hamburger-icon

Kliker.info

Eurostory objavio veliku priču o Muhamedu Fazlagiću Fazli: Borac Armije RBiH koji je u Irskoj otpjevao pjesmu svojoj ljubavi

Eurostory objavio veliku priču o Muhamedu Fazlagiću Fazli: Borac Armije RBiH koji je u Irskoj otpjevao pjesmu svojoj ljubavi

12 Aprila
14:30 2018

Šta biste dali da budete dio takmičenja za najbolju pjesmu Eurovizije? “Sve”, je odgovor skoro svakog umjetnika, ali, šta to ustvari znači?Muhamed Fazlagić Fazla  i njegov bend su imali ideju, dok su se borili za svoje živote preko aerodroma u blizini Sarajeva, te noći 1993. godine.

Imali su ideju – preći granicu kako bi došli do Irske i kako bi predstavljali Bosnu i Hercegovinu na ovom takmičenju.

25 godina nakon te noći, Eurostory  je pitao Fazlu da se vrati u ratnu 1993. godinu.

Ovo je priča o ratu, priča o novoj, ali podjeljenoj zemlji i o tome kako muzika – zaista može postati pitanje života i smrti.

Pakao na zemlji

Fazla je bio vojnik. Rat u Bosni je počeo kada je imao 24 godine. Živio je u sarajevskom naselju, blizu stadiona, i uvijek se nadao muzičkoj karijeri. Samo nekoliko dana nakon što je rat počeo, Srbi su opkolili njegovo naselje i morao se sakriti. Odlučio se pridružiti bosanskoj armiji.

“Nikada nisam bio Delta jedinica ili tako nešto. Bio sam samo jedan od mnogih dobrovoljaca koji su branili grad”, rekao je za BBC kasnije.

Bila je 1993. godina i Sarajevo je bilo pod opsadom, odsječeno od ostatka svijeta. U roku od 300 dana, grad je postao “pakao na zemlji”, kako je Muhamed kasnije opisao Sarajevo.

“Bez električne struje, bez hrane, samo nas je smrt okruživala. Jeli smo konzerviranu hranu”, rekao je.

Usred tih velikih teškoća, desilo se nešto nevjerovatno. Bosanska armija formirala je muzičku jedinicu. Svaki pjevač, kompozitor i muzičar bili su pozvani da sviraju u Sarajevu, kako bi utješili očajne, ali hrabre građane glavnog bh. grada. Muzika kao utjeha. Nešto kasnije, objavljeno je nacionalno takmičenje za prvo učestvovanje Bosne i Hercegovine na takmičenju za pjesmu Eurovizije.

Poruka svijetu

Muhamed je odmah zna šta činiti. Okupio je bend: Erlha, Edina, Izo, Enver, Tula i on. Svi su bili vojnici i odlučni da budu glas nacije. Zajedno su sastavili pjesmu – Sva bol svijeta, o vojniku koji pjeva svojoj ljubavi koja je daleko, u gradu pod opsadom.

“Ja ne mogu skinuti, zvijezda sa neba, ne mogu naći put, put do svemira, al’ ti mogu ovu pjesmu poslati, da znaš da sam živ ljubavi”.

Ovi stihovi su imali posebno značenje za Fazlu. On i njegova djevojka bili su razdvojeni od početka rata. Sanda je bila reporterka i otišla je u Švedsku gdje je i provela svojih prvih 13 godina života. Kontakt im je bio onemogućen.

“Tada sam zamolio svog prijatelja (Fahrudina Pecikozu) da napiše pjesmu o tome. Čak i prije nego smo saznali da će naša zemlja učestvovati na Euroviziji. On i Dino Merlin su napisali ‘Sva bol svijeta’. To je bila iskrena priča. Fenomen prisilnog odvajanja je veoma bolan. Srećom ili ne, mnogi ljudi na Zapadu nisu osjetili našu bol, jer nisu imali tako grozno iskustvo. I drago mi je zbog toga. Ali, ova pjesma ima ličnu poruku, sa namjerom i izrasla je u poruku za svijet”.

“Ono što morate razumjeti je da je u to vrijeme moja zemlja trebala biti izbrisana sa mape, to je bila namjera. Izgledalo je kao da je Europa odlučila da nismo vrijedni da se bore za nas, ali u isto vrijeme, nisu nam dopustili da se branimo. Ljudi na Zapadu su postali umorni od gledanja Bosanaca kako umiru. Kada gledate borbu i umiranje svaki dan, mislite da je to sve što se događa u toj zemlji. Naš posao je bio da ih podsjetimo da postojimo. Samo dva sata vožnje od Italije, nalazi se zemlja i grad koja je bila domaćin Olimpijskih igara. Nosili smo teksas pantalone, Converse tene, pili smo kafu i igrali fudbal, slušali muziku, gledali Euroviziju. Bili smo baš kao i drugi. I danas smo”, rekao je Fazla.

U improvizovanom televizijskom studiju, 11 umjetnika je nastupalo. Ustvari, samo njih 10 je stiglo do studija, 11. umjetnik je zbog teških borbi morao poslati video. Stalno je nestajalo struje pa je studio morao koristiti rezervne generatore, čije gorivo su donosili vojnici Ujedinjenih nacija, a bilo je doneseno i plaćeno sa crnog tržišta. To je bila ozbiljna operacija, ali je produkcijska organizacija uspjela – ko god je imao pristup televiziji ili radiju mogao je slušati muziku. Nova muzika, otpjevana glasovima nove, ali slomljene države. Jedna pjesma je pobijedila – Sva bol svijeta.

Bježeći planinama

Snimanje videa u Sarajevu je bilo dovoljno rizično, ali da bi došli do takmičenja, Fazla i njegov bend morali su preletiti opkoljeni grad. Jedini način da se pobjegne iz Sarajeva je pomoću aerodroma, ali ne avionom, već hodajući pješke stazom za slijetanje, bježeći od srpskih snajperista. Da bi ovo preživjeli, morali su proći teškim terenom planina do vrha Igmana. U intervju za BBC prije nekoliko godina, Fazla je rekao da to nije bilo ništa drugačije od situacije inače – jer se isto pucalo i u gradu.

Jedne noći 1993. godine, nakon pobjede na nacionalnom takmičenju, Fazla i njegov bend su krenuli na opasno putovanje.

“Vojska me stavila u grupu sa gitaristom i dvije djevojke koje su bile naši prateći vokali. Rekli su nam da trčimo kroz planine i pazimo da nas ne upucaju”, rekao je.

Ipak, prvi pokušaj u tome je propao i vratili su se. Drugi pokušaj im je uspio.

“Bilo je jako blatnjavo jer je padao snijeg. Trčao sam i spala mi je cipela. Ali, nisam mogao stati jer se pucalo pa sam nastavio tako, sljedećih pet, šest sati, dok nismo došli do vrha Igmana, kada mi je neko dao nove cipele”, rekao je.

Ipak, nisu svi preživjeli koji su bježali. Šestero ljudi je ubijeno, a 17-ero povrijeđeno. Uprkos tome, bend je preživio te su nastavili putovanje do Zagreba.

Prvo što je Fazla učinio nakon što je stigao u Zagreb, kaže za Eurostory, bio je poziv djevojci Sandi.

“Ubrzo je ušla u avion za Zagreb.”

Tako se vojnik ponovno spojio sa svojom ljubavi kojoj je i posvetio pjesmu.

“Tada smo odlučili da ostanemo zajedno i željeli smo se što prije vjenčati.”

I tako su se vjenčali. Međutim, i pjesma je morala nastaviti dalje. Samo tri od sedam balkanskih država koje su sudjelovale u Kvalifikacijama za Millstreet nastupile su u Irskoj. Fazla je bio jedan od njih, put do Millstreeta bio je otvoren. Neko bi pomislio da će Fazla i bend nakon Evuovizije ostati u Irskoj, daleko od rata. Ali Fazla se želio vratiti u Sarajevo.

“Nismo morali da se vratimo, to smo željeli. Borba za spas naše zemlje nakon Eurovizije nije završila.”

Medeni mjesec

Dvadeset članova delegacije otišlo je u Irsku. Za dvoje njih, Fazlu i Sandu, ovo putovanje istvoremeno je bio i njihov medeni mjesec. Prisjećajući se dana pred takmičenje, Fazla posebno ističe napetost koja se polako povećavala.

“Bili smo prvi koji su predstavljaju Bosnu na međunarodnoj sceni. Uprkos svemu, uspjeli smo doći do Irske i znali smo da nas narod gleda, tako da smo bili uzbuđeni što predstavljamo svoju zemlju. Imali smo ogromnu odgovornost da predstavljamo ljude koji su toliko propatili. Također, radili smo ono što smo najviše voljeli. Pokušao sam ostati hladan, smiren, ali sam brinuo kako će orkestar nastupitii bez dirigenta.”

Dirigent je trebao doći u Irsku nekoliko sedmica nakon što su Fazla i bend napustili Sarajevo. Ali, borbe u Bosni bile su toliko strašne da je izlazak iz zemlje bio nemoguć. Noel Kelehan, poznati irski dirigent, zauzeo je njegovo mjesto.

“Bilo je to čudno vrijeme. Svi su bili dobri i prijateljski raspoloženi prema nama, ali bilo je očito da mnogi nisu razumjeli složenost situacije. Većina ljudi na Euroviziji ustručavala se da pita. Željeli su da se osjećamo lijepo.”

Tri minute

A onda je počelo, tri minute na pozornici u Millstreetu. Vojnik je pjevao svoju pjesmu, sa svojim saputnicima oko njega. Piše svojoj ljubavi, koja je pobjegla od rata, da je dobro i da se mora boriti. Independent je 1993. otvoreno napisao da želi da Fazla pobijedi.

“Ako je ikada na takmičenju bila prava pjesma za Evropu, onda je to to. (…) Mladići i djevojke iz Fazla Banda toliko su očajni da prenesu poruku Bosne Evropi da su rizikovali živote da učestvuju na Euroviziji. Možda je pobjeda na takmičenju za pjesmu Eurovizije jedina pobjeda koju je Evropa spremna da im da, da pobijede.”

Dokaz postojanja

Bol svijeta sada se trebala čuti širom svijeta. Osim tog trenutka, više ništa nije bilo bitno. Fazla ne razmišlja o uzbuđenju tokom izvedbe, stojećim ovacijama ili činjenici da su proglašeni kao “najbolje odjeveni” te večeri.

“Za nas je to bio vrlo ozbiljan događaj. Nije to bila zabava. Pokazivali smo svoju nezavisnost, dokazali smo je. Potvrdili smo naše postojanje.”

Je li Eurovizija bila pravo mjesto za to?

“Nadam se da ljudi nisu očekivali da pjevamo o lizalima i Mickey Mouseu. Muzika je umjetnost, a umjetnost je odraz života. Svaka pjesma je proizvod nečije unutrašnje projekcije ili osjećaja. Tada smo se upravo tako i osjećali. Pjesma je postala politička jer je simbolizirala patnju u Bosni i predstavljala je one koji su živjeli sramotan život u Evropi na kraju 20. stoljeća. Ali nije bila napisana kao politička izjava.”

Sarajevo zove

A onda je bilo gotovo. Tri minute, “Sva bol svijeta” na pozornici u Irskoj. Muzika nestaje, kamera prikazuje publiku: ozbiljna lica. Kasnije te večeri, tokom prikupljanja glasova, nakon nekoliko minuta čekanja na satelitsko uključenje, čuo se glas.

“Dobro veče Millstreet, Sarajevo zove”, nakon čega je uslijedio glasan pljesak publike. Još jedan dokaz postojanja.

“Nakon Eurovizije postali smo zvijezde u Bosni i bosanskoj dijaspori, pa smo završili snimanje albuma Sva bol svijeta i održali nekoliko humanitarnih koncerata širom Europe. Nakon toga smo se vratili kući. Sanda i ja smo ostali zajedno, kao što smo i obećali. Bilo je teško vratiti se u Sarajevo, jer put kojim smo došli u Irsku više nije bio prohodan, budući da su bosanski Hrvati otvorili novi front u Bosni. Čekali smo u Zagrebu let vojnim transportnim avionom (UNPROFOR). Tako smo se vratili u Sarajevo.”

Nije previše ozbiljno

“Pokušavam da ne uzmem sebe previše ozbiljno”, govori Fazla.

“Učinili smo ono što smo morali učiniti u to doba, i time smo odigrali malu ulogu u odbrani i promociji naše zemlje. Međutim, kada sagledate sve okolnosti rata u Bosni i usporedite naše putovanje na Euroviziju sa žrtvom muškaraca i žena koji su branili naš grad i zemlju, često goloruki ili sa najosnovnijim oružjem, onda vidite zbog čega ne možemo naše postignuće uzeti previše ozbiljno. Naravno, naš nastup održan je pod jedinstvenim okolnostima i kao takav je ušao u historijske knjige. Nisam tražio ništa od toga, bio sam sretan što predstavljam svoju zemlju bez ikakve perceptivne ili finansijske kompenzacije. Nikada nisam uzeo novčić od te pjesme niti bilo kakve naknade. Sretan sam što sam imao priliku učestvovati u velikom šou, čak sam sretniji što nisam razočarao svoje ljude.”

Fazla je uvjeren da je poruka pjesme “Sva bol svijeta” važna danas, koliko i 1993. godine.

“Prikazali smo se Evropi, ali Evropa tada nije brinula za nas. Mislim da se toliko toga nije promijenilo. Evropa nam još uvijek zavrće ruku, istovremeno smirujući one koji su nam učinili veliku nepravdu. Bilo je to jedinstveno i izvanredno iskustvo, osjećali smo se dobro. Ako ništa, pokušali smo nešto uraditi. Koliko smo uspjeli u tome nek prosude drugi i historija.”

Čak i danas muzika može igrati veliku ulogu u podijeljenoj Bosni.

“U bivšoj Jugoslaviji svi smo odrasli na istoj muzici, istim zvijezdama. Muzika ima moć da ujedinjuje, ublažuje neprijateljstva ili suparništva ako postoje. Najbolji primjer toga je uspješan nastup Harija Varešanovića sa pjesmom “Lejla” 2006. godine, na kojoj su sarađivali bosanski autori Hari Varešanović i Fahrudina Pecikoze, te srbijanski pjevač Željko Joksimović. Pjesma je osvojila treće mjesto, što je najbolji rezultat za Bosnu i Hercegovinu.

U Americi

Nakon rata Muhamed je dobio priliku da studira u SAD-u. Sanda je otišla s njim.

“Rat me je psihički, fizički i emocionalno iscrpio. Čak sam izgubio i interes za muziku. Nisam želio ništa da snimam ni da nastupam. Bio sam spreman za nešto novo, pa je obrazovanje terapeutski djelovalo na mene”, rekao je.

Studirao je na više univerziteta i pohađao doktorski studij primijenjene sociologije na Univerzitetu Louisville. U međuvremenu je osnovao i nogometnu akademiju, United 1996 FC, gdje je i dalje generalni direktor. Povremeno objavljuje članke i predaje sociologiju na univerzitetima. Sa Sandom ima 14-godišnju kćerku Saru, koja želi postati teniserka. Fazla i dalje prati Euroviziju, posebno kada učestvuje BiH, koja je zadnji put svog predstavnika imala 2016. Prije toga nije učestvovala četiri godine. Kao što neće ni ove.

“Na žalost, desničarske srpske i hrvatske stranke u BiH ne žele finansirati nacionalnu televiziju ili bilo šta što nosi i promovira ime Bosne i Hercegovine. Zbog toga BiH često ne može da učestvuje. Nadam se da će se to jednog dana promijeniti”, kaže.

U svemu što nam Fazla govori, osjeti se njegova velika ljubav prema Bosni. Nedavno se kao aktivista počeo baviti i bosanskom politikom. Istina, na daljinu.

“Za sada … iskreno mogu reći da sam na dobrom mjestu.”

(Index.ba)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku