUS

*Kako vam je izgledao sam čin hapšenja Ratka Mladića?

Medijski, to je ličilo na cirkus. Kada napravite analizu saopštenja i izjava koje su pljuštale tog dana i svega što su mediji objavili pozivajući se na izjave zvaničnika i razne „pouzdane izvore“, videćete da je postojala ogromna konfuzija i da je sve to zaista ličilo na cirkus. Zašto? Najpre smo dobili informaciju da je uhapšen čovek sa imenom Milorad Komadić, koji bi mogao da bude Ratko Mladić; urađena je, kažu, i DNK analiza. Prvo, ispostavilo se da DNK analiza uopšte nije ni rađena, jer je uhapšeni, naprosto, policajcima rekao svoje ime i prezime i, kao dokaz, ponudio ličnu kartu. Onda kreće priča o tome kako je Mladić teško bolestan, kako je posetio grob svoje ćerke, što je, osim na ispunjavanje poslednje želje, ličilo i na nameru da se pokaže kako ova vlast, sa jednim teško bolesnim čovekom, ipak postupa humano. Verujem da se, uz to, radilo i o pokušaju pacifikacije građana u smislu procena da bi Mladićevo hapšenje moglo da izazove nasilne proteste širih razmera.

*Da li su srpske službe i državni vrh znali gdje se Mladić skrivao?

Iz svega što smo videli, nemam dilemu da nam se Mladić dogodio – slučajno!

*Kako to mislite – slučajno?!

 Do trenutka kada su policajci otvorili vrata sobe, a Mladić im rekao: Čestitam, našli ste koga ste tražili, mislim da niko nije bio siguran gde se on tačno nalazi. Da jeste, da li bi policija pretresala četiri, pet kuća, a ne onu jednu u kojoj je Mladić pronadjen? Osim toga, pitanje je da li je Mladić više uopšte imao želju da se i dalje krije ili je, budući bolestan, umoran od bežanja i napušten od drugih, odlučio da naprosto čeka da po njega dođu. Da li je pronalaženje ličnih dnevnika i audio materijala u njegovoj kući u poslednjih godinu dana moglo da bude u funkciji Mladićevih priprema za poslednji potez u toj igri skrivalice? Verujem da jeste. Najzad, zar neko uopšte može da pomisli da bi čelni ljudi tima za potragu – direktor BIA, šef Biroa za koordinaciju i šef Akcionog tima, u tom momentu sva trojica van zemlje – „slavu“ hapšenja decenije, o kojoj su izveštavali svi svetski mediji, tako lako prepustili drugima?! Pa, pobogu!

*Ali, u Beogradu je bio predsjednik Tadić; iz medija smo saznali da je on zapravo bio ključni čovjek i da je, kao i predsjednik Barak Obama prilikom hvatanja Bin Ladena, iz minuta u minut bio obavještavan šta se događa na terenu.

I vi u to verujete?

*Ne baš.

Pa, ne verujem ni ja. Uostalom, negde sam pročitao da ga je vest o hapšenju Mladića zatekla u nekom Klubu (Klub književnika, poznati beogradski restoran – op. T. N.). Osim toga, pitanje je da li je baš predsednik Republike bio taj koji je građanima trebalo da saopšti vest da je Mladić uhapšen. Na istoj konferenciji za štampu, predsednik je odbio da odgovori na sva novinarska pitanja, obećavši da će detalje hapšenja uskoro saoštiti predstavnici BIA. I, šta smo do sada čuli?

*Ipak, Mladić je uhapšen na dan kada je u Beogradu boravila Ketrin Ešton i samo nekoliko dana pred izvještaj haškog tužioca, Serža Bramerca u UN…

Možemo da spekulišemo o tome da li je taj dan izabran baš zbog toga što je u goste dolazila Ketrin Ešton, pa da se pokaže kako tim radi… Može, ali i ne mora da bude tačno.

*Čekajte, ispade da sve može, ali ne mora da znači! Mnogo je slučajnosti, složićete se.

Slažem se, ali, zašto to ne bismo mogli postaviti ovako: negativan izveštaj Bramerca ruši planove za dobijanje statusa kandidata; tog dana dolazi gospođa Ešton; operativni tim za potragu Mladića, koji trpi dosta kritika »odozgo«, odlučuje da još jednom ode u pretres kuća Mladićevih rođaka u Lazarevu, bez obzira na to što ga, prilikom ranijih pretresa, tamo nisu pronašli; misle: ako ništa drugo, bar će Eštonovoj moći da se kaže da smo jutros izveli još jednu potragu. I, desilo se!

Da se razumemo: pitanje političke volje da se Mladić locira i uhapsi nije sporno…

*Kako znate da nije sporno?

Tako što je 2008, formiranjem vlade Mirka Cvetkovića, osnovan Biro za koordinaciju rada službi, čime se konačno ukida mogućnost da jedna služba Mladića traži, a da druga vrši opstrukciju. Šefovi službi počinju redovno da izveštavaju o tome šta rade, zna se plan, ukrštaju se informacije, koordiniraju se aktivnosti i stvara se situacija koja operativno može da vodi dalje. Ukrštanje informacija je, pretpostavljam, moglo da dovede do procene da Mladić polako gubi jatake, njihov broj se smanjuje, novac se troši i postavlja se pitanje gde biste, u takvoj situaciji, mogli da ga tražite, gde bi mogao da se sakrije. Prvo što vam pada na pamet je – kod rođaka. Gde su ti rođaci? Za neke od njih se već od ranije znalo da žive u Lazarevu i, koliko znam, tamo su vršeni pretresi još dok je na čelu BIA bio Rade Bulatović…

*Ministar policije, Ivica Dačić kaže da „koliko zna“ pretresi kuća u Lazarevu nisu vršeni poslednje tri i po godine.

 Verujem da su te kuće ipak pretresane, ali da to nije rađeno profesionalno. Pa, Mladićevi dnevnici i audio zapisi su pronađeni tek u nekom od ponovljenih pretresa stana. U Lazarevu, i ne samo tamo, pretresi su vršeni uz asistenciju lokalne policije. Dakle, date im zadatak, oni tamo odu, osmatraju, proveravaju, gledaju ima li koga… Ako onaj koga traže sedi u sobi i vidi šta se događa na ulici, šta je izlaz? Prozor ili vrata na drugoj strani kuće. Sve se završava: policija je izvršila zadatak, ali nije našla ništa!

*Pa, ako je najtraženijeg haškog optuženika tražila lokalna policija, ako je sve rađeno na takav način, na osnovu čega onda i dalje tvrdite da je postojala politička volja da se Mladić uhapsi?

A zbog čega mislite da je glavni haški tužilac, Bramerc, uvek insistirao na propustima u operativnim procedurama? Zbog čega je neposredno pre ovog, poslednjeg pretresa, formirano novo Odeljenje za otkrivanje ratnih zločina pri MUP-u Srbije? Zbog čega je ministar policije, odmah po formiranju tog Odeljenja – što je, da vas podsetim, urađeno odmah po završetku poslednje posete tužioca Bramerca Beogradu i njegovog izraženog nezadovoljstva – rekao da MUP do tada nije puno pitan niti je, kao aktivan nosilac, učestvovao u potragama za Mladićem? Sada je akcija pretresa i hapšenja prvi put izvedena uz asistenciju upravo tog Odeljenja, što znači da je i broj lica koja su znala gde se ide i sa kojim zadatkom bio bitno smanjen u odnosu na prethodne pretrese.

*Ali, kažete da je politička volja postojala od 2008, a da je Odeljenje za otkrivanje ratnih zločina – dakle nešto što bi trebalo da garantuje ozbiljan i profesionalan pristup – formirano tek nedavno! Pa, gdje vidite „političku volju“?!

Nemojte da mešamo pojmove „političke volje“ i načina na koji su realizovani operativni zadaci. Dakle, možete imati političku volju, ali to još uvek nije garancija da se zadaci izvršavaju na način koji tu volju potvrđuje. Što, naravno, ne znači da su propusti pravljeni namerno i planski.

*Beogradski NIN piše kako je doskorašnji savjetnik ruske ambasade u Beogradu, Oleg Ziza, navodno bio angažovan u skrivanju Ratka Mladića; iako penzionisan prije godinu dana, u Beogradu se, kaže, slučajno pojavio baš na dan kada je Mladić uhapšen.

Izvinite, u takve priče ne verujem.

*Zašto?

Zato što biste iz takve vesti mogli da zaključite kako je Ratka Mladića sve ove godine skrivao neko sa strane. Molim vas…

*Ne, nije „sa strane“; govori se konkretno o Rusima.

I, zašto bi to bilo tačno? Da su Rusi želeli da ga skrivaju, onda bi ga naše službe tamo i pronašle. Uostalom, zašto bi Rusi to činili i čime ih je to Mladić uošte zadužio?

*Ne kažem da ih je zadužio; pitam vas. Rusi, kao što znate, štite Miru Marković i Marka Miloševića; ovdje je ministar spoljnjih poslova Rusije, Igor Ivanov, odmah 5. oktobra 2000, održao sastanak sa Slobodanom Miloševićem i Vojislavom Koštunicom, ali o sadržaju tog razgovora javnost nikada zvanično nije obaviještena; Svetlani Ražnatović Ceci, pravosnažno osuđenoj za višemilionsku krađu, osim estradnog polusvijeta, ko još pruža javnu podršku? Pa, Rusi; oni takvu osobu pozivaju na prijeme, čime šalju vrlo jasnu poruku. 

Rusija je, kako to često ponavlja naš predsednik, strateški partner Srbije, jedan od naša četiri spoljnopolitička stuba. Ali, pustimo to; zašto, dakle, ne verujem u  priču o penzionisanom službeniku ruske ambasade kao zaštitniku Ratka Mladića? Pa, da li zaista mislite da bi neko sa strane ovde mogao nekoga da krije, a da to radi bez znanja države u kojoj se nalazi? Šta će nam Rusi ako to možemo sami?

*Dobro, da li je Srbija to činila sama?

Hajde da neke stvari malo pojasnimo: dakle, već sam vam rekao da od momenta podizanja optužnice pa do 5. oktobra 2000, Ratko Mladić nije ni pokušavao da se krije. U junu 2001. godine, Slobodan Milošević je izručen Hagu. Verovatno nošen logikom – ako su izručili predsednika Srbije, izručiće i mene – Mladić se do 1. juna 2002. skriva u nekim od objekata Vojske Jugoslavije. Od juna 2002. do 2008. i formiranja Cvetkovićeve vlade, imali ste jako puno poteza koji bi, makar posredno, mogli ići ka tome da se Mladić ne nađe. Ako u metodologiji operativnog rada idete da presečete svaku vezu koja bi mogla da vas dovede do cilja, onda niko ne može da me ubedi da je cilj bilo hapšenje.

*Govorite o vladi Vojislava Koštunice?

Govorim o vremenu od 2002. do 2008.

*Gospodine Dimitrijeviću, to je, i sami znate, period kada je – bilo u SRJ, državnoj zajednici SCG ili Srbiji – osim onih nekoliko mjeseci nakon ubistva premijera Zorana Đinđića, na vlasti Vojislav Koštunica; vojska je stalno pod njegovom kontrolom; ili obrnuto, ko zna…

Šta hoćete da kažete?

*Hoću da pitam: zašto mi odgovarate na taj način?  

Strpite se, reći ću vam… Dakle, do 1. juna 2002, ko je Mladiću mogao da odobri skrivanje u vojnim objektima VJ? Načelnik Generalštaba.

*Nebojša Pavković?

Tako je. Naravno, takvu odluku Pavković nije mogao da donese bez znanja i dozvole vrhovnog komandanta. Ko je vrhovni komandant? Vojislav Koštunica. Ko je, dakle, Mladiću dao »smeštaj« u vojnim objektima? Pa, država! E, kada u junu 2002. Mladić konačno napušta vojne objekte, počinje njegovo skrivanje po iznajmljenim stanovima. Gde, na kom mestu – te informacije je uglavnom imala BIA, centralna služba koja u državi ima višu poziciju od vojne. Te informacije, uzgred, BIA ne deli sa VBA. Ko je u to vreme na čelu BIA?

*Goran Petrović?

Tačno, a posle njega i Rade Bulatović. Kada danas Zoran Mijatović, Petrovićev tadašnji zamenik, kaže – znali smo gde je, ali smo smatrali da to nije naš, nego posao vojne službe – postavlja se logično pitanje: a zašto je Mladića sada uhasila BIA, a ne vojna služba! Hoću da kažem da postoje konstantni pokušaji da se vojsci i danas mnogo toga stavi na teret…

Od 2002, posebno od 2003. do 2006, Mladić se povremeno traži, a onda se na njega malo zaboravi. Bilo je u to vreme slučajeva da pojedini ministri u Vladi Srbije čak predlažu kako dezavuisati saradnju sa Haškim tribunalom, odnosno kako prikazati da u potpunosti sarađujemo, a da u stvarnosti to ne činimo.

*Koji ministri?

Zašto ste tako nestrpljivi?! Sve ćemo saznati kada nam budu saopšteni rezultati istrage koja se vodi.

*Gospodine Dimitrijeviću, znate da se tako nešto neće dogoditi; dakle, koji ministri?

Ne želim da kažem ime. Dozvolite mi da nastavim.

Dakle, 2005, zbog poznatih i od G17 plus pokrenutih afera, Dinkić traži smenu ministra odbrane SCG, Prvoslava Davinića. Polovinom oktobra, Karla del Ponte dolazi u najavljenu posetu Beogradu, gde je primaju premijer Srbije, Vojislav Koštinica i, u Ministarstvu odbrane SCG, koministar iz Crne Gore, Vukašin Maraš i ja.

*Vi kao pomoćnik ministra odbrane državne zajednice SCG za obaveštajno bezbednosne poslove?

Tako je. Zanimljivo, sastanak gospođe del Ponte i Koštunice traje neuobičajno dugo. Nakon toga, tužiteljka dolazi u Ministarstvo odbrane i, posle mog izveštaja o tome šta Vojska SCG radi u cilju pronalaženja i hapšenja Ratka Mladića, gospođa del Ponte nam iznenada saopštava da ćemo dobiti novog ministra odbrane i da, u tom smislu, odlazi u Crnu Goru kako bi od druge članice državne zajednice dobila saglasnost.

*Ustavna povelja državne zajednice SCG predviđala je da ministar odbrane i ministar spoljnjih poslova moraju biti iz različitih država članica; zbog toga je Karli del Ponte bila neopodna saglasnost Crne Gore?

Naravno. Tokom sastanka sa tužiteljicom del Ponte, pokušao sam da objasnim da je, zahvaljujući aktivnostima koje preduzimaju vojni organi, Ratko Mladić vrlo blizu da bude lociran. Slušala me je, ali je u nekoliko navrata pokušavala da me prekine. Nisam joj dozvolio. 

»Gospođo del Ponte«, rekao sam »čini mi se da ipak previše verujete svom miljeniku, Radetu Bulatoviću«.

O tome u Ministarstvu postoji beleška.

*Zašto je Bulatović miljenik Karle del Ponte?! 

Gospođa del Ponte je, očigledno, verovala onome što joj je servirano iz BIA-e: oni čine sve da uhapse Mladića, ali ne mogu ništa jer ga krije vojska; vojska vrši opstrukciju, ona sprečava saradnju sa Hagom i sl. Voleo bih kada bi danas, sa ove distance, gospođa del Ponte izašla i rekla šta misli o tom periodu saradnje Srbije sa Hagom. Sada bi mogla da kaže ko ju je lagao. 

*Rekli ste da je tužiteljica imala »neobično dug sastanak« sa tadašnjim premijerom Koštunicom. Zašto to naglašavate?

Prvo, zato što smo imali unapred definisanu satnicu od kada do kada tužiteljica boravi u kojoj instituciji. Drugo, zato što je na tom sastanku premijer Koštunica od Karle del Ponte tražio saglasnost za imenovanje novog ministra odbrane, patologa Zorana Stankovića, koji je obećao da će za tri meseca pronaći i uhapisti Ratka Mladića.

*Dan nakon odlaska Karle del Ponte iz Crne Gore, na podgoričkom aerodromu sam srela tadašnjeg pomoćnika ministra odbrane, Vukašina Maraša, koji mi je, na pitanje: Šta je ovo, gospodine ministre, zašto Koštunica opet krši Ustavnu povelju, ogovorio što i vi sada.

Pa, eto, vidite!

Prva reakcija Karle del Ponte na taj Koštuničin predlog bila je: »Ne dolazi u obzir!«, ali je, nakon kraćeg ubeđivanja, ipak zatražila da sa Stankovićem obavi razgovor. E, onda je krenula predstava: budući da je sve unapred bilo pripremljeno, Stanković je pred del Ponteovu doveden iz jedne od susednih kancelarija u kojoj je sedeo, čekajući da bude pozvan.

*Ali, zašto je Karla del Ponte povjerovala da će Stanković uhapsiti Mladića, šta je bila garancija?

Najpre, jer joj je, predlažići Stankovića, to rekao premijer Kostunica. Kasnije sam upoznat da je del Ponteova, tokom tog prvog susreta, Stankovića pitala zašto nije, ako je već bio u prilici, ranije pomogao da se Mladić uhapsi; njegov odgovor je bio da nije mogao, nije bio na funkciji i da će, ako bude imenovan za ministra, to sigurno učiniti za tri meseca.

*Ali, ne razumijem koju je Stanković imao preporuku za tako nešto? To što je izvršio obdukciju Mladićeve ćerke? Zar to ne zvuči naivno?

Ne znam otkud vam uopšte takvo pitanje! Pa, Stanković se tada imenuje za ministra odbrane, a ne za načelnika državnog Zavoda za patologiju! Ali, da bih vam objasnio odakle preporuka, moramo se vratiti na kraj 2002, odnosno početak 2003. godine. Dakle, na insistiranje Pavkovića da se general Momčilo Krgović razreši dužnosti načelnika VMA, »alfa i omega« u tadašnjem Kabinetu predsednika SRJ, pored Radeta Bulatovića, gospođa Ljiljana Nedeljković, šefica Koštuničinog kabineta, predlaže Zorana Stankovića, tada načelnika Zavoda za patologiju i sudsku medicinu VMA. Taj predlog, na koji je, kažu, presudno uticala gospođa Nedeljković, biva prihvaćen…

*Šta znači – presudno uticala?

Moglo bi da znači da je odluka doneta bez prethodne saglasnosti nadležnih, pre svega Vrhovnog saveta odbrane. Stanković je na tom mestu ostao do aprila, maja 2005, kada je penzionisan. Za te tri i po godine, Stanković je stekao poverenje ne samo Koštunice, nego i svih ključnih ljudi iz njegovog okruženja; kasnije, kao ministar odbrane, Stanković je otvoreno pokazivao da te ljude uvažava više nego državni vrh SCG. Zar nije dovoljno za preporuku?!

*Ministar odbrane, Dragan Šutanovac, izjavio je da se 2003, pod lažnim imenom, Mladić liječio »u nekoj vojnoj ustanovi«. Koja bi to »vojna ustanova« mogla biti?

Ministar Šutanovac je rekao da je Mladić – takođe iz neke vojne zdravstvene ustanove – dobijao i lekove; da bismo dobili odgovor na pitanje o kojoj je vojnoj ustanovi reč, moraćemo sačekati rezultate istrage koju je predsednik Tadić najavio.

*Sudeći po ovome što ste rekli, nije čudno da je aktuelni ministar zdravlja, Zoran Stanković, nedavno za svog zamjenika postavio sina Ljiljane Nedeljković.

Drago mi je ako su vam, posle ovoga što sam vam ispričao, neke stvari jasnije.

*Vratimo se imenovanju Stankovića…

Iako je obećano brzo pronalaženje i hapšenja Mladića, Stankovićevim imenovanjem za ministra odbrane postignuto je, po mom mišljenu, nešto drugo: vojna služba bezbednosti je, na neki način, stavljena pod kontrolu BIA i njenog šefa, Bulatovića, čime je praktično onemogućena da radi bilo šta što nije u skladu sa odlukama i namerama civilnih struktura Srbije. Iako, napominjem, Vojskom SCG tada komanduje VSO.

*Hoćete da kažete da je Stanković za ministra odbrane postavljen kako bi kontrolisao namjeru vojne službe da uhapsi Mladića?!

