Esad Duraković : Osovina Dodik Čović funkcionira na ideji konačne podjele BiH
Akademik Duraković u razgovoru za Dane analizira domaću političku scenu, govori o Lagumdžiji, Tihiću, Izetbegoviću, Dodiku i Čoviću, zamjera Ivi Josipoviću i Jadranki Kosor miješanje u unutarnja pitanja naše zemlje, upozorava urednicu Oslobođenja na kratkovidnost spram politike Beograda, ponovo se obračunava sa Ivom Andrićem i ekskluzivno odgovara na pitanje: može li na čelu Rijaseta naslijediti Mustafu Cerića?
Izbori su bili u oktobru, a po svemu sudeći Bosna i Hercegovina neće još zadugo dobiti vlast na državnom nivou. Dok Milorad Dodik javno prijeti Zlatku Lagumdžiji, i u Sarajevu se mogu čuti ocjene da je upravo Lagumdžija najveća prepreka: da li je?
Ne pamtim kada je i da li je uopće nekada Dodik bio u pravu jer on nikada ne povlači poteze u interesu države. Naprotiv, on je vrhunski razbijač. Imajući to iskustvo s Dodikom, s njegovom konstantnom destrukcijom, nije teško zaključiti, po logici stvari, da tamo gdje Dodik optužuje ima nečeg dobrog, i obrnuto. No, to je jedna politička i politikantska zamka: krivicu za koju Dodik snosi odgovornost valja prebaciti na drugoga. Dodatni dokaz protiv toga Razbijača jeste i to što je poodavno već – a sada pogotovu – stvorio osovinu sa kriminaliziranim Čovićem u cilju daljeg i tragičnog cijepanja BiH, predstavljajući to kao borbu za ravnopravnost Hrvata u BiH. Nevjerovatno je šta sve ti političari smišljaju, a tragično je kako im mnoštvo glasača vjeruje, jer ravnopravnost bilo kojeg naroda ovdje ne ostvaruje se daljim teritorijalnim čerečenjem zemlje, naprotiv – time se narodi obespravljuju, a njihove vođe profitiraju dobivajući svoje feude.
Popravni za SDP
Stvaranjem etničkih teritorija u multietničkoj zajednici obespravljuju se oni koji su manjina na određenoj teritoriji, ali i oni koji su većina, jer “višak ravnopravnosti” stvorene progonom ili majorizacijom suštinski je suprotan ravnopravnosti; u samoj biti, i usprkos retorici – stvaranje etničkih teritorija jest realiziranje ideje o majorizaciji drugih. Istinska ravnopravnost svih ostvaruje se samo putem institucija. Problem je, zapravo, u “dvorištu” ovakvog HDZ-a, i jednog i drugog: nije dobro istisnuti ih iz vlasti jer im se time daje argument za kojim oni vape – argument o neravnopravnosti zbog koje, navodno, Hrvati moraju tražiti treći entitet, a istovremeno oni stvaraju osovinu sa Dodikom za razbijanje države. To je krajnje perfidna negativna politika HDZ-a u sprezi sa Dodikom. Tu je problem.
Kako biste Vi analizirali rezultate oktobarskih izbora? Dio analitičara je pobjedu SDP-a i drugo mjesto SDA ocijenio i kao veliko bošnjačko ne radikalizmu i opredjeljenje za politiku koja će realnim koracima povesti BiH ka euroatlantskim integracijama.
SDP je bio na/u poziciji i u to vrijeme je pravio fatalne greške, zatim je bio u opoziciji, a sada je ponovo na poziciji. Ja mislim da je time SDP dobio priliku za “popravni” i da je na njemu izuzetno velika odgovornost. Ideja socijaldemokracije je vrlo pozitivna, ali se ona ne smije deformirati. SDP ima dosta ljudi koji su probosanski orijentirani, a danas nam je to najvažnije, možda čak jedino važno u ovome povijesnom času. Velika je šteta što su iz SDP-a izgurani tako gorostasni politički i moralni autoriteti kakav je, recimo, Miro Lazović, a ima ih još, naravno. Ja duboko vjerujem da većina Bošnjaka nije za ekstremizam; mnoštvo puta sam govorio da je svaki bošnjački ekstremizam uperen ponajprije i ponajviše protiv njih samih: Bošnjaci mogu opstati samo zahvaljujući svome kosmopolitizmu koji je ovdje tradicionalan, a koji se sada nastoji zamutiti. Vjerujem da nema veće vrijednosti od one kada je neka većina krajnje brižna nad sveobuhvatnom zaštitom manjine. Nažalost, i međunarodni kontekst je u tom pogledu negativan, nenaklonjen je ideji kosmopolitizma i multikulturalnosti, jer se kulture u svijetu već oštro sučeljavaju, islamofobija i uopće desnica jača u svijetu, posebno Evropi koja je i povijesno uvijek imala problema s tim vrijednostima, ali i u muslimanskim zemljama ima i strašnih talibana i onih koji napadaju Kopte, itd. Nažalost. Sveobuhvatno i konstantno zaštitom manjine, narod i pojedinac pokazuje svoju moć, a ne atakom na manjinu: ovo drugo je izraz slabosti. Stoga je ideja kosmopolitizma, multikulturalnosti danas izuzetno važna za Evropu, a ne samo za BiH koja bi morala u tom pogledu ostati nukleus čijih vrijednosti će Evropa postati svjesna jednoga dana. Mislim da ideja socijaldemokracije ponajbolje kongruira s tim.
Krajnja bošnjačka desnica svoje je uporište pronašla u SBB-u Fahrudina Radončića. Općinski izbori pokazali su da je i taj trend u opadanju, no SBB sebe pokušava smjestiti unutar osovine Dodik – Čović? Je li to pristajanje na dogovornu podjelu BiH?
Kao što rekoh, nema nikakve sumnje da osovina Dodik – Čović funkcionira na ideji konačne podjele BiH, odnosno na realizaciji ideje Karađorđeva. Pa oni to i ne kriju! Za mene je iznenađenje da nepouzdani Božo Ljubić pristaje na to (zbog takvih je, valjda, u narodu pojam vjerolomnosti postao sinonim za politiku). No, još uvijek su tu vrlo snažna pregrupisavanja gotovo svih partija pa ne možemo donositi konačne sudove dok ne vidimo njihove konačne pozicije. Ipak, i prije izbora i poslije njih, Dodik i Čović su istupali, uporno i baš kao njihovi prethodnici u ratu, udruženi na ideji cijepanja BiH. Stoga svaku stranku koja se priključi njima vidim u ovome času kao nespornu podršku njihovoj razbijačkoj ideji. Pri tome bošnjačke i probosanske snage treba da imaju u vidu da je samo cjelovita BiH uslov opstanka Bošnjaka.
Vjerujem da ste pomno pratili reakcije zvaničnog Zagreba i otvoreno zagovaranje ulaska HDZ-a BiH i HDZ-a 1990 u vlast: je li to miješanje u unutarnje stvari BiH ili je zaista prijateljsko i dobrosusjedsko suočavanje sa političkim realitetom?
Posljednje akcije predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor – verbalne i one stvarne, kao njihove posjete BiH – zaista su flagrantno miješanje u unutrašnje stvari BiH. Moram kazati da sam time šokiran. Tek sada, iz perspektive njihovih neprimjerenih intervencija, možemo vidjeti koliko je bila dragocjena principijelnost i prijateljstvo toga autentičnoga gospodina i pouzdanog prijatelja u politici koji nosi ime Stipe Mesić, mada smo bili svjesni toga i ranije. Nisam u stanju shvatiti takvo pomanjkanje političke kulture, čak političkog lukavstva – o mudrosti da ne govorim – kakvo su ovih dana ispoljili Josipović i Kosor. Josipović je hodao po Banjoj Luci i hvalio je, vrlo izdašno, Dodika, iako svi znaju da je Dodik krajnje bahat, primitivan, čovjek koji gazi zastavu vlastite zemlje, koji poriče presudu Međunarodnog suda o genocidu, koji najavljuje razbijanje vlastite zemlje, koji ništa ne čini za povratak Hrvata, itd, itd. Eto, takvom čovjeku dolazi na noge Josipović i hvali ga na sva usta! Također, Josipović prima priznanje Željka Kopanje, toga Dodikovog dvorskog panegiričara. Nevjerovatno! Istovremeno, Josipovićeva servilna posjeta Dodikovoj bahatosti ulazi u kontekst HDZ-ovih i Dodikovih naprezanja da cijepaju Bosnu. Dakle, Josipović kao državnik ulazi u jedan izrazito negativan kontekst razgradnje susjedne zemlje, jer sva njegova naknadna verbalna akrobatika nije u stanju maskirati te GESTE i kontekst u kome se one čine. Pa nismo ludi ni slijepi da ništa ne shvaćamo i ne vidimo! Dalje, on i premijerka Kosor kazuju kako se ovdje mora formirati vlast učešćem oba HDZ-a. Slušamo ili čitamo u medijima kako to nije ništa strašno jer, navodno, takvih “apela” u odnosu prema drugim zemljama ima u svijetu. Međutim, cijelom prethodnom kontekstu treba dodati i ovo: i vojne snage Republike Hrvatske bile su u ratu u BiH, i to pod palicom Tuđmana koji je vodio upravo HDZ i stvorio Herceg-Bosnu koja je i danas ovdje živa, zapravo. Dakle, nije to isti odnos kao kada bi, na primjer, Francuska apelirala da u Mađarskoj vlast formiraju te i te partije. Ovdje imamo drukčije, krajnje osjetljive kontekste, o kojima susjedi uopće ne brinu. Stoga je to bahatost, osionost i nedobronamjernost u odnosu prema našoj zemlji.
Špartanje suverenitetom
Neka susjedi zamisle situaciju u kojoj bi, na primjer, Bakir Izetbegović otišao u Hrvatsku – i pri tome uopće ne bi posjetio vlasti na nivou države već bi, primjera radi, obilazio SDA u Hrvatskoj i javno poručivao hrvatskim vlastima koje stranke treba da uvedu u vlast. Tako šta nezamislivo je, s pravom. Neka onda bude nezamislivo i u BiH. Premijerka Kosor planirala je posjetu samo onim sredinama u kojima su Hrvati većina, susrete sa dva HDZ-a i sl, i to u vrijeme ove postizborne drame. Politička nekultura i diplomatska osionost vidi se u tome što nije imala namjeru, koliko smo informirani, da posjeti i Sarajevo, makar radi elementarnog diplomatskog reda. Tako ne rade prijatelji niti dobri susjedi. Neka nas svojim verbaliziranjem ne prave glupima jer o njihovim namjerama govore njihove akcije, njihovo ponižavajuće špartanje bosanskohercegovačkim suverenitetom!
Pretpostavljam da ste proučili Platformu za formiranje vlasti koju su ponudili SDP, SDA, Narodna stranka Radom za boljitak i HSP. Šta mislite o njoj?
Čitao sam Platformu jer je objavljena. Imam zamjerki toj Platformi. Međutim, iskreno govoreći, ja mislim da je ona dobra osnova oko koje se trebalo okupiti više stranaka zato da bi je doradili, ili dogradili. Uostalom, koliko znam, i sam termin “platforma” implicira tako nešto: nedovršenost, otvorenost za konstruktivnu dogradnju. Naravno, Dodik i Čović neće pristati na tako nešto makar to bila i samo platforma, iako je ona ponudila sjajna rješenja za hrvatsku jednakopravnost.
Zanimljivim se doima i pitanje bošnjačke pozicije u današnjoj BiH: dok Dodik redovito prijeti secesijom pa se ponekad čini da su međunarodni krugovi presretni što on samo prijeti, dok je Dragan Čović još u izbornoj noći posegao za retorikom Slobodana Praljka proglašavajući Mostar stolnim gradom i sjedištem trećeg entiteta, politika SDA u ovom času personificirana kroz predsjednika stranke Sulejmana Tihića i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića insistira na uvažavanju prije svega Dodikovih izbornih rezultata i Čovićevog sporazuma s njim. Griješe li?
Prije svega, ne bih rekao da su međunarodni krugovi presretni što Dodik samo prijeti. Ja vjerujem da je međunarodnoj zajednici poznato kako je to strategija iznurivanja, do krajnjih granica, kada bi i međunarodna zajednica, tačnije Evropa, mogla kazati: Ovako više ne ide! Treba da se raziđete! Dodik i Čović igraju na tu kartu, i ne treba sumnjati da imaju za to signale moćnika iz međunarodne zajednice. Glavne evropske zemlje – danas je to svima jasno, jer je o tome čak i Clinton pisao – podržavale su agresiju na BiH, odnosno neutraliziranje tzv. muslimanskog političkog faktora, i ta ideja je još uvijek vrlo živa u tim krugovima. O toj zavjeri govore fakta i tekstovi samih aktera, kreatora i stratega te politike. Dodik je inteligentan čovjek koji tačno zna šta hoće i dokle može ići, a on slijedi put na kome mu nose “fenjer” neki moćni krugovi međunarodne zajednice. Njegove izborne rezultate niko ne može ignorirati. To su činjenice. S Čovićevim izbornim rezultatima situacija je unekoliko maglovita i po svemu sudeći – tu bi moglo biti manipulacija. Bilo kako bilo, opasnost počiva upravo u njihovom savezu koji se utemeljuje na antibosanskoj, antidržavnoj politici. Ovih dana, pa i nekoliko posljednjih mjeseci, veoma me boli što neki Hrvati u Sarajevu, ugledni javni i kulturni poslenici, kukaju zbog navodno nepodnošljive situacije u kojoj žive Hrvati u Sarajevu – kao da su jedino Bošnjaci krivi za sve što jest i kako jest danas u Sarajevu. Oni time svoj ugled stavljaju u funkciju retrogradnih Čovićevih ideja. A onda me ohrabri kada vidim kako sjajno reagira, recimo, Mile Babić, ili Petar Jeleč pred čijom pozitivnom argumentacijom i vrlinom čovjek naprosto zanijemi. Siguran sam da je očuvanje BiH u interesu i ovdašnjih Hrvata koji su već strašno mnogo izgubili, a u zabludi su oni koji vjeruju da će im Čovićeva politika donijeti dobra. Što se tiče SDA, ona je, nažalost, poodavno izgubila neke orijentire. Sulejman Tihić ima problem kooperativnosti (njegovo čuveno “a šta je alternativa”, izricano ljudima koji su već doveli državu ispod praga svakog minimuma) i do sada je pokazao da se mora biti oprezan u pogledu njegove državotvorne politike. Volio bih da me u narednom periodu demantira, pa da to javno priznam.
Izetbegović je u proteklom periodu u dva navrata napravio uistinu značajne iskorake kada je o bošnjačkoj politici riječ: na beogradskoj se televiziji javno izvinio porodicama nevino stradalih od strane Armije BiH, a kada je pretprošle sedmice ustvrdio da Bošnjacima ne smeta slavljenje dana RS-a pretrpio je i kritike zbog zanemarivanja da je to i krsna slava RS-a, odnosno njezinog utemeljitelja Karadžića. Krivite li ga Vi za ove poteze ili je pak došlo vrijeme da političari uistinu pokažu širinu?
Niko normalan ne može odbiti žaljenje zbog nevinih žrtava: to je jedan od važnih načina na koje čovjek pokazuje je li human i slobodan ili nije. Međutim, ova druga Izetbegovićeva izjava je pogrešna i višestruko štetna. Naime, on je – ako se dobro sjećam, i to je razlika – kazao da Bošnjake ne vrijeđa slavljenje Dana RS-a. Takva izjava – koju Izetbegović nema pravo izricati u ime pobijenih, zlostavljanih i prognanih Bošnjaka! – netačna je i štetna zbog sljedećih razloga. Međunarodni sud pravde je utvrdio da su institucije RS-a stvorile tu tvorevinu i metodom genocida – Izetbegovićeva izjava to poriče; postanak RS-a jest utemeljen u krvavom izgonu i ubijanju Bošnjaka i Hrvata – Izetbegovićeva izjava to amortizira; RS i danas nastoji da paralizira državu BiH koja je uvjet za opstanak Bošnjaka – ova izjava i to relativizira, itd.
Kadrovi SDA
Poseban je problem što najviši organi RS-a kontinuirano propagiraju taj klero-fašizam i na taj način što Dan RS-a začinjavaju krsnom slavom ne brinući za osjećanja drugih vjernika ili ateista – Izetbegovićeva izjava i to amnestira. Bilo bi to isto, u kvalitetu, kao kada bi u ovom dijelu države obilježavali sličan praznik organizirajući mevlud u Predsjedništvu. Međutim, njegov partijski kolega Sadik Ahmetović ovih dana se u Beogradu beskrajno mizerno “prostirao”, pa se onda pitamo: Šta se to događa s kadrovima SDA?! No, iako ovu izjavu smatram zaista štetnom, Izetbegovića treba još uvijek okruživati pozitivitetom zato što je tek na početku jednoga izuzetno teškog mandata i valja mu dati šansu. Čovjek ima pravo i na popravni. Ne treba ga čekati u busiji, ali on mora biti državnički oprezan, mudar i do kraja svjestan težine svake svoje predsjedničke besjede. Vrlo je tanahna granica između pozitivne kooperativnosti i pogrešne, ponižavajuće servilnosti.
Boris Tadić se pokušava držati po strani u ovom postizbornom periodu BiH, no značajno je pomagao kampanju Milorada Dodika. Pa ipak, malo ko vjeruje da Beograd može ozbiljnije utjecati na Dodikove stavove: šta su po Vama potezi koje bi Beograd morao povući spram BiH?
Molim Vas, ne drži se on po strani, samo se zna ponekad prikriti. Boris Tadić (i njegov Vuk Jeremić) su otvoreno podržavali Dodikovu kampanju, a sada Dodik ide Tadiću na noge na dogovore. Duh Karađorđeva se opasno nadnosi nad BiH. Situacija u BiH mogla bi se vrlo jednostavno i brzo promijeniti za 180 stepeni. To bi se dogodilo onda kada bi međunarodna zajednica krajnje odlučno kazala Hrvatskoj i Srbiji da ostave BiH na miru, odnosno kada bi Srbija i Hrvatska iskreno i odlučno kazale Srbima i Hrvatima u BiH: mi ZAISTA podržavamo puni suverenitet i integritet BiH, i gradite svoju budućnost unutar nje! Sve bi se vrlo brzo okrenulo u pozitivnom smjeru.
Dok političari nastavljaju rat mirnim sredstvima, ekonomija izdiše, no recesija je čini se usporila zahtjeve čak i mladih ljudi da napuste BiH: imaju li ovdje budućnosti?
Svaki pojedinac i svaki narod imaju budućnost, više-manje, onoliko koliko se bore za nju. Istina je da su horizonti ovdje zamračeni, ali vas pitam šta to javnost, pa i mladi ljudi, čine da bi bila bolja? Ovdje vlada jedan opći defetizam, apatija, u skladu s onom: Pusti, samo neka ne puca! Čak je i akademska zajednica, najvećim dijelom, nečasno potonula u apatiju u odsudno vrijeme. Ništa nam neće pokloniti niko, već se za sve valja izboriti; čak ni Bog neće sve za nas raditi dok mi, najprije, ne učinimo sve što je do nas. Nisu ovo fraze. Nemam uvid u to koliko mladi ljudi odlaze iz domovine, ali znam, jer radim sa studentima, da bi morali biti mnogo agilniji.
Godinama ste profesor fakulteta: kako preživljavate sve češće afere koje potresaju naše fakultete, kako podnosite želje i ambicije fakultetskih uposlenika – jer ne mogu reći Vaših kolega – da preko noći steknu profesorska zvanja?
Maločas sam kazao kako je akademska zajednica apatična. Ona je beskrajno samoživa, otupjela, nedostojna pozicije koja joj objektivno pripada u društvu. Čast izuzecima, naravno, ali ogromna većina je takva da mogu govoriti o njoj upravo u ovom smislu kao o zajednici. Vjerujem da korupcije ima među nastavnicima, a ne znam da li postoji bilo šta nečasnije od toga kada onaj ko se bavi naukom, odgojem mladih ljudi i ko treba da djeluje kao vrhovna savjest društva (nastavnik) pogazi sve što radi pristajanjem na taj kal koji zovemo korupcijom ili mitom. Valjda je gore samo to kad ljekari uslovljavaju liječenje mitom. To je naprosto nakazno.
Surogati umjesto kriterija
Sistem visokog obrazovanja, koji je bio uglavnom dobar, razorio je bolonjski proces koji vodi općem padu, i to vrlo ubrzano, akademskih vrijednosti, znanosti, čak i nastavnog procesa koji se pretvara u sistem testiranja ili u kviskoteku. Ima nastavnika koliko hoćete koji dobivaju viša zvanja bez knjiga, bez naučnih radova, iako je novi zakon upravo tu oblast dosta dobro uredio. Ali, svud naokolo otvaraju se univerziteti i fakulteti bez temeljnih uvjeta za to, čak po nekakvim hangarima, dodiplomski studij nije ono što je nekad bio, svi priznajemo da ni magistarski ni doktorski nisu ono što su bili, itd. Surogati nam postaju kriteriji, vrijednosti, u ovome carstvu apatije i mediokriteta. Ja sam naprosto potresen općim stanjem duha, primitivizmom, samoživošću ljudi…
Kakvu mi to djecu odgajamo?
Vjerujem da su nam djeca ipak bolja nego što smo mi. Svuda i uvijek ih podstičem da se bore za svoja prava, za svoju budućnost. Oni su mnogo bolji od uslova u kojima žive, od ambijenta koji im kreiramo.
U više navrata ozbiljno ste kritizirali i odnos Islamske zajednice spram rada sa mladim ljudima, odnosno pristajanje na vehabizam u BiH. Koliko je vjerski odgoj saučesnik različitih procesa koji za rezultat imaju sve veći broj maloljetnih delinkvenata i sve težu sigurnosnu situaciju u zemlji? U Sarajevu su nedavno stariji maloljetnici i neki mladići od jedva dvadesetak godinama posezali za pištoljima usred bijela dana?
Vehabizam je tema o kojoj sam se davno, višekratno i jasno izrazio. Islamska zajednica u BiH nije našla snage da definira tu vrstu ekstremizma i da se institucionalno odredi prema njemu. Da li organi IZ-a nisu svjesni toga ili jesu svjesni, ali neće da preduzmu ništa – to ne znam. U svakom slučaju, već sam kazao kako je svaka vrsta ekstremizma suštinski i najprije uperena protiv samih Bošnjaka, jer isključivost nije sredstvo kojim bi osigurali svoj opstanak, naprotiv. Što se tiče maloljetničkih krvavih ekscesa (ali i onih starijih), veoma žalim zbog njih jer pamtim društvo i vrijeme kada je sigurnost bila apsolutna. Međutim, u svijetu ima i gorih stvari: pogledajte, na primjer, kako u Americi maloljetnici pucaju iz automatskog oružja po obdaništima i školama! Živimo u svijetu nasilja, a valja se boriti protiv toga.
I kada se 2005. birao reis, u krugovima unutar Islamske zajednice bilo je onih koji su žalili što Vi niste istakli svoju kandidaturu: sljedeće godine efendiji Ceriću ističe devetnaestogodišnji mandat. Biste li prihvatili da budete kandidat za reisa? Šta biste promijenili i kuda biste poveli muslimane?
Uspjeli ste me potpuno iznenaditi! Zaista, nisam znao da sam uopće i bilo kada spominjan u tome kontekstu, da je uopće neko imao ideju da se kandidiram za reisa. O tome mi niko nikada i ništa nije kazao. No, ako o tome jest bilo riječi negdje, onda ja to shvaćam kao najveći, baš kao najveći izraz priznanja: to je institucija pred kojom se ustaje, skače se na noge. Čak i ako nisam kandidiran, velika nagrada mi je i to ukoliko jest neko vjerovao da sam mogao kandidirati se, odnosno da sam mogao obavljati takvu funkciju.
Povijesne promjene
Isto važi i za predstojeći izbor za reisa. Ne vidim sebe u toj odori časti i časnosti. Sad me vaša ideja podsjeća na dramatsku sudbinu Selimovićeva junaka Nurudina – kada i sam postaje kadija. Bio bi to obrnuti smjer transpozicije. No, u toj dokraja hipotetičkoj situaciji – da malo imaginiramo! – ja bih najprije skinuo bijelu džubu i odjenuo bih onu koju su nosili moji preci, čuvajući tako i simbolički tradicionalne vrijednosti bosanskih muslimana, ali bih učinio što mogu da se tradicionalizam kao negativno situiranje tradicije prevladava. Tradicionalizam je svuda u svijetu omča oko vrata muslimanima, on je strašna kočnica njihovoj renesansi, njihovom progresu. No, vidjeli ste kako sam izujedan proljetos kada sam barnuo u taj osinjak tradicionalizma. Islam se mora u mnogim stvarima reinterpretirati, muslimanski svijet se mora pozitivno revolucionirati. Ovaj golemi talas u Sjevernoj Africi možda nagovještava tu povijesnu promjenu. Da sam ja neko – kako reče Davorin – u svijetu bih poveo tu revoluciju, taj sudbinski skok u progres koji bi istovremeno, po sebi, poražavao svaki ekstremizam. No, to su tlapnje! Istovremeno – ostanimo u ovome selimovićevski uzbudljivom imaginariju – ne bih se svrstavao uz bilo koju političku partiju jer je to neprimjereno instituciji reisa, ali bih sve dao od sebe na jačanju patriotizma. Institucija reisa mora djelovati kao kohezivni faktor, a ne kao faktor fragmentacije. Ta institucija je univerzalistička, a partijski programi su, po sebi, partikularistički, i zato su te dvije pozicije nespojive; one uvijek idu na štetu univerzalističke institucije (rijaseta, u ovom slučaju), jer on svoj univerzalizam ustupa, pozajmljuje partiji koja ga eksploatira, a nikada ga ne može sasvim obujmiti, već ga može samo vremenom oslabiti pa i kompromitirati. Te, ali i neke druge, stvari preporučio bih budućem reisu.
Ponovo o Andriću
Uvrnuti diskurs i ideologija
Ove se godine obilježava značajan jubilej posvećen Andriću, a Vas još uvijek prepoznaju kao jednog od najvećih bošnjačkih kritičara lika i djela travničkog nobelovca – šta Vi zamjerate Andriću?
Nikada nisam tvrdio, a ne tvrdim ni sada, da je Andrić loš pisac, nego sam uvijek tvrdio – kao i sada – da je Andrićev opus veoma opterećen ideologijom. Kome je uopće potrebno dokazivati tako očigledne činjenice?! Treba pročitati njegovo Pismo iz 1920. koje su i monstrumi poput Karadžića koristili pred međunarodnim autoritetima kao argument za genocid i kulturocid nad Bošnjacima kao muslimanima; njegovu doktorsku disertaciju; njegov projekt istrebljenja Albanaca, i dr. Njegov umjetnički vrijedni roman roman Na Drinićuprija i danas srpski zvaničnici i intelektualci, jasno i ponosno, ističu kao najvažnije štivo za razumijevanje potrebe da se ovdje zatire islamsko stanovništvo i njegova kultura… Dakle, riječ je o jednome umjetniku (i naučniku) sa izrazito snažnim i negativnim ideologijskim opterećenjima. No, nije on jedini: svijet pamti slične slučajeve, poput znamenitog Ezre Pounda ili Knuta Hamsuna, a prvi je i sankcioniran zbog fašističke orijentacije. U svijetu je legitimno govoriti i o takvim aspektima umjetnosti, naročito u svjetlu postkolonijalne kritike.
U vezi s Andrićem, u nas se javlja jedan naročit i vrlo indikativan problem. Naime, bošnjački kritičari prije svih (dakle, ima i poneki nebošnjački) osporavaju Bošnjacima pravo na drukčije čitanje i demaskiranje Andrićeve ideologije, optužujući ih za desničarenje, razne fundamentalizme i sl, a istovremeno prešućuju to što mnogo srpski zvaničnici i intelektualci afirmiraju upravo taj sloj Andrićeva opusa kao vrijednost. Bošnjački kritičari, koji osporavaju drugim bošnjačkim kritičarima pristup Andriću i s pozicija postkolonijalne kritike, pri tome sami grade složene i čak agresivne ideologije. Naime, u tome osporavanju ističu samo Bošnjake (i to je ono što jest indikativno), a gotovo nikada, ili vrlo rijetko, spominju književnokritičke i znanstveničke autoritete iz drugih naroda koji također demaskiraju istu ideologiju u Andrića. Na primjer, niko od njih ne spominje da je Petar Džadžić zapisao (1957.) kako su vremenom oblici morbidnosti postali jedina stvarnost Andrićeve vizije te da je Isidora Sekulić za tu Andrićevu morbidnost kazala kako je prema njoj “zapadni satanizam gotovo spiritualna pojava”; ugledni znanstvenik Zoran Konstantinović zapisao je (1982.) kako je u Andrićevoj disertaciji “geneza svega što je Andrić kao književnik oblikovao i kazao”, pa upravo u tom kontekstu Konstantinović piše o “motivima koji ga (Andrića) opsjedaju, sa motivom permanentnog genocida…” Takvih autora i mjesta može se naći podosta, izvan bošnjačkoga korpusa. No, bošnjački kritičari, poput Nedžada Ibrahimovića prije neki dan, previđaju te najviše (nebošnjačke) autoritete u nauci o književnosti i osipaju paljbu po onim Bošnjacima – baš kao Bošnjacima! – koji ukazuju na ideološki sloj Andrićeve umjetnosti. Oni tom znakovitom selekcijom (koja je uvijek i kao takva nenaučna) svjedoče kako je riječ o jednom vrlo ozbiljnom kulturalnom i identitarnom kompleksu, o jednom intelektualnom deformitetu i – konačno, u tome jest suština – o jednom uvrnutom autoorijentalističkom diskursu. Nema tu nauke; upravo to je ogoljena mesnata ideologija.
Projekti
Bošnjačka književnost
– Moj trenutni prioritet je izrada projekta, prijavljenog u Orijentalnom institutu, pod radnim naslovom Poetičkeosnovebošnjačkeknjiževnosti na orijentalnimjezicima. Mnoštvo tekućih obaveza mrvi mi vrijeme koje je potrebno u “velikim komadima” za izradu tako ozbiljnog projekta. Kada bih živio na nekom boljem mjestu, društvo bi me, s obzirom na životnu dob, oslobodilo drugih obaveza makar na neko vrijeme da bih se posvetio samo tome projektu. Ali – neka mene ovdje u ovoj prelijepoj, a unesrećenoj zemlji. Nadam se boljim danima. Zar to nije ljudski?! Vildana Selimbegović (Dani)
Komentari