hamburger-icon

Kliker.info

Faruk Šehić : Doviđenja do sljedeće paljevine

Faruk Šehić : Doviđenja do sljedeće paljevine

29 Marta
08:03 2014

More tekstova sam napisao o sarajevskom mazohizmu, tako da ne mogu ponovo, jer ću onda ispasti mazohista. To kad su restrikcije vode, plina ili zraka (onda kada udišemo čist smog) nije ništa što bi moglo građane trgnuti iz letargije. Građanima je dobro i iluzorno je sada u njihovo ime odlučivati o njihovoj sudbini, kada građane zaboli ona stvar. Zašto je to tako, zašto ih boli međunožje to još niko nije uspio da prokuži.

Piše : Faruk Šehić (e-Novine)

Ta enigma me zaintrigirala još decembra 1995. kada sam vidio kako se ljudi griju ložeći karton, i kada je voda bila dragocjena kao u Sahari, jer je nije bilo. Sarajevo je tada bilo pod opsadom, pa bih sada mogao i imati neko razumijevanje za tadašnje ljude koji su trpili i saburali. Trenutno ovaj grad nije pod opsadom ali se čini kao da opsada i dalje traje u ljudskim glavama. Rekoh bezbroj tekstova se napisalo o tome kako ljudi u ovoj kotlini imaju afinitet da ćute i trpe. Vjerovatno ću i umrijeti a neću saznati odgovor na tu enigmu. Svijest ovdašnjih ljudi je ohlađen beton, i od njega je teško sad očekivati da se može obrađivati, jer onih zadnjih jedan posto betona se stvrdnjava narednih sto godina.

Inače bih se pretplatio da pišem o sarajevskom mazohizmu i inim izmima koje sam otkrio podno Trebevića. Zato su me ljudi stalno kritikovali da pišem negativno o našem gradu, što naprosto nije istina. Pišem raznoliko o ovom gradu, samo se ne bavim uljepšavanjem stvarnosti, jer moj lični posao je da ono što vidim skoro svaki dan da to stavim u tekst. Ne treba tu neki komentar, stvari su razumljive po sebi. Kao kad kritikuješ jednu taksi kompaniju što drži bank na aerodromu, ne samo da imaju monopol na aerodromu nego naplaćuju odokativno. Ili to što neki (nisu svi taksisti “četnici”) od ovih taksista neće da voze na kratkim relacijama, oni te jednostavno istjeraju iz auta. Kada im to napišeš onda iz provjerenih izvora dobiješ prijetnje, tako da ovaj put ću poštedjeti taksi mafiju, jer imam prečeg posla od njihovog ćiftinskog lopovluka.

 

Rečenica vodilja ovog teksta glasi: uskoro će dva mjeseca kako smo zapalili zgrade Kantona i Predsjedništva BiH. Kad kažem mi mislim na građane Sarajeva u koje ubrajam i sebe. Jer bio je to rijetki ako ne i jedini akt građana Sarajeva koji je opovrgnuo prva dva pasusa ovog teksta. Drago mi je što sam učestvovao u momentu u kojem građani ovog grada nisu bili mazohisti kakvi su inače. Drevna mržnja spram vlastele i ljubav spram vatre bili su dobitna kombinacija tog petka kojeg samo što nismo počeli proslavljati.

Koliko je ovo nikakva vlast i država dovoljno govori podatak da na zgradi Kantona visi neka improvizovana skalamerija na kojoj vijore najlon i ter papir. Tu i tamo poneki radnik izviri iz skalamerije koja je izgrađena metalnom konstrukcijom kakva se više nigdje u Evropi ne koristi. Baš bi zanimljivo bilo vidjeti ko je dobio tender da izvodi radove na omraženom simbolu lokalne vlasti koji nije mogao umaći vatri. Jer opet su u pitanju nakvi “amiđići” čim su im javašluk i improvizacija jedini alat, što vidim kad silom prilika moram proći pored te bivše Bastije. Činjenica koliko se rasteže da se popravi krov, stavi novi crijep, ili da se okreči fasada, sredi izgorjela unutrašnjost samo je dokaz više o nesposobnosti ove vlasti. Ili je posrijedi ona dirljiva ganutljivost koju je u mozak ovdašnje političke vlastele jednom i forever implantirao Alija Izetbegović, to da svi treba da vide kako smo ranjivi, da svi treba da vide kako mi znamo ginuti od granata, da treba da nas ubijaju kao glinene golubove da bi krenula vojna intervencija NATO-a.

 

Kompleks žrtve zbog kojeg me i danas ponekad sramota što sam iz Bosne, iako sam se vojnički borio poprilično uspješno, teško je izbiti ovdašnjim političarima. To je stil vladanja prvog “precjednika” i tu se neće ništa promijeniti. Zato je bitnije da u Sarajevu nema krmetine, jer time je jedan od ratnih ciljeva bošnjačko-islamske elite itekako ispunjen. Da mi je u ratu neko rekao da je legalni cilj Armije BiH protjerati svinjetinu sa tzv. naše teritorije rado bih otišao na neku od rezervnih linija u Hamburg. Odatle me nikakva artiljerija ne bi živog mogla istjerati. Druga rečenica vodilja prije nastanka ovog teksta glasi: u četiri dana u BiH se ubilo pet ljudi. Enciklopedija mrtvih se nastavlja svakodnevno ispisivati na stranicama crnih hronika u našim novinama. Restrikcije vode i plina traju svaki dan – mazohizam je valjda stvar gena. Više ljudi ima ispred BBI koji razmjenjuju fudbalske sličice nego što ih ima na protestima. Bosna je obećana zemlja, ali samo za mrtve. Doviđenja do sljedeće paljevine.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku