Kliker.info

Građani Bosne i Hercegovine do početka septembra ostat će uskraćeni za nove bravure na stare teme prvog u republičkosrpskih Srba Milorada Dodika, jer predsjednik odlazi na godišnji odmor. No, da ne bi u moru problema koji tište prosječnog čovjeka u ovom entitetu, a i šire, pao u duboki zaborav, predsjednik se bez nekog pretjeranog razloga obratio naciji i poslao pregršt političkih poruka koji se mogu svesti na naslov što prati tekst o ovoj konferenciji za štampu u Glasu Srpske: Srpska stabilna, u FBiH vlada haos.

Milorad Dodik je od 2006. konzistentan u svojoj politici, s tim da korak po korak pomjera granice dozvoljenog. Dok je bio miljenik međunarodne zajednice, tamo negdje koncem devedesetih, kao premijer sa dva glasa u Narodnoj skupštini, izgledao je kao pragmatičan i razuman političar za novi vijek u BiH. Tragovi primitivizma tada dobro prikrivenog, u javnom ophođenju, u ime boljitka mnogi su tumačili identifikacijom sa prostim pukom, onim na čije glasove je Dodik jurišao. Tako je u jednom davnom razgovoru povjeravao se uredniku Dana: “Dođem na predizborni skup i pričam o zapošljavanju, ekonomiji, porezima, atmosfera kao u pozorištu. Viknem ’ne damo Republiku Srpsku’ i svi su na nogama’”. Politički pragmatizam Dodik je zamijenio s pragmatskim nacionalizmom i od tada ubire poene. Izbore 2006. dobio je jer su stranci dozvolili da udari na temelj Dejtonskog sporazuma pozivajući se na referendum o samostalnosti RS-a. Svi su žmirili, od Christiana Schwartza Schillinga (dobro, on je svakako spavao), preko europskih i svjetskih diplomata u BiH, a oni koji su se bunili – pojedini političari u BiH – na koncu su uspjeli tek da učine medvjeđu uslugu i sebi i državi, a Dodik ih je post festum proglasio najboljim neprijateljima.

I opet, tražeći kontinuitet u Dodikovoj politici, ne mogu a da se ne sjetim rečenice koju je po samoj smrti aprilskog paketa, lider SNSD-a izgovorio: “Mene više ne interesuje BiH, ja odoh praviti Republiku Srpsku.” Ne kažem da se ni prije Dodik nije ideološki kretao u entitetskim gabaritima, ali je dobio savršenu izliku za svoj secesionizam. Sve ostalo je evolucija u šovinizam kakav nije stran nijednom od postojećih balkanskih etnija, s tim što u BiH jedino srpski raspolaže polugama moći da opstruira budućnost države i euroatlantski put od kojeg, da budemo iskreni, odustaju i briselski eurokrati ne znajući šta da rade sa sveukupnošću bosanskohercegovačkog kurcšlusa, koji je prouzrokovao prije svih Dodik lično, za njim i Dragan Čović, pa i Fahrudin Radončić na svoj specifičan makijavelistički način, sve skupa upakovano u tribalnu političku svijest o narodima i narodnim tribunima.

Dodik najavljuje da ni u septembru neće biti državne vlasti, i šeretski dobacuje – možda septembra 2012. u međuvremenu će sjesti sa liderima Srpske demokratske stranke da dogovori i utanači dalju zajedničku strategiju. On poručuje kako od BiH ekonomske koristi nema, a sve je učinio da državu obesmisli. Njegovo savezništvo sa Draganom Čovićem čvrsto je ne samo zbog zajedničke bojazni u vezi sa istragama njihovog (navodnog) kriminala, nego i zbog zajedničke vizije BiH podijeljene na interesne zone, feude, torove, etnije, entitete, a da cjelokupna državna struktura bude ikebana, baš poput kakve predsjedničke funkcije u parlamentarnim demokratijama kabinetskog tipa. Otud je najveća žalost što se sa treće strane ne nalazi politički brat blizanac, tačnije trojka, Fahrudin Radončić, sa kojima legalni & legitimni predstavnici naroda dijele istu filozofiju. Otud ponovno traženje najboljih neprijatelja, ovog puta u lučonošama bošnjačkog nacionalizma, klerikalcima Mustafi Ceriću i Muameru Zukorliću, otud brutalni napadi na Sulejmana Tihića, još brutalniji na SDP i Zlatka Lagumdžiju koji zajedno, uz sve grijehe, greške i omaške, predstavljaju najveću prijetnju željenom cilju ogoljavanja građana BiH na pripadnike naroda, bez obzira na ideološka i politička uvjerenja, bez obzira na regionalni identitet, bez obzira na klasnu pripadnost, bez obzira na sve što nije u funkciji politike tribalizma. Otud i spin kako su svi političari krivi što država već deset mjeseci nema vlasti. Vlasti nema jer bi bilo političko samoubistvo i za SDA i za SDP da pristanu na ucjene, bez obzira šta o tome mislili u centrima moći. Evo, kad je Bruxelles tako principijelan, što ne zaustavi derogiranje države na primjeru IPA fondova? Naravno, nikakav konkretan vanjski odgovor ni tu ne treba očekivati, jer je politika zabijanja glave u pijesak, kad god nema američkog upliva, konzistentna odlika Evropske unije spram BiH, baš kao što je konzistentnost Dodikove politike put ka otcjepljenju.

Šta možemo očekivati? Ništa dobro. Kako je ekonomska situacija u Republici Srpskoj sve gora i gora, Dodik će pokušavati preusmjeriti fokus krize na politička pitanja, atakujući na institucije države, jednostrano kršeći Dejtonski sporazum, baš kao u slučaju “Elektroprenosa”, granica Distrikta Brčko, suprotstavljanja OHR-u, itd, itsl. Odgovor iz Federacije BiH neće biti jedinstven jer Čoviću i Ljubiću ne odgovara da zaoštravaju sa banjalučkim saveznikom u borbi protiv majorizacije. Poluga moći za odgovor na Dodikovu jesenju shemu baš i nema. Nikakvi vanredni izbori neće ništa posebno promijeniti. Građani na svim stranama ne dobijaju ništa daljim političkim zaoštravanjem, ali se njih svakako i ne pita. No, sve to ne znači da će mirno razdruživanje do granica suvereniteta entiteta proći bez muke koja podrazumijeva razne vrste belaja. Faruk Borić (BH Dani)