hamburger-icon

Kliker.info

Faruk Šehić : Čini mi se da boga nema u Bosni, jer je sve napravljeno da vam oteža, a ništa da vam olakša

Faruk Šehić : Čini mi se da boga nema u Bosni, jer je sve napravljeno da vam oteža, a ništa da vam olakša

05 Januara
07:02 2020

U zadnje vrijeme sam više proveo na bh. rijekama nego u bh. gradovima. Nekako se život u bh. gradovima svodi na konstantnu borbu protiv stresa i borbu za opstanak. Često čujem kad ljudi prizivaju boga i kažu: olakšaj a ne otežaj.

Piše : Faruk Šehić (Oslobođenje)

Čini mi se da boga nema u Bosni, jer je sve napravljeno da vam oteža, a ništa da vam olakša. Dok je u Evropi, naravno, u potpunosti drukčije, ali kome čovjek da priča. Skoro sam bio na jednom panelu u Sarajevu i kada sam pričao kako smo mi apsolutno nebitni (govorio sam o književnosti, ali vrijedi i za sve drugo) i da je malo ko zainteresovan za nas, osim studenata na slavističkim odsjecima i sličnim ljubiteljima naše kulture, publika se počela smijati.

Znam da mogu biti smiješan i da način na koji pričam o ozbiljnim stvarima isto može biti smiješan, ali ja sam bio smrtno ozbiljan, ali ljudi su se smijali, zbog ovog što sam naveo ili zato što misle da pričam gluposti.

Na njihovu žalost nisam pričao gluposti nego sam pričao o vlastitim iskustvima putujući po Evropi i svijetu, a proputovao sam skoro sve što se može proputovati i još nisam bio u zemlji koja je jadnija i bjednija od ove. To je apsolutna i nepobitna činjenica, bez obzira koliko mi u svojim glavama fantazirali o sebi i svojoj veličini i vrijednosti.

Niti ko zna za nas, nit je koga briga za nas. Sve što znaju o nama je da je kod nas bio krvavi rat, a mnogi ni to ne znaju. Jednostavno ne znaju gdje se mi nalazimo na mapi svijeta.

Znači: olakšaj a ne otežaj ne pije vode kod nas. U nas vrijedi suprotno, otežaj a ne olakšaj. Tako je u svakom segmentu života u Sarajevu i Bosni. Mislim da je u Sarajevu stepen otežavanja još i veći, jer su ljudi ovdje mahom pakosni i zli. Kad naletiš na dobrog čovjeka isto je kao da si naletio na krme u Teheranu.

Ne zbog ovih razloga sam skoro svaki drugi-treći dan provodio na bh. rijekama, nego sam išao u ribu, jer sam sa deset godina imao ribarski štap, opremu i juniorsku dozvolu. Za šta sam morao ići kod strašnog nadribara Festića koji me ispitivao o ribama i ribolovu prije nego mi je dao dozvolu sa mojim imenom i prezimenom.

Hvatanje riba je meni u krvi a nije nikakvo liječenje nekakvog PTSP-a. Ne idem u ribu samo da nađem neki svoj lični smiraj (mada ima i toga), nego idem da se borim s ribom koja proguta mamac i udicu. Radi se o borbi, nadmudrivanju, oštrenju čula. Radi se o aktivnosti a ne pasivnosti, jer vučeš minimum 20 kilograma opreme plus dva štapa, jedan od 5 m drugi od 6 metara, a nekad vučeš i tri štapa ili više.

Nekad se stalno penješ i spuštaš uz obalu koja je strma, klizava i niz koju se odranja kamenje iz obližnjeg kamenoloma. Nekad trčiš u gumenim čizmama jer si stvari ostavio u autu a tamo ti je pribor i sve ostalo. A trčiš zato što je riba počela da radi a tebi fali olovo sačma, udica desetka ili virbla, iako ja to sve mahom držim u džepovima ribarskog prsluka, ali kad stvari ostaviš daleko od mjesta gdje hvataš ribu onda je hodanje sasvim normalno.

Hoću reći (već sam rekao) da je ribolov dinamičan sport. Naravno možete vi i sjesti na kamen, obalu, tronožac kakav, i tako buljiti u vodu i plovke cijeli dan. Moj ribolov je drukčiji i ne smatram ga nekom rekreacijom. Nego ga shvatam skroz ozbiljno i u potpunosti se njemu predajem jer u protivnom ćeš uhvatiti riblju mater. A to je unska fraza kada ništa ne uhvatiš.

Tako sam hvatao ribu na uvlačku rijeke Neretve, odnosno akumulaciji u koju ulazi voda rijeke Bijele. Imao sam dva skroz nova štapa i bio sam željan da uhvatim nešto na njih, da bi ih vatreni krstio. Ali riba nije baš nešto radila, i jednu ribu sam zakačio na manji štap. Htio sam je podići iz vode (što je poprilično džiberska radnja) i kalifornijska pastrmka je spala sa udicem čim sam je izvadio iz vode. Kako god štap je imao svoje vatreno krštenje. Za razliku od prijašnjeg štapa od 4,5 metara ovaj je bio potpuno različit, dosta nježniji i savitljiviji, s takozvanom drukčijom vršnom akcijom.

Začas sam ribu izmorio i počeo je vući skoro po površini ali kako sam navikao dizati ribu iz vode sa prijašnjim štapom (koji je imao krutu vršnu akciju) tako sam i novim htio isto uraditi, ali ispalo je kao velika pogreška.

Novi štap je zahtijevao da ga naučim koristiti, da ga osjetim u ruci, sve ono što sam bio zanemario. Ipak, cijeli dan sam gledao u vodu, tačnije u plovke, a voda Neretve i Bijele je na tom mjestu zaista fascinantna.

Ne postoji fizički napor u ribi koji ne mogu savladati. Sve mi je lagano i ništa me ne umara. Ribolov mi je u krvi, nije eskapizam. Ljubav prema vodi mi je urođena, nisam je naučio. Priroda ove zemlje je prekrasna ali je ljudska priroda nešto najgore što se može sresti na ovoj planeti. Putujte pa ćete se i sami uvjeriti..

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku