Kliker.info

Piše : Faruk Borić (BH Dani)

Dani iza nas donijeli su masu događaja koji mogu obilježiti region za naredne decenije. Nekome ove riječi mogu izgledati kao novinarsko pretjerivanje.

Ante Gotovina je osuđen u Haagu, kao sudionik udruženog zločinačkog poduhvata tokom i poslije vojno-redarstvene akcije Oluja. Hrvatska je u nacionalnom zanosu, negativnog karaktera i iznenađujućeg obima. Dok Hrvatsku čeka dugotrajni proces triježnjenja, u BiH se već fokus stavlja na slučajeve hercegbosanske šestorke i eventualne haške presude Prliću i ostalima za udruženi zločinački pothvat, presude istog suda Momčilu Perišiću za udruženi zločinački pothvat, te formom i sadržinom iste presude i njenih reperkusija u slučaju Franka Simatovića i Jovice Stanišića. Sve to, htjeli-ne htjeli, govori u prilog pogrešno zasnovanog koncepta regionalne politike pomirenja na način kako su je posljednju godinu i pol promovirali Ivo Josipović i Boris Tadić.

Kad smo kod Tadića, njegov najžešći politički neprijatelj Tomislav Nikolić, prvi čovjek naprednjaka, stranke koja bilježi rekordnu četrdesetpostotnu popularnost u Srbiji, počeo je štrajk glađu i žeđu, teško obolio ali njegove radikalne ideje nisu podržali ni Srpska pravoslavna crkva kao najvažnija (uz DB) domaća institucija, niti Evropska unija, kao najvažniji međunarodni centar moći za (evropsku) Srbiju.

Hrvatski narodni sabor, tužni pokušaj samouprave II, pokazao je koliko je lutanja u politici dva HDZ-a u BiH, a zbog izostanka konkretnih mjera građanske neposlušnosti i imenovanja domaćih izdajnika stigle su i prve kritike desno orijentiranih intelektualaca iz Hrvatske. Uz svo razumijevanje položaja u kojem se nalazi najmaloljudniji konstitutivni narod u BiH, uz činjenicu da je SDP iskoristio grešku u sistemu zbog činjenice da je u BiH više glasača SDP-a nego Hrvata u BiH, uz dvadeset godina etnokratskog koncepta krađe naroda, ali samo svog, HNS i njeni akteri su najgori koncept koji Hrvati u BiH mogu i dalje slijediti, naročito zato što koncepta ni nema.

Posljednje, ali ne najmanje bitno, Milorad Dodik je konačno, nakon višegodišnjih prijetnji, odlučio da učini korak preko crte i organizuje jedan referendum, ovaj put o Sudu i Tužilaštvu BiH. Sugestivno pitanje koji nudi građanima pod plaštom direktne demokratije, jasno je, crta je koju je Dodik godinama pomjerao. Nejedinstvo Vijeća za implementaciju mira, odsustvo jasnog i jedinstvenog briselskog odgovora zbog različitih bilateralnih pozicija zemalja Evropske unije, podrška Rusije koju ima za svaki svoj “korak u pogrešnom smjeru”, Dodik sve to koristi godinama kako bi rušenjem i blokiranjem države BiH pokazao da je država BiH nefunkcionalna pa time i nemoguća. U tome je našao saveznike u Draganu Čoviću a potom u potpuno iščašenom Boži Ljubiću.

Jasno je da je Dodik odavno prešao granice dopustivog ponašanja. Izjava američkog diplomate Thomasa Countrymana da su protiv državnog suda samo teroristi i kriminalci logički proizvodi jasan zaključak. Iako je jedno vrijeme imao punu podršku međunarodne zajednice da ih riješi ratnozločinačkog balasta Srpske demokratske stranke, Dodik se pretvorio u prijetnju miru i stabilnosti na Balkanu a posebno, naravno, u BiH.

U dogledno vrijeme očekuje nas još jedna posjeta Miroslava Lajčaka. On je u diplomatskoj misiji sprečavanja Dodikovog referenduma konstruktivnim dijalogom sa međunarodnom zajednicom. Ako to, kao ne uspije, onda će se posegnuti za sankcijama poput dokidanja gostoprimstva Dodiku i dodikovcima u evropskim prijestolnicama. Niti će Lajčak uspjeti, niti će te sankcije, ma kako je pohvalno što će dosadašnji evropski štapić barem malo dobiti na težini i Dodiku učiniti neku štetu. Sličan scenarij sa istim akterima imali smo u slučaju otkazivanja poslušnosti upravo tadašnjem šefu OHR-a – Lajčaku, kada su se svi srpski kadrovi iz državnih institucija povukli zbog jedne odluke visokog predstavnika. Lajčak se tada povukao, kasnije i pobjegao iz BiH, i u međuvremenu postao pravi predstavnik ruske diplomatske škole. Valjda je on poveznica između energetski snažne Rusije i diplomatski nejedinstvene Evropske unije, čiji se različiti interesi preklapaju i preko naših sudbina.

Sličan scenarij smo imali i u slučaju međunarodnih sudija i tužitelja u Odjelu za organizirani kriminal, korupciju i privredni kriminal Suda i Tužiteljstva BiH. Tada je PIC igrao na kartu glađenja krmka niz dlaku, što zbog butmirskog procesa ustavnih reformi, što zbog kretanja linijom manjeg otpora. Rezultat tih pomjeranja “crte preko koje se ne može preći” imamo i danas, u Dodikovom bahaćenju, opstrukcionizmu, negacionizmu. U činjenici da je, baš kao i pragmatičnim nacionalizmom neopterećeni bankar Milošević, spreman ići do kraja. Na sve ili ništa. Stoga nije riječ o “koraku u pogrešnom smjeru”, kako to cijeni evropska diplomatija, nego gaženju krupnim koracima po demokratskim vrijednostima i po Dejtonskom sporazumu (njegovom slovu, ne duhu).

Dodik je u posljednjih pet godina situaciju polako radikalizirao na način opisan u fizici kao efekat žabe koja se polako kuha. Ali, ljudi nisu žabe, i to se ne može kontrolirati. U pravu je Mladen Ivanić, stari politički pragmatik i cinik, kada kaže da je Dodik nepotrebno ušao u proces koji može imati negativne posljedice po Republiku Srpsku. U interesu ogromne većine građana ove zemlje, njih preko 90 posto, nisu nikakvi nacionalni sukobi, radikalizacija odnosa, mržnja. O najgorem scenariju, onom što smo imali devedesetih na sonu, da i ne pričamo.

Ali, opet, Dodik je spreman na sve ili ništa. Na koncu može dobiti ništa. Pitanje je šta će dobiti, a šta izgubiti svi ostali.