Kliker.info

U političkom vrhu Hrvatske razmišlja se o velikoj, i sasvim sigurno neočekivanoj novosti kad je riječ o traženju saveznika u politici prema Bosni i Hercegovini. Postoje razmišljanja, naime, da bi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić mogao odigrati važnu ulogu u procesu pronalaženja rješenja (za BiH, op.a.) koje bi osiguralo osnovne ciljeve vlasti u Zagrebu.

Piše : Faruk Vele (INS)

Novi plan

Otprilike ovako glasio je početak teksta kojeg je u novembru prošle godine objavio zagebački „Jutarnji list“ donoseći vijest o „velikoj, i sasvim sigurno neočekivanoj novosti“ i pripremanju „novog plana“ za rješenje u BiH.

„Ideja da bi Vučić mogao postati adut Hrvata u BiH donedavno je bila nezamisliva. A sada je u optjecaju u visokim dipomatskim i političkim krugovima“, navodi se u tekstu.

Osoba koja je „već mjesecima snažno angažirana u odnosima između Hrvatske i BiH“, navela je tada hrvatskim medijima da „Hrvatska, poslije 15 ili 16 godina, odlučila voditi ozbiljnu i sustavnu politiku prema BiH, što nekima ne odgovara“.

Na pitanje misli li zaista da bi Vučić mogao pomoći u traženju dugotrajnog rješavanja situacije u BiH, osoba bliska zvaničnom Zagrebu je dala  „potvrdan odgovor i prilično iscrpnu analizu“. Zaključujemo da se ne radi o izdvojenom razmišljanju, nego „ozbiljno pripremanoj ideji“.

“Nemojte zaboraviti da je Srbija supotpisnica Daytonskog sporazuma, što znači da ima pravo i obvezu pridonositi miru i izgradnji BiH. Usto, Vučiću na duži rok ne odgovara ni sadašnja situacija u kojoj se marginaliziraju Hrvati, jer nastaju dva entiteta – srpski i bošnjački – koji su u stanju neprekidnih tenzija. A tenzije u svakom trenutku mogu buknuti u sukob. Zato je i Srbiji interes da Hrvati budu jednakopravni sa Srbima i Bošnjacima i na taj način pridonesu balansu“, kazao je tada izvor, objašnjavaući na svoj način zašto je Vučić zainteresiran za „hrvatsko pitanje u BiH“,

Na kraju, izvor je podsjetio  da  su Hrvatska i Srbija, odnosno Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić 2016. godine potpisali su Subotičku deklaraciju, koja predstavlja temelj „rješavanja problema među našim državama”. To neodoljivo podsjeća na dogovore kakva su imali Franjo Tuđman i Slobodan Milošević na razgovorima o „rješenju za BiH“ u Krađorđevu i Tikvešu, ili njihovi prethodnici, Cvetković i Maček 1939. godine kada je BiH podijeljena na banovine, a to glavom platio rahmetli Mehmed Spaho u hotelu „Srpski kralj“ u Beogradu.

Prema saznanjima INS-a, iza ideje paktiranja Beograda i Zagreba, a i priče plasirane u medije, vjerovato stoji bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske, Mate Granić, koji je savjetnik hrvatske predsjednice, te po svemu sudeći iz sjene povlači poteze.

Ne čudi, imajući u vidu da se u cijelu stvar ponovo uključio jedan Tuđman, Franjin sin Miroslav.

Tako da ono što se u novembru prošle godine smatralo tek novinarskim špekulacijama i šaputanjem „neimenovanih izvora“, polako postaje stvarnost.

Potvrđuje to i izjava Vučića o „hrvatskom pitanju“, te poruka kako želi „sve najbolje Hrvatima u rješavanju odnosa sa Bošnjacima“.

“Očigledo da postoje trvenja i problemi ne samo u srpsko-bošnjačkim odnosima već i u hrvatsko-bošnjačkim,  a ja im želim da to prevladaju”, rekao je Vučić, etiketirajući, kao i njegova hrvatska koleginica, Bošnjake kao problem.

Znakovito, ova izjava dolazi tek desetak dana nakon intervjua ambasadora Ruske Federacije u BiH Petara Ivancova bh. izdanju zagrebačkog „Večernjeg lista“, gdje je izjavio je da problem “hrvatskog pitanja” zaista postoji i ne može se prešutjeti te da je „potrebno tražiti rješenje i da to trebaju učiniti sve zainteresirane snage u Federaciji BiH“. Naravno, ruski abasador smatra da „rješenje treba tražiti u FBiH“, bez uzimanja u obzir strukture RS-a.

Ruska uloga

Sasvim je jasno da se novi pakt kreira na liniji od Zagreba preko Beograda, pa čak do Moskve. To opet ne čudi imajući u vidu sve intenzivniju ulogu Rusije na Balkanu koja je, nakon propasti njihovih operacija (potpomognutih i iz Srbije) u Makedoniji i Crnoj Gori, očito fokus i kapacitete stavlja na našu zemlju.

Potvrđuje to donekle i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je u svojoj „bajramskoj poruci“ najavila da će u predstojećem razdoblju svoj fokus u vanjskoj politici usmjeriti prema odnosima s BiH i Srbijom, a u oktobru namjerava upravo posjetiti Rusiju! Treba li podsjetiti na ulogu Rusije u slučaju Agrokor, što nije nimalo nevažno pitanje za aktuelnu hrvatsku vlast.

Očito ruske rublje imaju životnu važnost za Grabar-Kitraović (koja istovremeno pokušava impresionirati i američkog predsjednika Donalda Trumpa) i pemijera Andreja Plenkovića.

Nakon ovako sagledanih činjenica postaje jasnije zašto zvanični Zagreb od oktobra prošle godine (kada je Grabar-Kitarović najavila da će snažnije koristiti činjenicu i poziciju da smo sad članica EU i NATO-a za rješavanje pitanja unutar BiH), vodi žestoku kampanju protiv BiH.

Počevši od iznenadnih optužbi protiv Bošnjaka i Sarajeva za podizanje optužnica protiv bivših čelnika HVO-a u Orašju (!?), iako je cijeli slučaj pripreman u Banjoj Luci, pa preko najava optužnica protiv generala Armije RBiH do višekratnih optužbi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koje na račun bosanskih muslimana i Bošnjaka o njihovoj navodnoj radikalizaciji i ‘mijenjanju islama”. Na njih je u martu ove godine reagirao i poglavar IZBiH, reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović.

BiH za radikalizam optužuje, zanimljivo, predsjednica države koja je u Siriju izvezla oružje vrijedno više od milijarde kuna, a koje je završavalo u rukama i terorista ISIL-a! Da, Hrvatska se nalazi među zemljama koje ISIL snabdijevaju oružjem, o čemu su pisali upravo hrvatski mediji! Licemjerno, nema šta!

Prije “bajramske” čestitke i nove optužbe protiv BiH, u kojoj je navela da u BiH živi čak 10.000 ljudi s radikalnim namjerama, te da djeluju i protiv Hrvatske, Grabar – Kitarović je 24. avgusta uručila odlikovanje “Red Ante Starčevića“ muftiji Azizu ef. Hasanoviću, predsjedniku Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, vjerovatno pokušavajući zamesti tragove i vratiti u sjećanje priču o „100 godina islama u Hrvatskoj“.

Treba li spomenuti da je u međuvremenu Miroslav Tuđman objavio knjigu i dao niz intervjua u kojem tvrdi da je islamski terorizam začet u BiH, te optužio vodstvo BiH na čelu s Alijom Izetbegovićem za navedeni grijeh.

Šta je pozadina?

Očito da ova „medijska artiljerija“ ima za cilj pripremu terena za nekoliko važnih, možda i sudbonosnih pitanja za našu. Naime, u novembru ove godine bit će donesena pravomoćna presuda u slučaju „Jadranko Prlić i ostali“, te se Hrvatska se želi pozicionirati ukoliko bude potvrđena njezina međunarodna odgovornost za ratovanje u BiH i agresiju na našu zemlju devedesetih. Važno je i pitanje izmjena Izbornog zakona u BiH na način kako to žele HDZ BiH i Hrvatska.

Također, konstruiranjem tvrdnji o radikaliziranim Bošnjacima, Grabar-Kitarović želi međunarodnim krugovima nametnuti Hrvatsku kao predziđe kršćanstva i zemlju koja treba dobiti mandat nad BiH i radikaliziranim i “neeuropoziranim” Bošnjacima, te tako na mala vrata ostvariti ratne ciljeve zbog kojih je njezin uzor Franjo Tuđman 1993. slao jedinice iz Vinkovaca i Osijeka, razne Frankopane, na Gornji Vakuf i Mostar.

Istovremeno, hrvatska predsjednica i njezin tim podilaze desnim krugovima u toj zemlji, što im ide na ruku u Evropi u kojoj bujaju radikalna desnica i islamofobija.

Ne kaže slučajno lider HDZ-a Dragan Čović da je „odošlo vrijeme da s ponosom govorimo o Herceg-Bosni“. Očito je po srijedi procjena da međunarodne okolnosti idu u pravcu „rješenja za BiH“ koje bi odgovarale i Beogradu i Zagrebu po starim velikodržavnim šablonima.

Za to vrijeme bh. odnosno, bošnjački lideri u Sarajevu se pripremaju za izbornu kampanju za izbore 2018. (!?), zaboravljajući kako se igra vodi oko našeg jorgana i da ovakav iznenađujući “interes za BiH” može značiti samo jedno. A ne treba mnogo pameti i davnog sjećanja da bi se znalo šta to može biti.

Umjesto obilaska značajnih evropskih i svjetskih adresa, od zvaničnog Berlina (koji se odupire populističkom valu i već je dao neke značajne pljuske Zagrebu zbog politika spomenutih u ovom tekstu) do zvaničnog Washingotona, gdje se mora snažnije objasniti politika Rusije i naših susjeda na Balkanu, Bosanci i Hercegovci, Bošnjaci, s maglovitim očekivanjima gledaju prema Istanbulu, Rijadu i Dohi koji su zaokupljeni vlastitim problemima.

U međuvremenu bavimo se kurbanskim iznutricama i čekamo novog okupatora koji će napokon srediti vodovod u Sarajevu. Historija se, očito, ponavlja.