Kliker.info

Jedan od najvećih svjetskih vojnih logističkih ugovornih firmi, Fluor Corporation, bio je prošle sedmice u Tuzli u potrazi za radnicima koji su spremni potpisati ugovor i pomoći američkoj vojsci u Liberiji i Sierra Leoneu, piše Adam Moore za Balkanist.net.U jednu ruku to i nije vijest: Za gotovo desetljeće i pol, hiljade ljudi iz jugoistočne Evrope, a posebno BiH, regrutirano je za rad u američkim bazama na Bliskom istoku, centralnoj Aziji i istočnoj Africi. Ono što je novo je kontekst. Dok je prethodni rad bio usmjeren na pružanje podrške u ratu i protuterorističkim operacijama, cilj ove misije je da se spriječi dalje širenje virusa ebole u zapadnoj Africi.

To je potencijalno zabrinjavajuće. Naime, ovaj posao mogao bi predstavljati značajan rizik po zdravlje za ljude u BiH i široj regiji iz dva razloga: 1) manjkavosti u planiranju nepredviđenog te nadgledanje kontraktorskih aktivnosti među američkim i bosanskim vlastima te kontraktorskim firmama 2) političke i institucionalne disfunkcionalnosti u BiH koja smanjuje učinkovit odgovor u slučaju da se virus počne širiti u zemlji.

Plata između 2.000 i 7.000 dolara

Prije elaboriranja svakog od ovih pitanja, može biti korisno malo pozadine o vojnim ugovorima te o ulozi Bosanaca u ovom fenomenu.

Tokom prošle godine istraživao sam povjeravanje poslova vanjskim izvršiocima američke vojne logistike, posebno zapošljavanje ljudi iz cijele jugoistočne Evrope. Uprkos rizicima, vojne ugovorne firme nisu imale problema s pronalaženjem spremnih i kvalificiranih radnika za ovaj posao. Razlog je relativno visoka plata koju nude kompanije kao što je Fluor, obično između 2.000 i 7.000 dolara mjesečno, i neuređeni ekonomski sistem sa kojim se suočavaju ljudi u regionu.

Dok se pojedinci iz zemalja širom jugoistočne Evrope prihvataju ovih poslova, najveći broj zaposlenih je iz Tuzle i okolnih gradova u BiH. To je područje u kojem su bili smješteni američki vojnici i baze, uključujući i velike Eagle baze u zračnoj luci Tuzla, tokom mirovne misije u kasnim 1990-im i ranim 2000-tim. (U tom se smislu može povući paralela sa gradovima na Kosovu i Makedoniji koji su u neposrednoj blizini kampa Bondsteel). Za to vrijeme na hiljade lokalnih stanovnika je radilo unutar ili u blizini tih baza. Mnogi su naknadno otišli za poslovima u Irak i Afganistan.

Utjecaj vojnog logističkog povjeravanja poslova vanjskim izvršiocima proteže se i izvan BiH. U posljednjih desetak godina američka vojska oslanjala se na stotine hiljada radnika iz cijelog svijeta (Indija, Nepal, Filipini i Šri Lanka također su ključni izvori radne snage) koji su pomagali u ratovima u Iraku i Afganistanu, i antiterorističkim operacijama u istočnoj Africi. Tokom ovih kampanja, omjer ljudi koji su potpisali ugovore i uniformisanih vojnih osoba je otprilike 1:1, što je bez presedana. Doista, rast povjerenja u privatne vojne kompanije jedan je od najznačajnijih promjena u vojnim operacijama SAD-a tokom posljednja dva desetljeća. Jednostavnije rečeno, Amerika sada ovisi o kontraktorskim ugovorima i firmama koje vode njene ratove.

Većina radnika iz regiona su zaposleni u kompanijama kao što su Fluor, DvnCorpa i Kellogg, Brown & Root (KBR), koje pružaju logističke usluge u okviru Logističkog programa za civilno proširenje pri američkoj vojsci (LOGCAP). Ovaj rad uključuje, ali nije ograničen samo na to: izgradnju, održavanje i rad vojnih baza, održavanje opreme, usluge hrane, prijevoza i upravljanje lancem opskrbljivanja.

Novi ugovor kompanije Fluor u zapadnoj Africi se ne razlikuje od ostalih. Iz razgovora s ljudima u Tuzli, te popisom radnih mjesta na internetskoj stranici kompanije, jasno je da on prije svega podrazumijeva izgradnju potrebne infrastrukture, uključujući objekte za život vojnika i održavanje objekata. Drugim riječima, nijedna od pozicija koje kompanija nastoji popuniti ne podrazumijeva direktan rad s ljudima zaraženim ebolom. Stoga, u teoriji, rizik od zaraze virusom tokom rada, trebao bi da bude na nizak. Ako je tako, zašto sam onda zabrinut? Dva su razloga.Prvo, kao što smo vidjeli u prenosu ebole u SAD-u, i u kasnijoj infekciji određenog broja zdravstvenih radnika u toj zemlji, jedan od ključnih faktora u prevenciji širenja virusa odnosi se na nužnost praćenja kretanja i praćenja zdravstvenog stanja rizičnih ili potencijalno zaraženih osoba. Ovaj zadatak uveliko komplicira relativno dug period inkubacije ebole – do tri sedmice.

Praćenje i nadzor

Kao odgovor na ovaj problem Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) u SAD-u je nedavno najavio da će početi sa provjeravanjem putnika koji dolaze iz zapadne Afrike, te ih nastaviti pratiti narednih 21 dan.Naravno, učinkovito praćenje i nadzor kretanja i zdravstveni status ljudi koji su potencijalno došli u kontakt s virusom, zahtijeva visok nivo koordinacije i blisku razmjenu informacija između relevantnih tijela. Ipak, kada je riječ o pojedincima koji rade za vojne ugovorne kompanije, informacije o njihovom statusu, posebno kada odlaze i vraćaju se s posla u vojnim bazama, nisu sasvim dostupne. Bosanska vlada, na primjer, ne prati pojedince koji rade u inostranstvu, bilo da rade za primarne kontraktorske firme kao što su Fluor, ili njihove brojne kooperante. Ni entiteti, kantoni i općinske vlasti ne posjeduju takve podatke. To reflektira nedostatak kapaciteta i političke volje, pogotovo na državnoj razini.

Štaviše, dok američka vojska pažljivo prati aktivnosti radnika u svojim bazama, ovo se završava kada oni napuste operacije u mirovanju ili kada su njihovi poslovi okončani. Tipično, radnici su odgovorni za organiziranje vlastitog dolaska u bazu i odlaska kući. Ovo putovanje najčešće vodi kroz nekoliko gradova: za kontraktorske poslove u zapadnoj Africi, Dakar u Senegalu i Pariz u Francuskoj su najlogičnije konekcije. Konačno, u slučaju radnika iz Tuzle, oni često preferiraju letove koji polaze ili se završavaju u Beogradu, što je samo nekoliko sati vožnje no što dodatno povećava rizik po regiju.

Može se vidjeti važnost Američke ambasade u Sarajevu koja bi mogla da pomogne u monitoringu kontraktorskih aktivnosti i rizika – i to vođenjem evidencije o ljudima koji imaju ugovor, ali i praćenjem planova za raspoređivanje ljudi u ovim kompanijama, tako što će – na primjer, dijeliti ove informacije sa bh i regionalnim vlastima. Za sada ne postoje planovi za ovakvo nešto.Kao odgovor na upit ranije ove sedmice, Ured za odnose sa javnošću u Ambasadi je saopštio da su “američki vojni kontraktori koji regrutuju u BiH privatne firme koje su u profesionalnom odnosu sa privatnim licima” tako da Ambasada “nema uvida” u njihove aktivnosti.

Šta je onda sa posebnim mjerama opreza ili planovima po pitanju potencijalnih rizika koji ovaj posao nosi sa sobom?

Ova su pitanja poslana u baze Fluora i u AFRICOM prije nekoliko dana. Do sada nije bilo odgovora no iz razgovora sa građanima Tuzle i drugim akterima ove aktivnosti, može se zaključiti slijedeće:Kada je u pitanju procedura prije raspoređivanja, čini se da je procedura “uobičajena.” Standardna procedura prije raspoređivanja uključuje 1) osnovni medicinski i zubni pregled (visok krvni pritisak, hepatis i loši zubi automatski diskvalifikuju kandidate), test na drogu i provjera kriminalnog dosjea 2) prezentacije u trajanju od nekoliko dana u kojima se tematiziraju sigurnosne procedure, opasnosti ili prijetnje inherentne za ratne zone, život u bazama i diskusije o potencijalnim okolišnim i zdravstvenim rizicima specifičnim za datu regiju 3) davanje vakcina za određene bolesti kao što je malarija.

Svaki vojni kontraktor ima drugačiji pristup. KBR, na primjer, radnike šalje u Houston na testove i brifing, što je proces koji može da traje dvije ili više sedmica. Fluor se generalno oslanja na lokalne klinike i organizira brifinge za regiju u trajanju od jednog ili dva dana prije raspoređivanja u baze.Dodatno, postoji malo dokaza da je postoje dodatne mjere opreza tokom samih vojnih operacija – kao što je određen period čekanja sa detaljnom evaluacijom zdravstvenog stanja radnika prije nego odu za zapadnu Afriku, ili da se naknadno prati njihovo zdravstveno stanje dok su na dopustu.

Politička i institucionalna disfunkcionalnost

Jedan insajderski izvor koji radi sa različitom kompanijom na tender za druge američke kontraktorske poslove u zapadnoj Africi, tvrdi da unutar ove industrije postoje ljudi koji bi htjeli da ovaj dio obave kako valja no da je to “skupa procedura i neće dobiti ugovore.” On takodjer smatra da su i vojne i kontraktorske firme još uvijek vezane za ratno teroristički model što se tiče procjene potencijalnih opasnosti sa kojima se suočavaju vojnici i oni koji rade na ugovor, nego što će imati u vidu biološki aspekt procjene rizika.

Drugi problem se tiče faze šta će se desiti ako jedna ili više zaraženih osoba završi u Bosni. Borba protiv ebole je veliki izazov za zdravstvene radnike i sistem javnog zdravstva čak i u najboljim mogućim uslovima. Sa slabom infrastrukturom, hroničnim nedostatkom finansijskih sredstava te nedosljednim regulacijskim okvirima, samo rijetki bi javni zdravstveni sistem u Bosni opisali kao stabilan.Možda je veći problem specifična politička i institucionalna disfunkcionalnost, a koja uveliko podriva mogućnost blagovremenog reagiranja. Dapače, nesposobnost bh vlasti da izađu na kraj sa krizom u sferi javnog zdravstva ili okoliša mogla se vidjeti na primjeru reagiranja na katastrofalne poplave ovog proljeća.

Nespremnost i nepripremljenost za suočavanje sa problemom ovih razmjera je, do određene mjere, shvatljiva. Ono što je teško razmjeti, posebno za gradove koji sunajviše pogođeni poplavama i u Republici Srpskoj i u Federaciji, jeste konstantno političko natezanje i neorganizirano reagovanje od strane vlasti na štetu i raseljavanje koje su uzrokovane poplavama.Posebno je poražavajući nedostatak saradnje na entitetskoj ravni, te između entiteta i države. Problem je što virusi, kao i poplave, ne znaju za političke granice ili za stav političara. Da li su zvaničnici u Bosni naučili ovu lekciju te da li će biti pripremljeni za narednu elemnetarnu nepogodu ili krizu u javnom zdravstvu, ostaje da se vidi.

(Kliker.info-Oslobođenje)