Nisam tako rekao; rekao sam da je postojala mogućnost da vojne službe pronađu i uhapse Ratka Mladića, a da to ne bude zajednički stav svih. Drugim rečima, znao sam šta su sve vojne službe pokrenule kako bi to privele kraju, kao što verujem i da su civilne vlasti Srbije, postavljenjem Stankovića – koji je, prema tadašnjim zakonskim rešenjima bio, na neki način, nadređen vojnim službama – obezbedile da se ne dogodi nešto nepredviđeno. S obzirom na autoritet koji sam, iz vremena dok sam bio načelnik Uprave bezbednosti, imao među pripadnicima službi, postojala je bojazan da ne uradimo nešto »na svoju ruku«. Interesujući se za rad VBA na planu potrage za Mladićem, Rade Bulatović je vrlo često dolazio kod prethodnog ministra Davinića, zbog čega sam ministra morao da podsećam da sam ja, a ne Rade Bulatović, njegov pomoćnik za bezbednosne poslove.

*Izvinite, ne vidim da sam rekla nešto bitno različito od ovoga što ste mi upravo ispričali; ali, dobro!… Ubrzo nakon imenovanja ministra Stankovića, već u novembru 2005, zatražena je vaša smjena. Ko vas je smijenio?

Razrešio me je Savet Ministara SCG. Stanković je, dobivši nalog iz Koštuničinog Kabineta, formalno pokrenuo predlog za moje razrešenje;  navodno, kao novi ministar, želeo je da formira svoj tim. Zanimljivo, Stankoviću je ranije bila čast da bude u mom timu, a tada, 2005, u svom nije smeo da me ima.

*Čekajte! Kako mislite – Stankoviću je bila čast da bude u vašem timu?

Tačno onako kako sam vam rekao…

U pisanom dokumentu predloga za moje hitno razrešenje stajalo je da se to radi »zbog neophodnosti suštinskih reformi sistema bezbednosti, uključujući posebno intenziviranje saradnje sa Međunarodnim krivičnim tribunalom u Hagu«. I, zbog »mira« u državnoj zajednici, razrešen sam, uprkos protivljenju zvaničnih predstavnika Crne Gore.

*Osim Marovića i Vujanovića, član VSO-a je i predsjednik Srbije, Boris Tadić. Kako je on reagovao na takav zahtjev Koštuničinog kabineta?

Predsednik Tadić je, pretpostavljam, bio neobavešten, iako mi je već bio pripremio zamenu: penzionisanog generala Vojnoobaveštajne službe.

*Kog generala?

Ne želim da vam kažem, jer je taj čovek još uvek u Ministarstvu odbrane.

*Da li je bio postavljen na vaše mjesto?

Ne. Mesto pomoćnika ministra za obaveštajne poslove je mojim odlaskom ukinuto; penzionisani general je imenovan na drugu funkciju.

*Na koju?

Na neku u  Ministarstvu odbrane.

Iako je Mladić, kao što sam rekao, krajem 2005. bio najbliži hapšenju, novopostavljeni ministar odbrane, Zoran Stanković, upoznaje Radeta Bulatovića sa podacima do kojih je došla vojna sluzba; BIA preduzima određene akcije i Mladić nestaje. Istovremeno, neposredno po mom razrešenju, Rade Bulatović i Stanković na »mala vrata« pokušavaju da smene, odnosno ubede Svetka Kovača, direktora VBA, da na njegovo mesto dovedu drugog, svog čoveka.

*Kog čovjeka?

Ni to ne mogu da vam kažem. Svoju kombinaciju nisu uspeli da dovedu do kraja, pošto im je i za to bila potrebna odluka Saveta Ministara SCG.

*Nakon svega što ste ispričali, kako razumijete nedavno imenovanje patologa, dr Zorana Stankovića, na mjesto ministra zdravlja?

Zaista ne mogu da razumem zašto je G17 plus na tome toliko insistirala, kao što ne mogu da nađem odgovore ni na mnoga druga pitanja: zašto je, recimo, Mladić baš Stankovića, patologa, pozvao da dođe kod njega u zatvor; zašto je ministru zdravlja tako nešto dozvoljeno; da li je, nakon posete Mladiću, ministar sačinio službenu belešku i, ako nije, zašto nije… Sve to ćemo, nadam se, saznati kada javnosti budu saopšteni rezultati istrage koju je najavio predsednik Tadić.

*Vjerujete u to?

DIMITRIJEVIĆ: Ako se, kao i do sada, budu držali obećanja, ne bi trebalo da brinemo!

Tamara Nikčević (BHDani)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku